ZEN PRIČE

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Pouciti prvo osnovama...

U davna vremena u Japanu su se obicavale koristiti svetiljke od papira i bambusove trske u koje bi se umetala sveca. Jedne noci, nekome slepcu koji mu bejase svratio, neki covek daruje ovakvu svetiljku da je ponese kuci.

- Meni ne treba svetiljka - rece slepac - Mrak ili svetlo, za mene je to jedna te ista stvar.

- Znam da tebi ne treba svetiljka da bi pronasao put - odgovori covek - ali ako je nemas, netko lako moze naleteti na tebe. Zbog toga bi je trebao uzeti.

Tako slepac ode sa svetiljkom, no nije jos daleko odmakao kad oseti silovit udarac.

- Gledaj kamo hodas! - uzvikne slepac neznancu. - Zar ne vidis ovu svetiljku?

- Tvoja se sveca ugasila, brate - odgovori mu nepoznati.

:snesko5:
 
RAJ I PAKAO

Posle mnogih bitaka u kojima se proslavio, jedan japanski ratnik, samuraj, poželеo da nađe mudraca kojem bi postavio nekolikо važnih pitanja.
Samuraj je bio orijaš, o pojasu je nosio mač, a čelo mu je bilo namršteno. Svi su mu se u strahu sklanjali s puta. On stiže pred vrata jednog hrama, uđe u njega ne pitajući nikoga za dopuštenje, i nađe se u prostranoj prostoriji za meditaciju. Tamo je sedeo malen, mršav sveštenik. Samurajev je mač zvečao, dok je ovaj koračao približavajući se svešteniku.
“Oj mudri čoveče”, reče samuraj, “ja sam slavni vojskovođa, za mnom su mnoge bitke, mnogi pokoreni narodi. Sve što pogledam ja sam kadar da osvojim. Osvojio bih i raj i pakao, ali niko ne ume da mi odgovori na pitanje – gde su! Gde je raj i gde je pakao? Došao sam tebi da mi to kažeš, ako znaš.”
Sveštenik se i ne pomače sa hasure na kojoj je sedeo. Promotri ga prezrivo i reče:
“Ti kažeš da si samuraj? Pričaj to nekom drugom. Pogledaj kako si prljav, zarastao u bradu, i neuljudan. Osim toga, zaudaraš. Sigurno se mesecima nisi okupao. A rekao bih i da si glup i umišljen, jer oholost i glupost su braća blizanci.”
Dok je sveštenik još govorio, samuraju se zažariše obrazi, ruka mu ščepa balčak mača, celo mu se golemo telo treslo od besa. I upravo kad je vadio mač da njime poseče sveštenika, ovaj mu tiho reče:
“Eto vidiš, to je pakao.”
Samuraj zastade sa rukom u vazduhu. Usta mu se otvoriše, oči mu se napuniše suzama. Shvatio je u trenutku kakva se neustrašiva i velikodušna osoba nalazi pred njim – osoba koja je stavila na kocku svoj život da bi mu odgovorila na pitanje kako valja. Preplavi ga osećanje stida i zahvalnosti. Odjednom je osetio ljubav i poštovanje prema tom malenom, mršavom svešteniku.
“Oprosti mi”, prošaputa vraćajući mač u korice.
“A to je raj”, nežno mu tada reče sveštenik. “To što u ovom trenutku osećaš, to je raj.”
 
Hmm... kako nisam video ovaj topic do sada...?!

Random Zen Koan

Odavno sam pročitao ovaj, iz Mumonkanove zbirke, ide, otprilike ovako:

Učenici su čekali učitelja.
Ovaj se pojavi noseći mačku i reče im:
- Ukoliko bilo ko od vas ne kaže nešto pametno odmah, ova mačka će biti mrtva.
Oni su ćutali u čudu i gledali se. Učitelj izvadi mačetu i preseče mačku na pola.
Ubrzo potom se pojavi Nansen i upita jednog učenika šta je bilo.
Kada mu ovaj ispriča, Nansen izu papuče, stavi ih na glavu i izjuri napolje.
Učitelj tada reče:
- Da je Nansen bio tu, mačka bi bila živa.
 
