Zeleno, volim te zeleno

Neprilagođena

Leptirica
Banovan
Poruka
95.555
https://www.idisturato.com/blog/2019/02/10/zelena-arhitektura/

Zelena Arhitektura, Zeleni Urbanizam, Zeleni Gradovi, Zelena Gradnja, Zeleno, Zeleno, Zeleno!

Način života, razmišljanje, političko opredjeljivanje, aktivističko djelovanje, građansko iniciranje ili korporativno projektiranje sve je više ili manje postalo Zeleno. Zelene su kuće koje gradimo, zeleni su dijelovi stanova koje uređujemo, zeleni je kvart koji promišljamo, a konferenciju o suvremenim gibanjima koju organiziramo dobro je također nazvati “zelenom”.

Prije ove, današnje zelene arhitekture, postojala je prava Zelena Arhitektura utjelovljena i prepoznata u drevnoj tehnici uzgoja biljaka zvanoj Topijarenje.



 


Topijarenje je hortikulturna praksa obrađivanja i kultiviranja višegodišnjih grmovitih biljaka tako da se njihove grane i lišće obrezuju, dijele i raspoređuju kako bi se one razvile i trajno održale unutar jasno određenog oblika. Kugle, kvadri, kocke, stošci piramide, preko složenih figura i likova, sve do ljudskih, životinjskih ili mitoloških bića, sve je moguće strpljivo i predano prikazati, izgraditi zelenim topijarenjem.

Bili oblici apstraktni ili narativni, strogi geometrijski ili maštovito razigrani, topijareni vrtovi su danas pomalo zaboravljen ili potpuno zapostavljen način gradnje zelene arhitekture.



 
Topijarenje kao vremešna tehnika obrade zelenila i uređenja vrtova se u Europi razvija u Rimsko doba, kraseći vrtove i atrije vila, termi i bazilika ili flankirale ulaze, prolaze i hodnike postavljane individualno u metalnim i keramičkim posudama.

Rezanje i oblikovanje grmlja i drveća tehnikom topijarenja paralelno s Europom razvija se u drevnoj Kini pod nazivom “penjing”, te u Japanu, poznatije kao “bonsai” tehnika. Topijarenje u ovim se zemljama izvodi se na sličan način, ali je osnovni cilj prikazivanje prirodnog oblika biljke, bez radikalnih geometrijskih intervencija u njihove oblike.

Radilo se tu o topijarenju borova i živica koji bi se oblikovali tako da bi odavali dojam vremešnosti ili povijanja kao da su rasli na snažnom vjetru.



Svoju renesansu i veliki zamah topijarenje u Europi dobiva u 16. stoljeću, gdje je rado viđeni element, ukras i akcent na parterima i terasama vrtova europske elite. Topijarene biljke, stabla i grmovi dijelom su dekoracije balkona, atrija i prolaza u jednostavnim kućicama u predgrađima.

Povrat topijarenju i njegovu masovniju upotrebu u devedesetom stoljeću uvodi Walt Disney, kada izvodi svoj prvi tematski park. Oživljavajući ovaj tada već zaboravljeni hortikulturni medij imao je za cilj stvaranja zelenog vrta gdje su glavni Disneyevi likovi izvedeni u obliku živopisnih živica; Miki, Šiljo, Pluton i ostali članovi porodice likova utjelovljeni su na prikladno oblikovanom čeličnom kavezu.

Najstariji poznati topijareni vrt na svijetu je bogati park u sklopu ville Levens Hall, izveden u Engleskoj grofoviji Cumbria, smještenoj na granici Škotske i Irskog mora, koji ima topijarene biljke, dizajnirane i oblikovane pred više od 300 godina. Početak sadnje, gradnje i prvo obrezivanje provedeno je davne 1690. godine, a park bogate vile krase začudni oblici u kojima prepoznajemo šahovske figure, velike kišobrane, suncobrane i apstraktne skulpturalne likove.



 
Snažan poticaj u razvijanju topijarenja dao je parkovni arhitekt André le Nôtre prilikom izvođenja bogatih baroknih vrtova u Versaillesu. Radeći na tom najvećem svjetskom parku odgojio je stotine vrtlara i parkovnih stručnjaka koji su svoja znanja raširili širom Francuske i svijeta. Jedan od njegovih učenika, nakon što odlazi iz grupe velikog majstora na jugozapad Francuske, u malom gradu Vézac izvodi svoje malo remek djelo.





 
Viseći vrtovi Marqueyssaca smješteni su iznad prekrasne doline Dordogne,
a ovo romantično prostranstvo topiary arta uključuje 150.000 ručno obrezanih biljaka
prepunih mrežasto zasjenjenih staza za šetnju koje omogućuju tajanstveno lutanje i neizvjesno istraživanje.
Besprijekorno održavani vrtovi razvijeni su oko starog, tradicionalnog dvorca iz 17. stoljeća,
koji nudi svoj dobro osmišljen i prikladan balkon-vidikovac s kojeg posjetitelji mogu uživati u veličanstvenom pogledu
na dolinu Dordogne i topijareni park koji se nalazi 130 metara niže prema dolini.

 
Hyperion-Towers-New-Delhi.jpg
 
Na drugom kraju zemaljske kugle, tijekom 1936. godine
anonimni i samozatajni ljubitelj vrtlarstva Josè Maria Azael Franco,
koji je inače radio kao čuvar gradskog groblja Tulcán u Ecuadoru,
počeo je uz glavnu stazu koja prolazi grobljem saditi, paziti i oblikovati redove topijarenog grmlja u različite oblike.
Josè Maria precizno projektira svodove, prolaze, geometrijske oblike koji se mogu naći u topiary kolekcijama širom svijeta,
ali Franco je stvorio niz jedinstvenih prirodnih skulptura.
Svakoga dana tijekom pedeset godina on je dolazio u vrt i rezao, sadio, presađivao, dorađivao, pazio i mazio svoje zelene skulpture.




U ovom prekrasnom, pitoresknom vrtu Josè je isprojektirao, oblikovao i ostavio iza sebe razne životinje,
anđele, simbole Inka i gomoljaste ikone, začudna stvorenja, likove iz mitova i legendi koji nas čekaju i prate poredani u nizu.
 
Franco je preminuo 1985. godine i prikladno sahranjen na groblju, u sjeni svog životnog dijela.
Čudo od topijarije živi i danas, o kojem brinu Frankovih petoro sinova i osoblje groblja.
Danas groblje na 3 hektara s više od 100 kreacija stvara uronjenu skulpturu nekropole.
Kao što je i sam Franco rekao, groblje i topijarena stabla koja sam godinama izvodio stvaraju neočekivano mjesto
„mjesto koje je tako lijepo, kao da vas poziva na umiranje“.

 
Meni se ta evropska oblikovanja ne dopadaju preterano.. nekako isuviše menjaju prirodu i pejzaž za moj ukus..
Ali mi se zato jako dopada bonsai, jer čuva izvorni oblik biljke i zahteva ogromno znanje i strpljenje.. a ta minijaturna drvca na kraju izgledaju toliko snažno i srećno.. :heart: čini mi se da ti ljudi baš veliko čudo time prave..

01.jpg
02.jpg
 

Back
Top