Srpsko Sarajevo
Početnik
- Poruka
- 34
"Živim da svjedocim"
Strahinja Živak, ratni stradalnik i svjedok
Živim da svjedočim
Ta odluka je sazrela nakon što sam dobio poruku od brata iz Smedereva, preko Crvenog krsta: „Dragi brate, moram ti reći istinu. Tvoje djece više nema.” Moj život više nije imao svrhe ni cilja. Moj drug i sapatnik Jovo Ninković me tješio da to, možda, nije istina, možda je brat nespretno napisao... U meni se sve skupilo, u grudima bol. Pitao sam: „Bože, da li je ovo kraj?” Bio sam samo kostur – sa 85 kilograma spao na jedva 40. Ne znam odakle ni kako, ali odjednom mi je naišla neka snaga i ja sam povikao: „Neću da umrem! Hoću da živim da svjedočim”
Vesna Kešelj
Strahinji Živaku za svega nekoliko godina dogodilo se toliko lošeg da bi to bilo previše i za nekoliko prosječnih života: u ratu je izgubio dva sina, majku i još desetak članova porodice, a on sam ratne godine proveo je u zarobljeništvu dijeleći nesrećnu sudbinu sarajevskih logoraša. Uprkos tolikoj nesreći koja ga je za samo nekoliko godina zadesila, iz njegovih riječi ne izbija mržnja. On je svoju tragediju i bol usmjerio u misiju zvanu svjedočenje - da ostane trag o stradanju i opomena da se to više nikada i nikome ne smije desiti. Živim da svjedočim - to je njegov životni moto i naziv prve od osam knjiga koje je napisao posljednjih godina. To je ujedno i misao vodilja svih ostalih njegovih knjiga koje je napisao ili na kojima je sarađivao. Posljednja na kojoj je ovaj bivši logoraš i član Predsjedništva logoraša RS sarađivao izašla je ovih dana. Riječ je o djelu „Knjiga mrtvih Srba u Sarajevu, postradali 1992-1995”.
Novi Reporter: Kako objašnjavate činjenicu da su ubijeni Srbi popisani tek 10 godina nakon završetka rata.
Živak: Mislim da su tu naše institucije i državni organi podbacili. Istina, i do ovih podataka teško smo došli jer dželati kriju tragove, premještaju grobnice. Onda, ubijene su čitave porodice, neki su raseljeni preko bijela svijeta ili po RS, neki opet ne žele da govore jer nisu riješili imovinske odnose ili im je neko ostao dolje u stanu, a ono malo Srba što su ostali dolje – još ne smiju da govore. Mi smo, ipak, sakupili 5.515 imena, ali taj spisak još nije završen. Mi i dalje istražujemo i tražimo. Ali, ne smijemo da radimo jednokratno, samo za ovaj slučaj! Mi moramo u RS imati instituciju, kao što je ovaj centar u Beogradu, kao što imaju Jevreji. Ne samo za ovaj zločin i u ovom ratu. Mi još nismo istražili ni zločine iz Drugog svjetskog rata.
Zašto spisak ubijenih sarajevskih Srba nije objavljen u RS i od naših institucija već je to uradio Centar za istraživanje zločina nad srpskim narodom iz Beograda uz pomoć Udruženja Srba iz BiH u Srbiji?
To je greška države, inertnost i ono naše: istina je na našoj strani, Bog sve vidi, mi ne treba ništa da radimo... Nije ni institucionalno dobro postavljeno, niti je dobra organizacija napravljena. A u Beogradu imamo Udruženje Srba iz BiH i pri tom udruženju imamo Centar koji je formiran dok je još rat trajao. Taj centar preuzeo je podatke od Saveznog komiteta za ratne zločine, kad ga je Batić ukinuo, kao i iz Dokumentacionog centra Komesarijata za izbjeglice, gdje su ljudi davali izjave... Imali smo i neki dokumentacioni centar na Palama i tu su prikupljeni pojedini podaci. Kada je Vlada premještena u Banjaluku tamo je ponovo formiran centar, a podatke koji su bili na Palama – bivši ministar informisanja Miroslav Toholj, uzeo je i objavio u neke dvije crne knjige i to je tu. Zamislite, državnu dokumentacionu građu objaviti pod svojim imenom! To se može desiti samo u neorganizovanoj državi.
Poslije vaše knjige o logoru Čelebić uslijedile su i prve, zasada i jedine haške optužnice za zločine nad Srbima u BiH. Postoje li šanse da se, nakon objavljivanja ovog spiska, Hag pozabavi i zločinima nad Srbima u Sarajevu?