Zubi pacova
tvrdo željezo glođu.
Hladan zvuk zime

logo.gif
 
Poslednja izmena:
...Što je uzvišena istina o patnji? Rođenje je patnja, raspadanje je patnja, smrt je patnja, tuga,
naricanje, bol, čemer, očaj jesu patnja. A velika bol, morali bismo to priznati, dublji doživljaj od
velike radosti. Borba s boli, padovi, agonije i pridizanja u toj borbi rodili su velike religije dok je
užitak radosti rijetko urodio velikim plodovima. Bol je bio cijena kojom se plaćala spoznaja.
Velike umjetnosti nema bez velike bola. Moglo bi se čak reći, da je povijest umjetnosti samo
povijest jednog jedinstvenog čovječjeg bola, koji kao okosnica čitavoga života pomiče svu povijest
čovječanstva.


Zen i haiku
 
uzrok može biti i mržnja, ne?
kad mrzimo, nikoga ne lažemo, mi zaista želimo drugog da povredimo.

mrznja je cista laz--najveca zabluda i najneprirodnije osecanje...
Iskrena dusha ne ume da mrzi, jer ne postoji ni jedan razlog da mrzimo...
kad osetimo mrznju uzrok je lazna predstava....saznanjem istine mrznja iscezava...
ne postoji mrznja,to je samo praznina iz koje smo oterali ljubav...
 
mrznja je cista laz--najveca zabluda i najneprirodnije osecanje...
Iskrena dusha ne ume da mrzi, jer ne postoji ni jedan razlog da mrzimo...
kad osetimo mrznju uzrok je lazna predstava....saznanjem istine mrznja iscezava...
ne postoji mrznja,to je samo praznina iz koje smo oterali ljubav...
mrznja je izraz ..nemoci..
 
Parabola o macevaocu


Mačevaoca Matajuro Jagjua poslao je otac da uči kod učitelja Bonzoa.“Ako vredno radim, koliko će mi biti potrebno da postanem učitelj?” - upitao je Matajuro.
“Deset godina”, rekao je Bonzo.
“Ako radim napornije”, rekao je učenik, “koliko će mi onda biti potrebno?”
Bonzo je procenio oko trideset godina.
“Zašto sad to?” – rekao je Matajuro. “Prvo kažete deset, a sada trideset godina. Istrpeću bilo kakav napor da u najkraćem vremenu ovladam ovom veštinom.”
“Pa”, rekao je Bonzo, “u tom slučaju biće potrebno da sa mnom ostaneš sedamdeset godina. Neko ko se toliko žuri da dođe do rezultata retko uči brzo.”
 
Padala je noc, a veliki ucitelj se spremao za pocinak. Dolazi mu njegov ucenik i pita: "Ako je dan pametniji od noci, da li cu sutra biti pametniji, nego nocas?" Ucitelj mu kaze: "Pametniji si od noci, ali ne i od novog dana."
 
NOVAC I BAMBUSOVA SENKA



Kod učenika je pobudila zanimanje činjenica
da njihov učitelj, koji je vrlo jednostavno živeo,
nije osuđivao bogate sledbenike.


“Retko je, ali nije i nemoguće da neko bude
i bogat i duhovan”, reče jednog dana.


“Kako to?”, zapitaše učenici.

“Tako što novac ima isti učinak na srce kao
i bambusova senka na dvorište.”




Nije podizala ni jednu česticu prašine.
 
