Quantcast

Žene i književnost

Urvan Hroboatos

Iskusan
Poruka
5.857
Nisam navodila njen fizicki izgled i zavisi ono sto je gabor tebi meni nije.
Forma dat esse rei – Forma daje suštinu stvari.
Hmmmmm.....


Her elder sister Cassandra had a certain talent for drawing and drew Jane’s likeness many times. But only two of her efforts have survived, and one does not show the face at all. The other does, and this is the portrait of Jane Austen that is endlessly reproduced in all the biographies and illustrated articles. It shows that she had large, luminous eyes, and this confirms other evidence but does not prove that she was either dazzlingly pretty or rather on the plain side. The fact is that as a portraitist Cassandra had no skill in conveying the essential visual truth about a subject’s face. The literary evidence about Jane Austen’s appearance is likewise inconclusive. Everyone agreed that she was a lively child and adolescent, eager, clever, talkative, and quick to learn. She was funny and loved laughter. She thought a good deal about handsome young men, and there is even a suggestion that she was a husbandhunter. Well, what normal girl was not, in those days? But no one ever suggested that she was a beauty. Had she been, the news would certainly have filtered through the censorship screens of the Austen family. If Jane had been “very handsome,” like Elizabeth Elliot in Persuasion, or “handsome” like Emma, or even “a very pretty girl,” like the young Anne Elliot, we would certainly have known it. The chances are that Jane Austen was no more than “a fine girl,” the rather dismissive phrase that she uses to describe a young woman who has no claim to personal distinction in her looks.
Plain Jane ...:kafa:

No, u odnosu na George Eliot ....

But the outstanding example of plainness fostering genius and leading to fulfillment is George Eliot (Mary Ann Evans, 1819–1880). She was almost grotesquely plain, while radiating intelligence, wit, and laughter, at any rate as a young woman; later she became more solemn.9 But no man ever proposed to her until after she made herself rich and famous.
..........
Marian Evans was a highly emotional, not to say amorous woman, and if she could have married a man of anything approaching her own intelligence, she might have been perfectly happy, given birth to many children, and never written a novel. The trouble was that she was neither pretty nor handsome. Frederick Locker wrote: “Her countenance was equine. Her head had been intended for a much larger woman. Her garments concealed her outline, they gave her a waist like a milestone.” Jane Carlyle observed: “She looks Propriety personified. Oh, so slow!” Evans fell in love repeatedly—for example with Herbert Spencer, to us a fusty, flyblown figure; founder of that pseudoscience sociology; writer of now unreadable books; and celebrated chiefly for his curious saying, “A proficiency at billiards is a sure sign of a misspent youth.”
.................................
If Marian Evans had induced Spencer to marry her, the likelihood is that she would not have become a writer of fiction, of which he strongly disapproved. Denied marriage, she moved in an overwhelmingly masculine society.
Dakle, gubitak za bračni život- dobitak za književnost.
 
Poslednja izmena:

