Zen i ostale poučne priče

Jasna

Stara legenda
Moderator
Poruka
82.128
POUKA POSLEDNJEG

U stvara vremena u Japanu su se koristili fenjeri od bambusa i papira
u kojima su gorele sveće. Jednom slepom čoveku na kraju posete prijatelju,
ovaj ponudi fenjer da ga ponese sa sobom jer je bila noć.

"Ne treba mi fenjer", reče mu. "Bila tama ili svetlo - meni je svejedno."

"Znam da ti fenjer nije potreban da bi pronašao put", odgovori mu prijatelj,
"ali ako ga nemaš, neko bi mogao da naleti na tebe. Zato ga moraš uzeti."

Slepi čovek krenu sa fenjerom i pre no što je odmakao, neko se sa njim sudari.
"Pazi kuda ideš", uzviknu on nepoznatom.

"Zar ne vidiš ovaj fenjer?"

"Sveća ti je dogorela, brate", odgovori nepoznati.

🔥
 
Nanin, japanski učitelj iz doba Meiđi (1868-1912), primio je univerzitetskog profesora koji je do šao da čuje nešto o zenu. Nanin je poslužio čaj. On je šolju svoga gosta na punio do vrha, a onda je nastavio da sipa. Profesor je posmatrao kako se šolja preliva i na posletku više nije mogao da se suzdrži. „Prepuna je. Više ne može da stane u nju!” „Baš kao ova šolja” reče Nanin, „i ti si ispunjen sopstvenim mislima i sudovima. Kako mogu da ti po kažem zen, ako prvo ne isprazniš svoju šolju?”
 
Zen svakog trena
Učenici zena su sa svojim učiteljima najmanje deset godina pre no što se usude da podučavaju druge. Nanina poseti Teno koji je, prošavši svoje učenje, postao učitelj. Zadesi se da taj dan bude kišovit, pa Teno obu klompe i ponese kišobran. Pošto ga je pozdravio, Nanin primeti: pretpostavljam da si svoje klompe ostavio u predvorju. Hteo bih da znam da li ti kišobran stoji levo ili desno od klompi. Teno, zbunjen, nemade brz odgovor. Shvatio je da nije sposoban da svakog trena uz sebe ima zen. Posta Naninov učenik, učivši još šest godina da bi dosegao prisustvo zena u svakom trenu.
 
У стара времена ишла два зен мудраца до великог манастира у брдима.
Један је живео боемски на своју руку а други уздржано монашки.
Обојица су важили за велике ауторитете свог времена.
На путу ух затекне пљусак и виде жену како стоју са кишобраном испред велике баре.
Обичај је био у старом Јапану да мушкарац пренесе жену преко баре.
Овај први одмах приђе и пренесе жену ппеко баре и она му се захвали.
Наставише да ходају и након неколико сати ова други ће првом:
"Ти знаш да је према правилима нашег реда контакт са женама забрањен".
На то ће овај први: " Ја сам жену оставио преко баре а ти је још увек носиш на леђима".
 
Ribe

Jednog dana šetajući pored reke sa svojim prijateljem, Zen učitelj reče:
- Pogledaj ribe, tako su mirne i zadovoljne, one znaju tajnu sreće
- Ti ne možeš znati šta ribe znaju - primeti njegov prijatelj - jer ti nikada nisi bio riba..
- A kako ti možeš znati šta ja znam, kad ti nikada nisi bio ja - odgovori Zen učitelj.
 
Priča o kineskom rataru

Jednog dana, ratarev konj je pregrizao svoje uže i pobegao. Kada su to komšije
saznale, došle su kod ratara i zakukale:

– Kakva šteta!
– Možda. – rekao je ratar.
Sledećeg dana, odbegli pastuv se vratio i doveo sa sobom sedam divljih konja.
– Kakva sreća! – povikaše komšije.
– Možda. – rekao je ratar.
Sledećeg dana, ratarev sin je uzjahao jednog od divljih konja, ali ga je neukroćena
životinja zbacila.
– Kakva šteta! – zavapiše komšije nad mladićevom slomljenom nogom.
– Možda. – rekao je ratar.
Sledećeg dana, carevi vojnici su došli u selo da mobilizuju ljudstvo za rat. Ratarevog
sina nisu odveli zbog njegove povrede.
– Kakva sreća! – saglasne su bile komšije.