MUDAR POTEZ

Veliki učitelj Zena, Benzei imao je mnogo učenika.
Jednoga dana, jedan od njih je uhvaćen kako krade od svojih kolega i oni su ga prijavili Benzeiju.
Ali on, na opšte iznenađenje, nije preduzeo ništa protiv tog učenika.
Nekoliko dana kasnije taj isti učenik je opet uhvaćen u krađi.
I ponovo Benzei nije učinio ništa! Ovo je razljutilo ostale učenike pa su povodom toga napisali peticiju da se taj učenik izbaci iz škole.
I zaprijetili su da će svi otići ako on ostane.Učitelj je sazvao hitan sastanak.
Kada su se svi okupili, rekao im je:
“Vi ste dobri ljudi i znate da razlikujete dobro od lošeg. Ako napustite ovu školu,
nećete imati problema da se priključite nekoj drugoj školi.
Ali šta uraditi sa vašim bratom koji ne shvata razliku između dobrog i lošeg!
Ko će njega učiti? Ne mogu tražiti od njega da ide čak i da to znači da izgubim sve vas.”
Taj učenik više nikada nije ukrao.
 
Ova prva priča mi se ne sviđa jer po mom subjektivnom mišljenju govori o nedostatku volje kod tog monaha koji je spasao više puta škorpiona. Evo, i meni je u naravi da budem lenj - je l to izgovor. Ako mislite da sam pogrešno shvatio priču recite, zato tema i služi!

Druga priča je misterioznija i sviđa mi se. Je l poenta da su se listovi plašili druge katane? S čime bismo to mogli povezati u stvarnosti?

Treća priča je već bila, ali nema veze jer je jako lepa. Mogu da se kladim da ne bi smeo da uradim to što je tražila da sam na mestu tog monaha.....

ne želim te uvrijediti ali ako misliš shvaćati poante koana potpuno si promašio i na samom početku si......dijete si koje pita.....ne djeluje i ne živi...načela puta ćeš spoznati na neki drugi način....možda gledajući listove u rijeci
 
Mala digresija...
Zen (Chan, Son, Dhyana...) se šiba sa onim što se može definisati kao "manir" - definisani način, definisana percepcija, definisano razumevanje... Potrebno je stalno imati na umu da sve, pa čak i metod obračuna sa "manirom", ima tendenciju da se fosilizuje i postane manir. Tako da čak i koan, i mondo i Zen priča mogu postati još jedan Bonno (vezanost). Zen priča može postati anti-Zen...
Imao sam prilike da radim zazen u Sojiji hramu u Tsurumiju (severni deo Yokohame). Inače, Sojiji je najveći Soto Zen hram u Japanu (veći čak i od Eiheijija). Nisam mogao da se otmem utisku da većina monaha i sveštenstva tamo celu dharmu (budističko učenje) vidi kao puku profesiju ili uhlebljenje. Zen je u Japanu, na nivou ogromne većine praktikanata, nažalost postao manir. Poznata je teza da Zen putuje prema istoku. Prešao je Pacifik do SAD-a, pa još jednom Atlantik, do Evrope. Pitanje je gde se sada nalazi živi Zen, živa dharma...Dharma ne prebiva u svom imenu...Dharma ne prebiva u svojoj slici...

SNOVI NIKAD NE UMIRU (UMIRU SAMO SANJARI)

Imam prijatelja koji se zove Monti Roberts i koji ima ergelu konja u San Isidrou. Dopušta mi da u njegovoj kući organizujem prijeme na kojima skupljamo novac za projekte namijenjene ugroženoj omladini.
Kad sam posljednji put bio ondje ovako nam se obratio:
Želim vam ispričati zašto sam Džeku dopustio da se služi mojom kućom.
Sve je počelo sa pričom o dječaku koji je bio sin putujućeg trenera konja. Išao je od štale do štale, od trke do trke, od imanja do imanja, uvježbavajući konje. Usljed toga dječakovo se školovanje stalno prekidalo.

Jednom je u školi trebao napisati pismeni sastav o tome šta bi želio biti i raditi kad odraste.
Te je noći na sedam stranica opisao kako želi jednog dana imati ergelu.
Detaljno je opisao svoju namjeru, čak je nacrtao podroban plan imanja od 8 hektara, prikazujući položaj svih objekata, štala i staze.
Potom je nacrtao precizan tlocrt kuće od 120 kvadrata, koja će se protezati na zamišljenom imanju od 8 hektara. Unio se u taj zadatak svim srcem i sljedećeg dana je predao pismeni sastav nastavniku.
Nakon dva dana nastavnik je podijelio učenicima ocijenjene radove.

