LastGentleman
Primećen član
- Poruka
- 889
Pozdrav, poštovani prijatelji moji, dame i gospodo, stari i mladi (ako još uvek ima takvih na ovom forumu... Šala, šala svi smo mi mladi dok nam je duh mlad)
Iako sebe ne smatram nekim govornikom sa srcem pesnika, koji poseduje sposobnost da inspiriše i nadahne ljude. Već duže vreme razmišljam o pitanju, zapravo, više me proganja
pitanje. Zašto sami sebi zagorčavamo život?
Ne kažem, život kadkad ume da zacrveni obraze ili nagnječi rebro, ponekad srce da slomi i kišu suza prizove.
Međutim, da li je on zaista toliko težak i preozbiljan kakvim ga tumačimo?
Zagledajte se duboko u svoj život, setite se svih lepih momenta, divnih momenta, kao što su: prva ljubav i poljubac,
majčnin osmeh i očev podstrek, onih dugih večeri pijanstva sa prijateljima, prihvatanje novih tehnologija i savladavanje njihovg korišćenja.
Rođenje deteta i nezaboravnog osećaja koji dolazi sa tim, neizreciv ponos i realizacija da smo deo nečega većeg tada,
većeg od sebe, otvaranje vrata novog sveta do kojeg nismo bili svesni.
Pa još onda, upoznavanje novih ljudi, sticanje prijatelja, filmskih maratona, odgledanih utakmica i naravno "pokidanih" tona živaca što ide sa tim u paketu.
Mogao bih nastaviti dalje, ali onda bi ovaj tekst postao bezpotrebno dugačak, što mi nije namera, ionako će biti prilično opširan.
Te stvari vrede mnogo, čak i ako ih u tom mometu uzimamo zdravo za gotovo, ali posle shvatamo njihov značaj.
Ćemu onda toliko gneva i jada? Srca su nam puna, postelja nam je topla, krov nam je nad glavom i hrana na stolu, okruženi ljudima kojima je stalo do nas.
Pa zar smo toliko sitni i sebični, da nam nezadovoljstvo upropasti sve što imamo i što vredi? Da ubijamo braću i sestre po Bogu, da vršnjake kasapimo,
kolegama pakujemo otkaze. Trujemo vazduh i zagađujemo vodu? Učimo decu da pamte i vrate dvostruko, zalažemo seme naše blagorodno najžešćim otvrovimima.
Zbog čega? Komada zemlje na kojoj naša stopa možda nikada ni kročiti neće. Zbog blaga, koje će nam napuniti novčanik ali izgladneti srce?
Ili je to zbog osećaja "moći" i "superiornosti" koji je ne samo pogrešan, već se na kraju dana pokaže da je ništa drugo do iluzija slomnjenog čoveka.
Ovim prilikom bih želeo da uputim molitvu, svoj mojoj braći i sestrama koji pate zbog gneva, otrova i sebičnosti slomnjenih ljudi, sitnih duša koji se nikada nisu mogli zasititi,
pa su žrtvovali na samo svoje blagostanje i mir, već mir i blagostanje drugih ljudi. Hoću da pomenem unesrećene porodice, koji su izgubili najveća blaga svog života, svoju decu i
porodicu zbog gore pomenutih slomnjenih ljudi. Na kraju bih želeo da uputim molitvu tim slomnjenim ljudima i da apelujem na Svemogućeg da se smiluje na njihove ranjene duše.
Prijatelji moji, ja sam jednostavan čovek, seme moje sreće proističe iz skromne bašte ali bogatog tla, to seme prerasta u ogromnu biljku sa najsočnijim plodovima, koji mogu hraniti
moju dušu uvek, dokle god boravi pod ovim nebeskim svodom.
Pronađite mir u duši, sreću u malim stvarima, smisao u ljubavi i napretku, počupajte korov mržnje i gneva i život bi vam mogao biti mnogo lepši i manje komplikovan.