– Možda. – rekao je ratar.
 
ДЕСЕТ СЛИКА О ЧУВАЊУ БИКА

I

У потрази за биком. Бик није никада одлутао; зашто онда трагаш за њим?
Окренуо си леђа својој правој природи и зато не можеш да га видиш. Изгубио
си га из вида због својих варљивих чула. Изненада се нађеш далеко од куће,
неодлучан пред мноштвом изукрштаних путева. Којим да кренеш? Сажижу
те похлепа за богатством и страх од губитка; шта-је-добро и шта-је рђаво
као ножеви се забадају у твоје мисли.

*

Усамљен у шуми и преплашен у честарима,
трагаш за биком којег нигде нема.
Пробијаш се многим стазама кроз планинско шибље,
ходаш дуж незнаних, мрачних река.
Исцрпљен и очајан,настављаш да трагаш
за нечим што не можеш да пронађеш.
Увече чујеш зрикавце високо у дрвећу.


01zenbull.jpg
 
II

Налажење трагова. Захваљујући светим списима почињеш да разабираш
трагове бика. Нешто си дознао: као што су све златне посуде начињене
од истог злата, тако је свака ствар овог света само одраз твога Бића. Али
још увек не можеш да разликујеш добро од зла, истину од лажи. Само си
назрео трагове бика; још ниси прошао кроз капију.


**

Крај појила и испод стабала
разбацани су безбројни трагови.
А тамо, испод миришљаве траве,
видиш ли отиске?
Чак ни најдубљи кланци највиших планина
не могу сакрити бика коме њушка дотиче небо.

02zenbull.jpg
 
III

Прво виђење бика. Ако пажљиво ослушнеш свакодневне звукове, одмах
ћеш моћи да сагледаш њихов извор. Твоја чула складно ће се сјединити, и
извор ће бити нераздвојиви део свих твојих делатности. Сједињен као со у
води или везиво у боји. Када правилно усмериш свој унутрашњи поглед,
увидећеш да све оно што видиш – то си ти.


***

Славуј пева на грани.
Сунце је топло,поветарац благ,
врбе зелене дуж обале.
Овде се бик не може сакрити.
Који би уметник могао да наслика
то моћно чело, те величанствене рогове?

03zenbull.jpg
 
IV

Хватање бика. Данас си ухватио бика који је дуго пребивао у дивљини.
Али бик се, навикнут на притисак спољашњег света, не предаје лако. Он
непрекидно жуди за ливадама са сочном травом, тврдоглав је и не да се
укротити. Ако стварно желиш да се сјединиш с њим, мораћеш да употребиш
бич.


****

Мораћеш чврсто да држиш конопац.
Јер су воља и снага бика неисцрпне:
У трену он узлети до пропланка међу облацима,
У трену се спусти до јаруге обавијене маглом.

04zenbull.jpg
 
V

Кроћење бика. Када се само једна мисао покрене, друге је следе у
бескрајном низу. Просветљење претвара све у истину. Заблуде проистичу
из несигурности. Оне нису производ стварног света, већ потичу из ума који
самог себе обмањује. Држи чврсто ту брњицу и не колебај се.


*****

Ни часа не смеш да останеш
без бича и конопца,
Иначе ће бик одлутати
неким блатњавим путем.
Ако га правилно негујеш,
постаће благ и покоран.
Тада ће сам, без веза,
пратити свог господара.

05zenbull.jpg
 
VI

Повратак кући на леђима бика. Борба је готова: „добитак“ и „губитак“ више
немају никаквог утицаја. Певушиш прост дрвосечин напев и свираш једноставне
дечје песме. Јашући на бику, посматраш облаке на небу. Ако те позову, не окрећеш
се. Више те ништа не може задржати.


******

Јашући на бику, лагано се крећеш
смер куће.
Звук твоје фруле тоне кроз сумрак.
Куд год кренеш – свеж поветарац,
а у срцу дубоки мир.
Ни влат траве није потребна твоме бику.