Logično bi to bilo, ali naše institucije treba da podnose krivične prijave, da istražuju. Bar sad, poslije ovog Hakije Meholjića, koji je bio kandidat za potpredsjednika RS. Sreća da nije prošao. A da je prošao – imao bi imunitet. A mi to ne provjeravamo.
Ipak, Hag je ostao gluv na „Knjigu mrtvih Srba Srebrenice i Bratunca, postradali 1992-1995”, na kojoj ste, takođe, sarađivali. Uprkos spisku od 3.262 imenovana Srba, Naser Orić je oslobođen. Kako ste to doživjeli?
Pa, kao nešto normalno. Da je on osuđen, onda bi ispalo i da su muslimani vršili ratne zločine, a sad je sve naštimano da su samo Srbi krivi. Normalno, ja u duši to nisam doživio kao pravdu.
Smatrate li da su Srbi nedovoljno aktivni? Može li se, stalnim podnošenjem prijava „natjerati” Hag da intenzivnije počne razmatrti i slučajeve zločina nad Srbijom?
Naravno. Ipak su oni pred očima svijeta. Morali su uzeti u obzir „Čelebić”. Međutim, krivnja je, dobrim dijelom i na našoj strani. Ima toliko intelektualaca: i u Beogradu, i u Trebinju, i u Banjaluci i u Sarajevu... Zašto se ne napravi jedan fond i napravi sajt za Sarajevo? Nego ovako, popisujemo, pravimo smrtovnicu u knjižici. Opet zahvaljujući entuzijazmu i pojedincima. To nije radila institucija, nažalost.
Ali zato ste vi sakupili mnogobrojna svjedočenja o logorima za Srbe (u Sarajevu, logor „Čelebić”, „Silos” u Tarčinu); o ponovljenom genocidu nad Srbima u konjičkom kraju, o raznim ljudskim tragedijama. Proveli ste dvije i po godine u sarajevskom Centralnom zatvoru i logoru „Viktor Bubanj”, odakle ste izašli u novembru 1994. razmjenom. Da li je odluka o svjedočenju koju ste pretočili u svoje knjige sazrela još u tim logorskim danima?
Ta odluka je sazrela nakon što sam dobio poruku od mog brata iz Smedereva, preko Crvenog krsta: „Dragi brate, moram ti reći istinu. Tvoje djece više nema.” Moj život više nije imao svrhe ni cilja. Moj drug i sapatnik Jovo Ninković me tješio da to, možda, nije istina, možda je brat nespretno napisao... U meni se sve skupilo, u grudima bol. Pitao sam: „Bože, da li je ovo kraj?” Pa bio sam samo kostur – sa 85 kilograma spao na jedva 40. Ne znam odakle ni kako, ali odjednom mi je naišla neka snaga i ja sam povikao: „Neću da umrem! Hoću da živim da svjedočim!” Jovo je mislio da buncam, ali ja sam tada odlučio da preživim da bih svjedočio istinu o njima. U toj istini je i moja duša. Nisam toliko moćan da sudim i neću da budem sudija. Ja samo nudim dokaze i hoću da budem svjedok, da bih nepravedne presude ispravio. Ako ne za moga vijeka, onda pred sudom vremena.
Vi ste nesretnim slučajem, a ne u borbi, ranjeni 17. aprila 1992. u svom rodnom selu Brđani, odvezeni ste u bolnicu u Konjic, odakle su vas poslali u sarajevsku traumatologiju. Kako se civil, nepokretan bolesnik s obje noge u gipsu – obreo u zatvoru, još pod prijetnjom smrtne kazne?
Normalan ljudski um to ne može da shvati. To mi je bilo šokantno. Ali sam mislio da će me odvesti da me ispitaju i da će me vratiti.
Claudia1973 - 2. novembar 2006. u 23.14 (registrovani član)
Napisali ste kasnije: „Hipokrite, ti si u sarajevskoj bolnici ponovo umro”.
Da. Bio sam tu dva mjeseca. Na gipsu su ostavljeni otvori za previjanje rana, ali mene nisu previjali, kao druge bolesnike. Čak me jedna medicinska sestra, muslimanka, pitala šta sam po nacionalnosti – bilo joj čudno moje prezime. Pošto su se rane inficirale, prebace me na drugo odjeljenje, ali ni tamo nisu htjeli da me previjaju. Kad sam saznao da je načelnik dr Torbica Srbin – molio sam njega da me previja. I onda me načelnik odjeljenja previjao. Ali načelnik je dolazio svaki treći dan – medicinske sestre nisu htjele. Onda sam prebačen na neko interno odjeljenje iznad traumatologije. Medicinsko osoblje je na vratima svake sobe objesilo spisak bolesnika, a Srbe su zaokružili.
