Mala digresija...
Zen (Chan, Son, Dhyana...) se šiba sa onim što se može definisati kao "manir" - definisani način, definisana percepcija, definisano razumevanje... Potrebno je stalno imati na umu da sve, pa čak i metod obračuna sa "manirom", ima tendenciju da se fosilizuje i postane manir. Tako da čak i koan, i mondo i Zen priča mogu postati još jedan Bonno (vezanost). Zen priča može postati anti-Zen...
Imao sam prilike da radim zazen u Sojiji hramu u Tsurumiju (severni deo Yokohame). Inače, Sojiji je najveći Soto Zen hram u Japanu (veći čak i od Eiheijija). Nisam mogao da se otmem utisku da većina monaha i sveštenstva tamo celu dharmu (budističko učenje) vidi kao puku profesiju ili uhlebljenje. Zen je u Japanu, na nivou ogromne većine praktikanata, nažalost postao manir. Poznata je teza da Zen putuje prema istoku. Prešao je Pacifik do SAD-a, pa još jednom Atlantik, do Evrope. Pitanje je gde se sada nalazi živi Zen, živa dharma...Dharma ne prebiva u svom imenu...Dharma ne prebiva u svojoj slici...
SNOVI NIKAD NE UMIRU (UMIRU SAMO SANJARI)
Imam prijatelja koji se zove Monti Roberts i koji ima ergelu konja u San Isidrou. Dopušta mi da u njegovoj kući organizujem prijeme na kojima skupljamo novac za projekte namijenjene ugroženoj omladini.
Kad sam posljednji put bio ondje ovako nam se obratio:
Želim vam ispričati zašto sam Džeku dopustio da se služi mojom kućom.
Sve je počelo sa pričom o dječaku koji je bio sin putujućeg trenera konja. Išao je od štale do štale, od trke do trke, od imanja do imanja, uvježbavajući konje. Usljed toga dječakovo se školovanje stalno prekidalo.
Jednom je u školi trebao napisati pismeni sastav o tome šta bi želio biti i raditi kad odraste.
Te je noći na sedam stranica opisao kako želi jednog dana imati ergelu.
Detaljno je opisao svoju namjeru, čak je nacrtao podroban plan imanja od 8 hektara, prikazujući položaj svih objekata, štala i staze.
Potom je nacrtao precizan tlocrt kuće od 120 kvadrata, koja će se protezati na zamišljenom imanju od 8 hektara. Unio se u taj zadatak svim srcem i sljedećeg dana je predao pismeni sastav nastavniku.
Nakon dva dana nastavnik je podijelio učenicima ocijenjene radove.
Na prvoj stranici njegovog rada bila je velika crvena jedinica sa porukom: «Pričekaj me poslije časa».
Dječak sa snom došao je kod nastavnika poslije časa i upitao ga: – Zašto sam dobio jedinicu?
Nastavnik je rekao: -To nije realan san za dječaka poput tebe. Nemaš novca. Porodica ti se stalno seli. Nemaš sredstava. Ergela zahtijeva mnogo novaca. Moraš kupiti zemlju. Moraš kupiti rasne konje i plaćati dodatne troškove za rasplodnju. Nema teorije da tako nešto ti možeš postići.
Potom je nastavnik dodao: – Ako ponovo napišeš sastav s realnijim ciljem, promijeniću ti ocjenu.
Dječak je pošao kući i dugo i naporno mislio o tome.
Pitao je oca za savjet.
Otac mu je rekao: – Slušaj sine, tu odluku moraš donijeti sam. Ipak, mislim da je vrlo važno šta ćeš odlučiti.
Naposljetku, nakon sedam dana razmišljanja,
dječak je vratio nastavniku isti pismeni sastav bez ikakvih izmjena.
Samo mu je ovo rekao: Vi zadržite svoju jedinicu, a ja ću zadržati svoj san.
Monti se tada okrenuo okupljenima i rekao: Pričam vam ovu priču, jer sjedite u mojoj kući površine 120 kvadrata, usred mog imanja od 8 hektara. Još uvijek imam onaj sastav uokviren iznad kamina.
Dodao je: – A najbolje u cijeloj toj priči je to što je prije dvije godine isti onaj nastavnik doveo tridesetoro djece na sedmodnevno logorovanje na mom imanju.
Kad je nastavnik odlazio, rekao je: – Slušaj Monti, sad ti to mogu reći.
Kad sam bio tvoj nastavnik, bio sam poput kradljivca snova. Godinama sam krao dječije snove. Na svu sreću, ti si bio dovoljno pametan da se ne odrekneš svojih.