Mozda ce i Nikoll da da odgovor ovde, ali i posle fantasticnih ovacija posle predstava nije nimalo retka slika da vidis glumca, a neretko i pisca komada (mene), kako prosto neka nemilosrdna patnja stupa sada na scenu, na svu srecu iza zavese. Ovakvi momenti nisu bili retki, pogovoto ne onda kada sam ocekivao razumevanje tragicne uloge, a naisao na gromoglasni aplauz kako je to bilo savrseno izvedeno.
Jeste, bilo je, slazem se, ali zasto se niko nije osetio pogodjenim i cutke napustio salu?
Neretko je vladala i takva atmosfera dok sam ja radio u Norveskoj, posle sjajne predstave iza scene niko ni sa kim ne razgovara, svi kao da su upali u neki samo svoj svet i samo ta beskrajna tisina okolo. Nikada ih nisam pitao o cemu razmisljaju, samo sam video da se svako od njih vratio sebi.