06zenbull.jpg
 
VII

Бик заборављен, човек сам. Не постоје два закона – само један. Бик је привид.
Када је зец ухваћен, чему служи замка? Када је риба извађена, мрежа је бескорисна.
Као злато одвојено од талога или месец који се управо пробио кроз облаке, један
зрак чисте светлости сија од почетка времена.

*******

Јашући на бику, коначно стижеш кући –
Кад гле! бика више нема;
седиш ведар и сам.
Сунце је високо одскочило на небу,
а ти још увек мирно сањаш.
Испод сламнатог крова одбачени леже
бич и канап.

07zenbull.jpg
 
VIII

И бик и човек заборављени. Ишчезла су сва варљива осећања, чак и помисао
на светост. Остала је само ведрина. Не остајеш тамо где се Буда налази, већ брзо
проналазиш место где се Буда не налази. Када си лишен двојстава, ни хиљаду очију
не може да те опази. Када би ти стотине птица просуло цвеће пред ноге, од такве
почасти могао би само да се постидиш.


********

Бич, конопац, човек, бик – све је празно.
Небо је тако пространо, да нема те мисли
која га може укаљати.
Над ужареном пећи нема пахуља.
Када се до тога дође,
схвата се дух патријарха.

08zenbull.jpg
 
IX

На извору. Од самог почетка ништа није могло да заклони истину. Миран у
непоколебљивој ведрини, посматраш раст и пропаст световних ствари. Та
промена није обмана већ манифестација извора. Зашто је онда потребно
тежити било чему? Вода је плава, планински врхови зелени. Сам, седиш и
гледаш како се ствари мењају.


*********

Вратити се почетку, бити на извору-
и тај корак је лажан!
Боље ти је да останеш код куће,
слеп и глув,
Да се не обазиреш, док седиш на поду,
на оно што се напољу догађа.
Потоци сами од себе теку,
цветови сами развијају црвене латице.

09zenbull.jpg
 
X


Долазак на пијацу, излазак у свет. Врата твоје колибе су затворена, па те ни
најмудрији не познају. Лепота твоје баште је невидљива. Зашто би онда следио
кораке патријарха? Одлазиш на пијацу носећи тикву са вином, а враћаш се кући
ослоњен на штап. Када се дружиш са винопијама и месарима, сви се они
претварају у Буде.


**********

Раздрљен и босоног долазиш на пијацу.
Покривен си блатом и пепелом,
а погледајте тај осмех!
Тајанствене моћи богова нису потребне,
Јер гле! Увело дрво
пред тобом се расцветава.

10zenbull.jpg
 
Poslednja izmena:
Proslost, sadasnjost i buducnost

Jednog dana, neki se covek, dok je setao divljinom, namerio se na razjarenog tigra.
Bezao je pred njim, ali ubrzo je dosao do ruba provalije. Uhvatio se za neku puzavicu i poceo se spustati.
Ali na dnu ga je vrebao drugi tigar.
Zatim pojavise se dva vredna glodavca i stadose grickati bas tu puzavicu.
Iznenada spazi jednu zanimljivu jagodu za oci... Ubere je i stavi u usta...

- Mmm... Kako je dobra.

Ne zadrzavajte se na proslosti, ne brinite o buducnosti. Posvetite punu paznju trenutku. Iskusite ga.
Sreca je u delovanju u skladu s okolnostima kakve god one bile
 
MUDRAC I ISTINA

Mudrac je ispričao jednom sljedeću priču:

Jednog su dana razbojnici oteli petogodišnjeg dječaka i spalili selo u kome
je živio. Kad se otac vratio, vidio je zgarište i učinilo mu se da je ugljenisano
dječije tijelo njegov sin. Plačući i čupajući kosu spalio je dječije tijelo, sakupio
pepeo u jednu vrećicu i stalno je nosio sa sobom.

Jednog je dana, međutim, njegov pravi sin pobjegao od razbojnika i vratio
se kući. Pokucao je na očeva vrata.

Otac koji je još uvijek plakao i nosio vrećicu s pepelom sa sobom, upitao je:

“'Ko je tamo?”

“Tata, ja sam, tvoj sin. Otvori vrata.”