Strahinja Živak, ratni stradalnik i svjedok
Živim da svjedočim
Ta odluka je sazrela nakon što sam dobio poruku od brata iz Smedereva, preko Crvenog krsta: „Dragi brate, moram ti reći istinu. Tvoje djece više nema.” Moj život više nije imao svrhe ni cilja. Moj drug i sapatnik Jovo Ninković me tješio da to, možda, nije istina, možda je brat nespretno napisao... U meni se sve skupilo, u grudima bol. Pitao sam: „Bože, da li je ovo kraj?” Bio sam samo kostur – sa 85 kilograma spao na jedva 40. Ne znam odakle ni kako, ali odjednom mi je naišla neka snaga i ja sam povikao: „Neću da umrem! Hoću da živim da svjedočim”
Vesna Kešelj
Strahinji Živaku za svega nekoliko godina dogodilo se toliko lošeg da bi to bilo previše i za nekoliko prosječnih života: u ratu je izgubio dva sina, majku i još desetak članova porodice, a on sam ratne godine proveo je u zarobljeništvu dijeleći nesrećnu sudbinu sarajevskih logoraša. Uprkos tolikoj nesreći koja ga je za samo nekoliko godina zadesila, iz njegovih riječi ne izbija mržnja. On je svoju tragediju i bol usmjerio u misiju zvanu svjedočenje - da ostane trag o stradanju i opomena da se to više nikada i nikome ne smije desiti. Živim da svjedočim - to je njegov životni moto i naziv prve od osam knjiga koje je napisao posljednjih godina. To je ujedno i misao vodilja svih ostalih njegovih knjiga koje je napisao ili na kojima je sarađivao. Posljednja na kojoj je ovaj bivši logoraš i član Predsjedništva logoraša RS sarađivao izašla je ovih dana. Riječ je o djelu „Knjiga mrtvih Srba u Sarajevu, postradali 1992-1995”.
Novi Reporter: Kako objašnjavate činjenicu da su ubijeni Srbi popisani tek 10 godina nakon završetka rata.
Živak: Mislim da su tu naše institucije i državni organi podbacili. Istina, i do ovih podataka teško smo došli jer dželati kriju tragove, premještaju grobnice. Onda, ubijene su čitave porodice, neki su raseljeni preko bijela svijeta ili po RS, neki opet ne žele da govore jer nisu riješili imovinske odnose ili im je neko ostao dolje u stanu, a ono malo Srba što su ostali dolje – još ne smiju da govore. Mi smo, ipak, sakupili 5.515 imena, ali taj spisak još nije završen. Mi i dalje istražujemo i tražimo. Ali, ne smijemo da radimo jednokratno, samo za ovaj slučaj! Mi moramo u RS imati instituciju, kao što je ovaj centar u Beogradu, kao što imaju Jevreji. Ne samo za ovaj zločin i u ovom ratu. Mi još nismo istražili ni zločine iz Drugog svjetskog rata.
Zašto spisak ubijenih sarajevskih Srba nije objavljen u RS i od naših institucija već je to uradio Centar za istraživanje zločina nad srpskim narodom iz Beograda uz pomoć Udruženja Srba iz BiH u Srbiji?
To je greška države, inertnost i ono naše: istina je na našoj strani, Bog sve vidi, mi ne treba ništa da radimo... Nije ni institucionalno dobro postavljeno, niti je dobra organizacija napravljena. A u Beogradu imamo Udruženje Srba iz BiH i pri tom udruženju imamo Centar koji je formiran dok je još rat trajao. Taj centar preuzeo je podatke od Saveznog komiteta za ratne zločine, kad ga je Batić ukinuo, kao i iz Dokumentacionog centra Komesarijata za izbjeglice, gdje su ljudi davali izjave... Imali smo i neki dokumentacioni centar na Palama i tu su prikupljeni pojedini podaci. Kada je Vlada premještena u Banjaluku tamo je ponovo formiran centar, a podatke koji su bili na Palama – bivši ministar informisanja Miroslav Toholj, uzeo je i objavio u neke dvije crne knjige i to je tu. Zamislite, državnu dokumentacionu građu objaviti pod svojim imenom! To se može desiti samo u neorganizovanoj državi.
Poslije vaše knjige o logoru Čelebić uslijedile su i prve, zasada i jedine haške optužnice za zločine nad Srbima u BiH. Postoje li šanse da se, nakon objavljivanja ovog spiska, Hag pozabavi i zločinima nad Srbima u Sarajevu?
