Sta se to desi u ljudima nakon odredjenog vremena provedenog u braku, gde nestanu ona prvobitna osecanja koja su postojala da bi se brak pre svega sklopio? Svaka prica je zasebna, a opet, u svakoj toj prici ima i nesto poznato!
Razlozi za razvod mogu npr biti:
- Jedan partner je uvek imao tendenciju da kontrolise onog drugog, ocekivao je da se druga strana njemu prilagodi, da se ponasa/radi/zivi prema njegovim/njenim ocekivanjima. Onda onom nad kojim se sprovodila kontrola prosto "pukne film" i bez mnogo rasprave zeli izaci iz takvog braka. (Varijacije na opisanu situaciju svakako postoje!)
- Razlog moze biti i nedostatak emotivnosti i intime u braku. To nekako i funkcionise sve dok se jedno od partnera mozda ne zainteresuje za nekog van braka, i ako to ode daleko, moze se desiti da se iz tog razloga raspadne brak.
- Ponekad su razlozi ekstremne prirode kao npr fizicki i psihicki napadi. Psihicko maltretiranje pri tome moze biti isto tako nepodnosljivo kao i fizicko.
- Razlozi mogu biti i navike jednog od partnera koje se ne uklapaju u navike ovog drugog.
- Razlicitost karaktera.
Sve u svemu razloga moze biti jos mnogo a svaka prica ima svoje specificne detalje.
Sve u svemu jedno je evidentno: dok su se generacije nasih roditelja trudile da sacuvaju brak koji nikada i nije bio savrsen (jer koji brak jeste??) nasa generacija, mislim na "post baby boom generation", ce mnogo lakse posegnuti za razvodom.
Imam par pitanja koja bi se ovde mogla prodiskutovati.
Prvo:
Da li treba ostati u relativno funkcionalnom braku i nastojati da se stvari kako-tako izglade ili treba sledovati svoje instikte za slobodom i samostalnoscu?
Sta se moze a sta ne moze tolerisati u braku?
Da li kada prestane ljubav treba da prestane i brak? - S tim u vezi da li je ljubav uopste trajna?
Evo samo okviri za diskusiju, koja se svakako moze prosiriti i van ovih gore postavljenih pitanja. Da cujem vase komentare!

PozdraF
VB7
Razlozi za razvod mogu npr biti:
- Jedan partner je uvek imao tendenciju da kontrolise onog drugog, ocekivao je da se druga strana njemu prilagodi, da se ponasa/radi/zivi prema njegovim/njenim ocekivanjima. Onda onom nad kojim se sprovodila kontrola prosto "pukne film" i bez mnogo rasprave zeli izaci iz takvog braka. (Varijacije na opisanu situaciju svakako postoje!)
- Razlog moze biti i nedostatak emotivnosti i intime u braku. To nekako i funkcionise sve dok se jedno od partnera mozda ne zainteresuje za nekog van braka, i ako to ode daleko, moze se desiti da se iz tog razloga raspadne brak.
- Ponekad su razlozi ekstremne prirode kao npr fizicki i psihicki napadi. Psihicko maltretiranje pri tome moze biti isto tako nepodnosljivo kao i fizicko.
- Razlozi mogu biti i navike jednog od partnera koje se ne uklapaju u navike ovog drugog.
- Razlicitost karaktera.
Sve u svemu razloga moze biti jos mnogo a svaka prica ima svoje specificne detalje.
Sve u svemu jedno je evidentno: dok su se generacije nasih roditelja trudile da sacuvaju brak koji nikada i nije bio savrsen (jer koji brak jeste??) nasa generacija, mislim na "post baby boom generation", ce mnogo lakse posegnuti za razvodom.
Imam par pitanja koja bi se ovde mogla prodiskutovati.
Prvo:
Da li treba ostati u relativno funkcionalnom braku i nastojati da se stvari kako-tako izglade ili treba sledovati svoje instikte za slobodom i samostalnoscu?
Sta se moze a sta ne moze tolerisati u braku?
Da li kada prestane ljubav treba da prestane i brak? - S tim u vezi da li je ljubav uopste trajna?
Evo samo okviri za diskusiju, koja se svakako moze prosiriti i van ovih gore postavljenih pitanja. Da cujem vase komentare!

PozdraF
VB7