Otac je pomislio da se neki obijesan dječak s njime šali. Viknuo mu je neka
odlazi i nastavio je plakati. Dječak je uporno kucao, ali otac nije otvarao vrata.
Nakon nekog vremena dječak je otišao. Otac i sin više se nikada nisu vidjeli.

Na kraju je mudrac dodao:
“Ako se previše držiš nečega što smatraš istinom, kada sama istina dođe
na tvoja vrata, nećeš joj ih otvoriti”.
 
Džak krompira

U davna vremena tokom procvata jedne drevne civilizacije gde su se poštovali ljubav
i mudrost, mladi su se poučavali primerima i ličnim iskustvom.
Jednog dana posmatrajuću svog učitelja mladi učenik ga upita:
– Tako si smiren, mudar, uvek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš… Otkrij mi tajnu
i pomozi mi da i ja postanem takav.
Učitelj je prihvatio i zamolio učenika da donese krompir i jedan običan džak.
– Kada se na nekoga naljutiš i sakriješ svoju uvređenost – reče učitelj – uzmi jedan
krompir pa sa jedne njegove strane napiši svoje ime, a sa druge ime čoveka sa kojim
si se zamerio, a onda stavi krompir u džak.
– I to je sve? – upita učenik iznenađeno.
– Ne, – odgovori učitelj – potrebno je da uvek sa sobom nosiš taj džak, i svaki put
kada se se osetiš uvređeno da u njega staviš krompir.
Učenik je pristao. Prošlo je neko vreme. Džak se punio krompirima i postajao poprilično
težak. Bilo je vrlo nezgodno stalno ga nositi sa sobom. Uz to krompiri koji su prvi
stavljeni u džak počeli su da se kvare. Neki su proklijali, a neki istrulili i širili neprijatan
miris. Učenik je došao kod učitelja i rekao:
– Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Prvo, džak je suviše težak, a drugo, krompir se
pokvario. Predloži nešto drugo.
Ali učitelj je odgovorio:
– To isto dešava se i u tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš ili se uvrediš, tvom
“duševnom džaku” se dodaje još jedan težak “krompir” iako ti to odmah ne primećuješ.
Zatim džak postaje sve veći i teži. Postupci se pretvaraju u navike, navike u karakter koji
rađa poroke i osobine koje zaudaraju popup ustajalog krompira. I na taj tovar lako bi
zaboravili da nije suviše težak da ga stalno nosimo sa sobom. Dao sam ti mogućnost
da posmatraš ceo taj proces sa strane.
Svaki put kada odlučiš da se uvrediš ili da nekome naneseš uvredu razmisli da li ti je
taj “krompir” potreban.
 
Zategnut luk

Jednom je veliki vladar došao u posetu jednom velikom zen učitelju.
Zen učitelj se valjao po podu i glasno se smejao, a i njegovi učenici
su se srdačno smejali – mora da im je ispričao neku šalu, ili nešto slično.
Vladar je bio zbunjen. Nije mogao da veruje svojim očima, jer ponašanje
koje je video bilo je tako nevaspitano i sirovo da nije mogao da prećuti i
to ne kaže.
Zato je rekao učitelju:
„To je nevaspitano, ne očekuje se od učitelja kakav si ti. Trebao bi da se
držiš neke etike, a ti se valjaš po podu i smeješ se kao lud.”
Učitelj je pogledao vladara koji je nosio luk preko ramena. U ona drevna
vremena ljudi su nosili sa sobom lukove i strele.
Odgovorio je: „Reci mi nešto – da li ti uvek držiš luk zategnut i napet, ili
mu ponekad dopuštaš da se opusti?”
Vladar je rekao: „Kad bih ga uvek držao zategnutog, izgubio bi svoju
elastičnost, više ne bi bio za upotrebu. Mora se malo opustiti kako bi bio
elastičan kad god mi zatreba.”
Učitelj je tada odgovorio: „I ja to sada radim!”
 
GLAS SREĆE

Posle Benkeieve smrti, jedan slepi čovek, koji je živeo u blizini učiteljevog hrama,
reče prijatelju: "Pošto sam slep, ne mogu da vidim čovekovo lice, pa moram da
mu ocenjujem karakter po zvuku njegovog glasa. Obično, kada čujem nekoga da
drugome čestita na njegovoj sreći ili uspehu, čujem i skriveni ton zavisti. Kada se
izjavljuje saučešće zbog nesreće drugog, čujem radost zadovoljstvo, kao da je
onom što saučestvuje zaista drago što je nešto dobiti ostalo u njegovom sopstvenom
svetu.

