Što nisam u pravu? Ilirski pokret je imao mali ili nikakav utjecaj? Prve novine su štampali Francuzi za okupacije. Ilrci su nebitna skupina građana. Jedini bitan jezični faktor su Beč i Vatikan.
Ne poznaješ dovoljno hrvatsku jezičnu povijest. Točno je da je Vatikan, a kasnije, u manjoj mjeri Beč, utjecao na hrvatski kodifikaciju, no to nije nitko dirigirao u smislu određivanja, nego je bila više unutarnja dinamika.
Točno je da su istaknuti europski isusovci koncem 16. st. bili zato da se hrvatski širi na područja BH i Srbije kao kultiviran jezik, no nisu davali neke okvire ni naputke i nisu dosta toga znali.
Standardizacija realno počinje Kašićevom gramatikom 1604. (čakavsko-štokavska), Divkovićevim Besjedama i Naukom krstjaskim 1611. i 1616. (štokavsko ijekavski), Bandulavićevim evanđelistarom 1613. (šćakavsko ikavski), Mikaljinim rječnikom 1649. (štokavsko ijekavski), Kašićevim evanđelistarom 1641 (štokavsko ijekavski).
Tri se djela izdvajaju, Kašićeva, Bandulavićeva i Divkovićeva, koja su od oko 1600. do oko 1850. doživjela više izdanja (od 4 do 16) i Hrvati su ih koristili u svakodnevnom životu- od krštenja, do vjenčanja i pogreba. I to svugdje osim SZ kajkavskih županija, dakle u Bosni, Dubrovniku, Slavoniji, Dalmaciji, Istri, Lici, Pešti, Bačkoj, ....
Liturgijska književnost je u tih 250 godina dala gotov jezik koji je bio široko rasprostranjen i kodificiran, osim u pismu- Ilirci su samo doprinijeli sadašnjoj grafiji.
Ono što je Ilirski pokret napravio od 1833. do 1848. (iako je ime bilo zabranjeno prije) je dovršetak grafije, proširenje toga jezika na građanstvo u nastajanju i u širi nacionalni pokret s raznim ciljevima.
Ilirci su imali u vidu dubrovačku umjetničku književnost (Gundulić i ostali), dok za vjersku nisu hajali jer su htjeli dokazati da su Hrvati imali stariju umjetničku pisanu književnost od Mađara (što je istina). I onda su, nakon početnih kolebanja, išli za zapadnom štokavštinom, u biti obogaćenim i pročišćenim dubrovačkim jezikom- koji je bio i bogatiji i raznovrsniji u liturgijskoj književnosti koja je odbacila reguzeizme s talijanskim i lokalnim značajkama.
Ijekavski je bio prevladavajući još u 17. st. među Hrvatima čakavcima i štokavcima u širokom puku, ne kako su govorili, nego kako su im svećenici govorili. I tu nije bilo neke razlike između ikavskog i ijekavskog, to nitko nije doživljavao kao išta bitno. Ni otac hrvatskoga jezikoslovlja Kašić, koji je pisao i na ijekavskom i na ikavskom.
Hrvatski počinje standardizaciju 1604., na zapadnom štokavskom, ijekavskom i ikavskom, a završava s Ilirskim pokretom i Zagrebačkom školom, na isključivo zapadno štokavskom ijekavskom, uz čakavske i
kajkavske unose.