Da bi naucio da hodas, prvo moras puzati.
Uporedjivanje je dio ljudskog razvoja, i ima dosta koristi od njega, pogotovo u ranim godinama.
Postoje odredjene zivotne faze koje svako od nas mora proci, cak i licnosti iz raznih religijskih ucenja ukljucujuci i istocnjacke religije se nisu rodili nauceni i prosveceni, vec su morali da prodju odredjeni put.
Nije li um takođe instrument poređenja? Kažete da je ovo bolje od toga; porediš se sa nekim ko je lepši, ko je pametniji. Postoji poređenje kada kažete „Sećam se te reke koju sam video pre godinu dana, a bila je još lepša“. Uporedite se sa nekim, uporedite se sa primerom, sa krajnjim idealom. Uporedno rasuđivanje čini um dosadnim; ne izoštrava um, ne čini um sveobuhvatnim, inkluzivnim; jer, kada sve vreme upoređujete, šta se dogodilo? Vidite zalazak sunca, i odmah uporedite taj zalazak sa prethodnim zalaskom sunca. Vidiš planinu i vidiš kako je lepa. Onda kažete: `Video sam još lepšu planinu pre dve godine.' Ono što se dešava kada upoređujete jeste da zaista ne gledate u zalazak sunca koji je tamo, već ga gledate da biste ga uporedili sa nečim drugim. Dakle, poređenje vas sprečava da pogledate u potpunosti. Gledam te, simpatičan si; ali ja kažem: „Znam mnogo lepšu osobu, mnogo bolju osobu, plemenitiju osobu, gluplju osobu; kada ovo radim, ne gledam u tebe, zar ne? Pošto je moj um zaokupljen nečim drugim, uopšte te ne gledam. Na isti način, ja uopšte ne gledam u zalazak sunca. Da biste zaista pogledali zalazak sunca, ne sme biti poređenja; da te stvarno pogledam, ne smem da te poredim sa nekim drugim. Tek kada te pogledam, ne komparativno, mogu da te razumem. Ali kada te uporedim sa nekim drugim, onda te osuđujem i kažem: „Oh! on je veoma glup čovek.' Dakle, glupost nastaje kada postoji poređenje; razumes? Ja vas poredim sa nekim drugim i samo to poređenje dovodi do nedostatka ljudskog dostojanstva. Kada te gledam bez poređenja, brinem se samo za tebe, a ne za nekog drugog. Sama briga o vama, ne uporedno, donosi ljudsko dostojanstvo.
Dakle, dokle god um upoređuje, ljubavi nema; a um uvek sudi, upoređuje, odmerava, traži da otkrije gde je slabost. Dakle, gde ima poređenja, nema ljubavi. Kad majka i otac vole svoju decu, ne upoređuju ih, ne upoređuju svoje dete sa drugim detetom; to je njihovo dete i oni vole svoje dete. Ali hoćeš da se uporediš sa nečim boljim, sa nečim plemenitijim, sa nečim bogatijim; dakle, stvaraš u sebi nedostatak ljubavi. Vi ste sve vreme zabrinuti za sebe u odnosu sa nekim drugim. Dakle, kako um postaje sve komparativniji, sve posesivniji, sve više zavisan, on stvara obrazac u koji biva uhvaćen; tako da ne može ništa da pogleda iznova, iznova; i tako uništava upravo tu stvar, baš taj miris života, a to je ljubav.