Sudeći po onome koliko ja znam, Benkeiev glas je uvek bio iskren. Kad god je
iskazivao sreću, nisam čuo ništa osim sreće, i kad god je iskazivao tugu, tuga je
bila sve što sam čuo."
 
UČENJE O MILOSTI

Leptirić je lupao krilima o staklo.

Leptir je lupao krilima o staklo.

Leptirić je lupao krilima o staklo.

Leptir je lupao krilima o staklo.

Leptirić je lupao krilima o staklo... – a onda je neko otvorio prozor i leptirić je
izleteo napolje, u slobodu, u svetlost novog dana. Prvog dana.

(...)

Ko si? Leptir ili onaj ko otvara prozor? Ako si leptir, zašto trošiš snagu udarajući
o staklo? Saznanje da neko treba da otvori prozor može ti spasiti život. Sve što
teba je da sačekaš trenutak. Ako si leptir – to je dovoljno. A ako si onaj ko otvara
prozor, šta čekaš?

Pusti već jednom tog leptira napolje!
 
RAZMENA MIŠLJENJA ZA PRENOĆIŠTE

U slučaju da pokrene i dobije raspravu o budizmu sa onima kod kojih je, svaki lutajući
sveštenik može da ostane u zen hramu. Ako je poražen, mora da ode.

U jednom hramu u severnom delu Japana živela su zajedno dva brata sveštenika. Stariji
je bio učen, a mlađi priglup i bez jednog oka.

Jedan lutajući sveštenik naiđe i zamoli ih za prenoćište, propisno ih pozvavši na diskusiju
o uzvišenom učenju. Stariji brat, umoran od napornog rada tog dana, reče mlađem da ga
zameni. "Idi i zahtevaj razgovor u tišini", upozori ga.

Tako mladi sveštenik i stranac odoše do oltara i sedoše.

Ubrzo posle toga putnik ustade, otiđe do starijeg brata i reče mu: Tvoj brat je divan mladić.
Porazio me je."

"Prepričaj mi razgovor", reče stariji brat.

"Pa", objasni putnik, "prvo sam ja podigao jedan prst, predstavljajući Budu, prosvetljenog. Onda
on podiže dva prsta, označavajući Budu i njegovo učenje. Ja podigoh tri prsta, predstavljajući
Budu, njegovo učenje i njegove sledbenike o harmoničnom životu. Zatim on prodrma svojom
stisnutom pesnicom pred mojim licem, pokazujući da svi pomenuti potiču iz jedne suštine.
Tako on pobedi, i ja nemam prava da ostanem ovde." Ovo rekavši, putnik otiđe.

"Gde je taj čovek?", zapita mlađi, dotrčavši do svog starijeg brata.

"Čuh da si dobio diskusiju."

"Ništa ja nisam dobio. Isprebijaću ga."

"Reci mi temu diskusije" zapita stariji.

"Zašto li je, čim me je ugledao, podigao jedan prst, vređajući me da imam samo jedno oko.
Pošto je stranac, pomislih da treba da budem učtiv prema njemu, pa podigoh dva prsta,
čestitajući mu što on ima oba oka. Onda taj neučtivi bednik podiže tri prsta, sugerišući da nas
dvojica imamo samo tri oka. Ja se naljutih i pođoh da ga udarim, ali on pobeže napolje i to
okonča stvar!"
 
ĐOŠUOV ZEN

Đošu je počeo da uči zen kada mu je bilo šezdeset godina i nastavio dok mu
nije bilo osamdeset, kada je spoznao zen. Podučavao je druge od svoje
osamdesete godine.

Jednom ga jedan učenik upita: "Ako nemam ništa na umu, šta da radim?"

Đošu odgovori: "Izbaci to napolje."

"Ali ako nemam ništa kako to mogu da izbacim?", nastavi ovaj sa ispitivanjem.

"Pa", reče Đošu, "onda to iznesi."
 

Back
Top