Auburger je stratosfera za većinu, a nekmoli ne za panjeve. Brozović nije mogao razumjeti Auburgerovo suptilno razgrađivanje serbokroatizma- u kojem je i sam Brozović sudjelovao, djelomice- pa je drndao protiv Auburgera- lingvista, slavista, rusista, kroatista i filozofa jezika.
https://www.booklooker.de/Bücher/Angebote/autor=Auburger+Leopold
Auburger je stratosfera za ove prizemne štrebere, prava njemačka umna glava koja je i filozofijom jezika pokopala serbokroatizam:
https://hrcak.srce.hr/file/99198
HRVATSKI JEZIK I SERBOKROATIZAM
ILI CAR JE GOL
No, budalasto kreveljenje, tipično za Srbe i Muslimane (i "Jugoslovene") nema učinka jer:
1. ne pišu se nikakva stručna i znanstvena djela o tom navodnom dvoimenom jeziku koji nije nikad postojao
2. sad ima više jezikoslovaca, stranih, koji se visokostručno bave tim jezicima, nego pred 40-50 ili više godina. I većina, vjerojatno preko 80%, bavi se upravo i isključivo hrvatskim.
3. serbokroatisti su ili propali (Lehfeldt), ili su, u svjetskom jezikoslovlju, ispali karikature, napose američki "stručnjak" Greenberg koji je za svoj pamflet dobio i nagradu američkoga slavističkoga društva, no ubrzo se, nakon prijevoda na hrvatski, vidjelo da je to djelo- bofl:
https://hrcak.srce.hr/file/26163
JEZIK I IDENTITET NA BALKANU
Rasprava o knjizi Roberta D. Greenberga,
Jezik i identitet na Balkanu
Finili su Mare, bali.
I za profesore i za panjeve.
Kakva se jugojezična politika vodila, napose američka, razvidno je iz tekst pokojnog lingvista u Kanadi, Vinka Grubišića:
Drugi hrvatski slavistički kongres: Zbornik radova I., Zagreb 2001
Vinko Grubišić
BORBA ZA HRVATSKI JEZIK U ANGLOSAKSONSKOM SVIJETU
U anglosaksonskom svijetu na većini visokoškolskih ustanova slavistika je uglavnom bila isto što i rusistika. Veoma je malo sveučilišta nudilo čak i rudimentarne tečajeve iz poljskog, češkog, bugarskog i makedonskog, a kroz zadnjih stotinu godina srpski i hrvatski smatrani su jednim jezikom, kao “Serbo-Croatian”, ili mnogo češće bez crtice, “Serbocroatian”. Istina, taj se “jezik” (uglavnom srpski) predavao na više sveučilišta nego neki drugi slavenski jezici. Hrvatski useljenici i njihovi potomci najvećma su prezirali taj naziv i držali se što dalje od njega.
......................................
U očima Amerikanaca ili nešto jest ili nije. Ili nešto postoji ili ne postoji. Svako “sad ga vidiš — sad ga ne vidiš” pripada “filozofiranju”, ne samo u očima prosječnau Amerikanca nego i američkog intelektualca, a sva neplodna teoretiziranja stvar su uglavnom dokonih ljudi.
Bilo je na tim slavističkim panelima zaista i smiješnih pojava. Dok je veoma uvaženi “čakavac” Kenneth Naylor - koji se zalagao za srpski kao državni jezik u Jugoslaviji - dokazivao kako ni Srbi ni Hrvati nisu imali slovnice prije Karadžićeve “Srpske gramatike”, iz publike mu je pokazan pretisak gramatike Bartola Kašića. Dabome da je Naylor znao za njeno postojanje, ali za njen pretisak očito nije znao. Pitanje je bilo veoma nezgodno: je li profesor Naylor ikada vidio tu gramatiku ...? Ili zna za nju, a ne želi je spominjati? Nastala je nelagoda, podsmjehivanje i - dabome, po običajima američke uljudnosti
- dosta diskretno pražnjenje dvorane.