Time ne činite uslugu samo sebi, već i ljudima oko sebe, to je prvi korak ka boljem sutra za našu plenetu i civilizaciju.
Hvala vam na vašem vremenu!
Iako sebe ne smatram nekim govornikom sa srcem pesnika, koji poseduje sposobnost da inspiriše i nadahne ljude. Već duže vreme razmišljam o pitanju, zapravo, više me proganja
pitanje. Zašto sami sebi zagorčavamo život?
Ne kažem, život kadkad ume da zacrveni obraze ili nagnječi rebro, ponekad srce da slomi i kišu suza prizove.
Međutim, da li je on zaista toliko težak i preozbiljan kakvim ga tumačimo?
Zagledajte se duboko u svoj život, setite se svih lepih momenta, divnih momenta, kao što su: prva ljubav i poljubac,
majčnin osmeh i očev podstrek, onih dugih večeri pijanstva sa prijateljima, prihvatanje novih tehnologija i savladavanje njihovg korišćenja.
Rođenje deteta i nezaboravnog osećaja koji dolazi sa tim, neizreciv ponos i realizacija da smo deo nečega većeg tada,
većeg od sebe, otvaranje vrata novog sveta do kojeg nismo bili svesni.
Pa još onda, upoznavanje novih ljudi, sticanje prijatelja, filmskih maratona, odgledanih utakmica i naravno "pokidanih" tona živaca što ide sa tim u paketu.
Mogao bih nastaviti dalje, ali onda bi ovaj tekst postao bezpotrebno dugačak, što mi nije namera, ionako će biti prilično opširan.
Te stvari vrede mnogo, čak i ako ih u tom mometu uzimamo zdravo za gotovo, ali posle shvatamo njihov značaj.
Ćemu onda toliko gneva i jada? Srca su nam puna, postelja nam je topla, krov nam je nad glavom i hrana na stolu, okruženi ljudima kojima je stalo do nas.
Pa zar smo toliko sitni i sebični, da nam nezadovoljstvo upropasti sve što imamo i što vredi? Da ubijamo braću i sestre po Bogu, da vršnjake kasapimo,
kolegama pakujemo otkaze. Trujemo vazduh i zagađujemo vodu? Učimo decu da pamte i vrate dvostruko, zalažemo seme naše blagorodno najžešćim otvrovimima.
Zbog čega? Komada zemlje na kojoj naša stopa možda nikada ni kročiti neće. Zbog blaga, koje će nam napuniti novčanik ali izgladneti srce?
Ili je to zbog osećaja "moći" i "superiornosti" koji je ne samo pogrešan, već se na kraju dana pokaže da je ništa drugo do iluzija slomnjenog čoveka.
Ovim prilikom bih želeo da uputim molitvu, svoj mojoj braći i sestrama koji pate zbog gneva, otrova i sebičnosti slomnjenih ljudi, sitnih duša koji se nikada nisu mogli zasititi,
pa su žrtvovali na samo svoje blagostanje i mir, već mir i blagostanje drugih ljudi. Hoću da pomenem unesrećene porodice, koji su izgubili najveća blaga svog života, svoju decu i
porodicu zbog gore pomenutih slomnjenih ljudi. Na kraju bih želeo da uputim molitvu tim slomnjenim ljudima i da apelujem na Svemogućeg da se smiluje na njihove ranjene duše.
Prijatelji moji, ja sam jednostavan čovek, seme moje sreće proističe iz skromne bašte ali bogatog tla, to seme prerasta u ogromnu biljku sa najsočnijim plodovima, koji mogu hraniti
moju dušu uvek, dokle god boravi pod ovim nebeskim svodom.
Pronađite mir u duši, sreću u malim stvarima, smisao u ljubavi i napretku, počupajte korov mržnje i gneva i život bi vam mogao biti mnogo lepši i manje komplikovan.
Time ne činite uslugu samo sebi, već i ljudima oko sebe, to je prvi korak ka boljem sutra za našu plenetu i civilizaciju.
Hvala vam na vašem vremenu!