Logično bi to bilo, ali naše institucije treba da podnose krivične prijave, da istražuju. Bar sad, poslije ovog Hakije Meholjića, koji je bio kandidat za potpredsjednika RS. Sreća da nije prošao. A da je prošao – imao bi imunitet. A mi to ne provjeravamo.
Ipak, Hag je ostao gluv na „Knjigu mrtvih Srba Srebrenice i Bratunca, postradali 1992-1995”, na kojoj ste, takođe, sarađivali. Uprkos spisku od 3.262 imenovana Srba, Naser Orić je oslobođen. Kako ste to doživjeli?
Pa, kao nešto normalno. Da je on osuđen, onda bi ispalo i da su muslimani vršili ratne zločine, a sad je sve naštimano da su samo Srbi krivi. Normalno, ja u duši to nisam doživio kao pravdu.
Smatrate li da su Srbi nedovoljno aktivni? Može li se, stalnim podnošenjem prijava „natjerati” Hag da intenzivnije počne razmatrti i slučajeve zločina nad Srbijom?
Naravno. Ipak su oni pred očima svijeta. Morali su uzeti u obzir „Čelebić”. Međutim, krivnja je, dobrim dijelom i na našoj strani. Ima toliko intelektualaca: i u Beogradu, i u Trebinju, i u Banjaluci i u Sarajevu... Zašto se ne napravi jedan fond i napravi sajt za Sarajevo? Nego ovako, popisujemo, pravimo smrtovnicu u knjižici. Opet zahvaljujući entuzijazmu i pojedincima. To nije radila institucija, nažalost.
Ali zato ste vi sakupili mnogobrojna svjedočenja o logorima za Srbe (u Sarajevu, logor „Čelebić”, „Silos” u Tarčinu); o ponovljenom genocidu nad Srbima u konjičkom kraju, o raznim ljudskim tragedijama. Proveli ste dvije i po godine u sarajevskom Centralnom zatvoru i logoru „Viktor Bubanj”, odakle ste izašli u novembru 1994. razmjenom. Da li je odluka o svjedočenju koju ste pretočili u svoje knjige sazrela još u tim logorskim danima?
Ta odluka je sazrela nakon što sam dobio poruku od mog brata iz Smedereva, preko Crvenog krsta: „Dragi brate, moram ti reći istinu. Tvoje djece više nema.” Moj život više nije imao svrhe ni cilja. Moj drug i sapatnik Jovo Ninković me tješio da to, možda, nije istina, možda je brat nespretno napisao... U meni se sve skupilo, u grudima bol. Pitao sam: „Bože, da li je ovo kraj?” Pa bio sam samo kostur – sa 85 kilograma spao na jedva 40. Ne znam odakle ni kako, ali odjednom mi je naišla neka snaga i ja sam povikao: „Neću da umrem! Hoću da živim da svjedočim!” Jovo je mislio da buncam, ali ja sam tada odlučio da preživim da bih svjedočio istinu o njima. U toj istini je i moja duša. Nisam toliko moćan da sudim i neću da budem sudija. Ja samo nudim dokaze i hoću da budem svjedok, da bih nepravedne presude ispravio. Ako ne za moga vijeka, onda pred sudom vremena.
Vi ste nesretnim slučajem, a ne u borbi, ranjeni 17. aprila 1992. u svom rodnom selu Brđani, odvezeni ste u bolnicu u Konjic, odakle su vas poslali u sarajevsku traumatologiju. Kako se civil, nepokretan bolesnik s obje noge u gipsu – obreo u zatvoru, još pod prijetnjom smrtne kazne?
Normalan ljudski um to ne može da shvati. To mi je bilo šokantno. Ali sam mislio da će me odvesti da me ispitaju i da će me vratiti.
Claudia1973 - 2. novembar 2006. u 23.14 (registrovani član)
Napisali ste kasnije: „Hipokrite, ti si u sarajevskoj bolnici ponovo umro”.
Da. Bio sam tu dva mjeseca. Na gipsu su ostavljeni otvori za previjanje rana, ali mene nisu previjali, kao druge bolesnike. Čak me jedna medicinska sestra, muslimanka, pitala šta sam po nacionalnosti – bilo joj čudno moje prezime. Pošto su se rane inficirale, prebace me na drugo odjeljenje, ali ni tamo nisu htjeli da me previjaju. Kad sam saznao da je načelnik dr Torbica Srbin – molio sam njega da me previja. I onda me načelnik odjeljenja previjao. Ali načelnik je dolazio svaki treći dan – medicinske sestre nisu htjele. Onda sam prebačen na neko interno odjeljenje iznad traumatologije. Medicinsko osoblje je na vratima svake sobe objesilo spisak bolesnika, a Srbe su zaokružili.