Fej*

Iskusan
Poruka
5.566
U starim civilizacijama govorilo se o ženskim inicijacijama, a danas, pod uticajem (zbog) nepovezanih podataka to zamišljamo kao čudne rituale pune dijaboličnih slika. Naprotiv, inicijacija žene sastojala se uvek u osvajanju vlastite Duše. Veliki mitovi svih religija su to odražavali: heroji su osvajali Dušu muškarca; heroine su osvajale Dušu žene. Postoje mitovi koji nam govore o ratu namenjenom muškarcu i o ratu namenjenom ženi.
Kada se Heraklo odlučuje uputiti u svet zato što ima dvanaest kušnji koje ga očekuju i iz kojih mora izaći kao pobednik, očito je da se suočava sa iskušenjima koja odgovaraju muškarcu iako sadrže određene karakteristike koje se mogu preneti i na žene.
Ali u mitovima se iznose i pripovesti koje su tipično ženske: takva je priča o Perzefoni, očaravajućoj devojci, jako privrženoj majci, velikoj boginji, Majci svih bogova. Jednog dana boginja je videla kako njenu kćerku otima bog podzemnog sveta, duboke zemlje i tame: u zemlji se otvorila pukotna, pojavila se Hadova kočija i mesto na kojemu se Perzefona igrala sa svojim prijateljicama ostalo je prazno. Perzefona je sišla u podzemni svet.
Ovo je mit o ženi. Ona zapravo nije ugrabljena. Radi se o njenom silasku u Dušu, o njenoj interiorizaciji, inicijaciji. Njoj je potrebna ova introspekcija, potrebno joj je sakupiti semenke skrivenog sveta, sveta podzemlja, ezoteričnog sveta, sveta misterija i čuda.
Demetra bezuspešno traži svoju kćerku, zato što se zadržava na površini zemlje. Kada se Perzefona vraća na zemlju ona grli majku jer joj se vraća da bi se sastala s boginjom ali ona neiskusna mlada devojka je tada već istinska žena: iz podzemnog sveta vraća se sa semenkama Mudrosti koje više nikada ne može zaboraviti. U podzemnom svetu ona je postala kćerka Oca, a na Zemlji ona je kćerka Majke; sada uz sebe ima i jednog boga i jednu božicu. Okončala je svoj veliki rat. Ona se ne takmiči s muškarcem, ona zna ko je. Ovaj mali mit otkriva da mnoge od priča koje pričamo deci, ili mitovi koji su naizgled bez smisla, odražavaju Dušu muškarca, Dušu žene, univerzalne arhetipove, a ne stereotipe ili unapred utvrđene ideje koje sada pokušavamo izneti.
Došlo je vreme da žena traži ne samo svoj međunarodni dan, već da nauči biti vlastita gospodarica svih dana, meseci, svih godina u svom životu.
Došlo je vreme da oseti da ima glavnu ulogu u vlastitom životu, da oseti kako ima snagu i sposobnosti učiniti toliko toga vlastitom snagom, svojim vlastitim osobinama. A nadasve, treba zadobiti glavnu ulogu u onome što je čini većom, uzvišenijom, plemenitijom, kroz velikodušnost, jer žena želi dati i to traži jer ona uvek zna pružiti ruku.
Ukoliko žena zna dati Život, Energiju, Ljubav i pružati svoju posebnu formu Mudrosti, tada će ona uistinu dobiti glavnu ulogu, a umesto da čeka "8.mart", u svakom danu biće mesto za ženu, mesto u kojemu će ona moći harmonično živeti s muškarcem. Tada bismo mogli ostvariti jedan međunarodni dan posvećen čovečanstvu i uživati plodove tog mira i vedrine koju ćemo uspostaviti među muškarcima i ženama. Naravno, jedino ukoliko pre toga budemo osvojili Dušu Žene i zašto ne, Dušu Čoveka.
577071
 

Fej*

Iskusan
Poruka
5.566
Žena je Ljubav. Znam da svi volimo, i muškarci i žene. Ali muškarac voli tako da ljubav uključuje u svoj život, a žena od ljubavi stvara vlastiti život.
Šta je ljubav ženi? To je mač s dve oštrice. Ako je ta ljubav slaba, pisana malim početnim slovom, pretvara se u egoističnu i posesivnu. Više je tišti strah hoće li biti volena, nego hoće li voleti. Više je tišti strah da joj se neće pridati važnost, nego hoće li sama pridavati važnost drugome. Ali, ako se Ljubav, pisana velikim slovom, budi u ženi kao Duša, tada je to velika sposobnost ujedinjavanja; to je ona vatra ognjišta, plamen središta Zemlje, središta hrama. Žena je ta koja ujedinjuje, ima sposobnost spajanja, povezivanja osoba, duša, izmirivanja onih koji ne žive u miru: njena ljubav je velika širokogrudnost. Njena ljubav je sposobnost uočavanja lepote, harmonije; borba za pravednost. Zbog toga je žena Ljubav, ali i Mudrost jer poseduje praktični um sklon redu sa sposobnošću rasuđivanja koja je za nju karakteristična. Ukoliko je zapitamo zašto nešto radi, uvek će znati odgovoriti. A iznad svega ima veliku snagu koju ne sme protratiti: to je intuicija.Ona misli osećajući. Znam da se ovaj način razmišljanja često omalovažava, ali unatoč tome, u ženi se ideja ujedinjena s osećajem pretvara u intuiciju te time prihvaća stvari i naslućuje s velikim umećem: ovo je snaga žene, ovo je njena mudrost. To pre možemo nazvati intuicijom nego li pogađanjem stvari jer ne mislim da se to svodi na obično pogađanje: ona jednostavno "zna".
577072
 