Na prvoj stranici njegovog rada bila je velika crvena jedinica sa porukom: «Pričekaj me poslije časa».
Dječak sa snom došao je kod nastavnika poslije časa i upitao ga: – Zašto sam dobio jedinicu?
Nastavnik je rekao: -To nije realan san za dječaka poput tebe. Nemaš novca. Porodica ti se stalno seli. Nemaš sredstava. Ergela zahtijeva mnogo novaca. Moraš kupiti zemlju. Moraš kupiti rasne konje i plaćati dodatne troškove za rasplodnju. Nema teorije da tako nešto ti možeš postići.
Potom je nastavnik dodao: – Ako ponovo napišeš sastav s realnijim ciljem, promijeniću ti ocjenu.

Dječak je pošao kući i dugo i naporno mislio o tome.
Pitao je oca za savjet.
Otac mu je rekao: – Slušaj sine, tu odluku moraš donijeti sam. Ipak, mislim da je vrlo važno šta ćeš odlučiti.
Naposljetku, nakon sedam dana razmišljanja,
dječak je vratio nastavniku isti pismeni sastav bez ikakvih izmjena.

Samo mu je ovo rekao: Vi zadržite svoju jedinicu, a ja ću zadržati svoj san.

Monti se tada okrenuo okupljenima i rekao: Pričam vam ovu priču, jer sjedite u mojoj kući površine 120 kvadrata, usred mog imanja od 8 hektara. Još uvijek imam onaj sastav uokviren iznad kamina.
Dodao je: – A najbolje u cijeloj toj priči je to što je prije dvije godine isti onaj nastavnik doveo tridesetoro djece na sedmodnevno logorovanje na mom imanju.
Kad je nastavnik odlazio, rekao je: – Slušaj Monti, sad ti to mogu reći.
Kad sam bio tvoj nastavnik, bio sam poput kradljivca snova. Godinama sam krao dječije snove. Na svu sreću, ti si bio dovoljno pametan da se ne odrekneš svojih.

sanjar.jpg
 
ŽENA ME NE ČUJE!

Čovjek se bojao da mu žena više ne čuje onako dobro
kako je prije čula. Pomislio je da bi joj možda bili od
pomoći slušni aparati. No nije znao kako da joj to saopšti,
a da se ona ne uvrijedi. Odlučio je da pozove njihovog
kućnog doktora i da sa njim porazgovara na tu temu.
Doktor mu je rekao za vrlo jednostavan test koji će
primjeniti na ženi da bi doktor znao precizno o kakvom
gubitku sluha se radi.

“Ovako ćeš uraditi”, rekao je doktor, “odmakni se od nje
deset metara i tonom normalnog razgovora obrati joj se
da vidiš da li će te čuti. Ako te ne čuje, priđi joj 2 metra
bliže pa joj se opet obrati istim riječima. I sve joj se tako
približavaj po dva metra dok ne dobiješ odgovor od nje.”

To veče, žena je bila u kuhinji spremajući večeru, a muž
je bio u dnevnom boravku. Muž reče sebi: ”Ok, sad sam
otprilike 10 metara udaljen od nje. Baš da vidim šta će
se desiti.”

Normalnim tonom joj se obrati: ”Draga, šta ima za večeru?”
Nema odgovora!

On se približi za dva metra u pravcu kuhinje i ponovi
opet normalnim tonom: ”Draga, šta ima za večeru?”

I dalje nema odgovora.

Približi se još za dva metra i ponovi isto.
Opet bez odgovora.Došao je već do vrata kuhinje…”Draga, šta ima za večeru?”

Dođe joj do iza leđa i opet ponovi: ”Draga, šta ima za večeru?”
“O bože dragi!!!……pa po peti put ti već govorim, piletina i krompir. Šta je s tobom?!!!”

*******

Ne mora problem uvijek biti u nekom drugom kako to obično mislimo.
On može biti i u nama samima.


zena-sa-fenjerom-240x300.jpg
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top