U braku sam trideset i kusur godina, imamo decu i unučad. Dok smo oba bili zaposleni problema je bilo, ali zauzetost poslom, decom, društvenim životom je sve to nekako maskiralo i nije nam mnogo smetalo. Pre jedno četiri godine, nakon odlaska u penziju, desilo se da sam u svojoj nasleđenoj kući bio sam jedno četiri meseca. I odjednom sam shvatio da mi to strašno paše. Nakon toga zajednički život je za mene postala mora. Razume se, rastava je jedino pravo rešenje, ali mi je muka zbog dece i prijatelja koji ništa ne primećuju. Oboje imamo po jednu kuću nasleđenu od svojih, primanja su nam solidna, a sva bi se imovina lako razdelila. Mene uopće ne interesuje što bi ona radila, s kim bi se družila, samo da me ostavi samoga barem tri dela godine, ostalo možemo provesti zajedno s decom.