Urvan Hroboatos

Iskusan
Poruka
5.857
Žena je Ljubav. Znam da svi volimo, i muškarci i žene. Ali muškarac voli tako da ljubav uključuje u svoj život, a žena od ljubavi stvara vlastiti život.
Šta je ljubav ženi? To je mač s dve oštrice. Ako je ta ljubav slaba, pisana malim početnim slovom, pretvara se u egoističnu i posesivnu. Više je tišti strah hoće li biti volena, nego hoće li voleti. Više je tišti strah da joj se neće pridati važnost, nego hoće li sama pridavati važnost drugome. Ali, ako se Ljubav, pisana velikim slovom, budi u ženi kao Duša, tada je to velika sposobnost ujedinjavanja; to je ona vatra ognjišta, plamen središta Zemlje, središta hrama. Žena je ta koja ujedinjuje, ima sposobnost spajanja, povezivanja osoba, duša, izmirivanja onih koji ne žive u miru: njena ljubav je velika širokogrudnost. Njena ljubav je sposobnost uočavanja lepote, harmonije; borba za pravednost. Zbog toga je žena Ljubav, ali i Mudrost jer poseduje praktični um sklon redu sa sposobnošću rasuđivanja koja je za nju karakteristična. Ukoliko je zapitamo zašto nešto radi, uvek će znati odgovoriti. A iznad svega ima veliku snagu koju ne sme protratiti: to je intuicija.Ona misli osećajući. Znam da se ovaj način razmišljanja često omalovažava, ali unatoč tome, u ženi se ideja ujedinjena s osećajem pretvara u intuiciju te time prihvaća stvari i naslućuje s velikim umećem: ovo je snaga žene, ovo je njena mudrost. To pre možemo nazvati intuicijom nego li pogađanjem stvari jer ne mislim da se to svodi na obično pogađanje: ona jednostavno "zna".
Pogledajte prilog 577072
Bogami, ovo je istina.

Dobro je rekao Byron:

“Man's love is of man's life a thing apart,
'Tis woman's whole existence.”
 

Наутилус

Domaćin
Poruka
3.606
Жене волимо у оној мери колико су нам туђе. Волети паметне жене педерско је уживање. Према томе, оно што је у нама животињско искључује педерастију.
:hahaha:
Интимни дневници, Шарл Бодлер
 

Aalegro

Primećen član
Banovan
Poruka
768
Pisu li zene razlicito od muskaraca (ne, naravno, u smislu kvaliteta). Da li je polozaj zena u knjizevnosti takav zato sto publika i knjizevni kriticari nisu naviki na takav senzibilitet? Da li se knjizevni ukus formirao vekovima na delima muskaraca, pa je tesko prihvatiti drugaciju knjizevnost?
A opet,Toni Morison ,dobila je Nobelovu nagradu za književnost 1993. godine za sabrana dela, a laureat je i Pulicerove nagrade. Mnogobrojna priznanja govore da je Toni Morison jedna od značajnijih književnih stvaralaca današnjice, a njen široki književni opus je svrstava u pisce koji promovišu afroameričku književnost a poslednjih godina i književnost za decu.
 
Top