S tuđinskom si kamom puzio po blatu,
S krvološtvom zvera, pogane hijene,
Da bi mučki udar s leđa dao Bratu,
I ubio porod u utrobi žene.
Još bezbrojna groblja zatravio nisi,
A krvavu kamu u njedrima skrivaš,
Sa vešala starih novi konop visi,
U sumraku uma novog gazdu snivaš.
Branio si zemlju od nejači naše,
Iz kolevke pio krv nevine dece,
Pod znamenje srama uz ime ustaše,
Stavio si Hrista, Slobodu i Svece.
Usled svega rečenog o držanju Južnih Slovena u ratu protiv Srbije 1914. godine, i posebno usled njihovog upravo neshvatljivo surovog i neljudskog odnosa prema civilnom stanovništvu, u Srbiji je, krajem 1914. godine, razočarenje u "braću" preko Drine, Save i Dunava bilo - opšte. U listu "Pijemont", u broju od 20. 1. 1915, Dušan S. Nikolajević je pisao:"U ovome strašnom ratu najgori su bili Sloveni iz Austrije, oni za čiju slobodu Srbija, posle dva rata (misli se na balkanske ratove, pr. a.) i uđe u ovu borbu. To je njena tragičnost... Ružna i cinična Monarhija uspela je da zatruje dobre nagone Slovena. I Ličanin, i Hrvat, i Slovenac, i Vojvođanin, i svi ostali, pokazali su u ovome ratu jednu nisku mržnju na zemlju slobode... Hrvati koji ne izilaze iz vanrednih režima, opljačkani i degradirani i pred Bečom i pred Peštom, pucali su na svoj Istok, a Ličanin, koji u Austriji može biti samo pandur ili poderani iseljenik, branio je svoga gosu... Umesto da na austrijsku objavu rata Srbiji odgovore krvavim nezadovoljstvom, austrijski Sloveni pošli su na Srbiju s ropskom mržnjom..."
S kakvom su mržnjom jurišali Južni Sloveni u austrougarskoj vojsci, izuzev Srba, na položaje srpske vojske, kako su kidisali na srpske vojnike, po pravilu nikad im ne dajući "pardona", videlo se to svuda, na svim mestima na kojima su vođene borbe 1914. godine. Samo kad bi bili sasvim razbijeni, i kad bi im preostalo još jedino da izaberu smrt ili da se predaju, oni su dizali ruke uvis... Takav je slučaj bio pred Beogradom, u decembru 1914. godine, u onim žestokim borbama na Torlaku, gde je svoj grob našao najveći deo 79. Jelačićevog puka austrougarske vojske. U ovom puku, sastavljenom najvećim delom od Hrvata, a koji je bio ostavljen da štiti odstupnicu glavnini austrougarske vojske koja je napuštala Beograd, bilo je naročito mnogo Ličana. Zasipani artiljerijskom vatrom sa srpske strane bez prestanka, oni su rešili da se predaju tek kad ih je na nogama ostalo još samo nekoliko stotina...
Među trupama austrougarske vojske koje su se s naročito velikom žestinom ustremljivale na srpske vojnike nalazila se i 42. domobranska divizija iz Zagreba. Pri drugom prelasku preko Drine, 2. septembra 1914. godine, ona je puna tri dana kao fanatizovana naletala na rovove srpske vojske na Adi Kurjačici, nastojeći da se prebaci na desnu obalu Drine i da dejstvom dolinom Jadra potpomogne akcije trupa južno od Loznice i severno od Lešnice. Ona je nanela velike gubitke jedinicama Drinske divizije II poziva, koje su joj se ovde suprotstavile. Na srpskoj strani palo je 9 oficira, 6 podoficira i 550 vojnika...
U sastavu ove austrougarske divizije, jurišao je na srpske položaje i Josip Broz, kasnije nazvan Tito, u to vreme pripadnik 10. čete 25. pukovnije. Šta je tada sve doživeo i preživeo, on o tome nije nikad hteo da govori, ništa nije kazao čak ni svom biografu Vladimiru Dedijeru.
"Činjenica je", izjaviće Dedijer posle njegove smrti, "da je Tito izbegavao da mi govori na pitanja o svom učešću u Prvom svetskom ratu. On pominje kako je bio u 25. domobranskoj pukovniji i onda preskače prvih šest meseci rata i govori o Petrovaradinu..."
Broz i Maček na Mačkovom kamenu
Dedijer, inače, iznosi (u Novim prilozima za biografiju Josipa Broza Tita, u drugoj knjizi), da je imao u rukama tri Titova autobiografska teksta - iz 1935, 1945. i 1952. godine, i da samo u jednom od njih, u onim iz 1935, Tito govori o učešću u ratu protiv Srbije, od avgusta do decembra 1914. godine. Kad je hteo, na osnovu prvog autobiografskog teksta iz 1935. godine, da piše o Titovom učešću u operacijama na srpskom frontu, dobio je, navodno, direktivu od Milovana Đilasa da to ne čini.
Zločini nad civilnim stanovništvom: Borbe u Mačvi i na Kolubari bile su, zapravo, rat Srba i Hrvata; najmasovnije zločine činile su trupe Trinaestog zagrebačkog korpusa
Kao i Tito, u 42. domobranskoj diviziji ("Vražjoj diviziji", kako je još nazivana), u 25. puku, protiv Srba borio se i Vlatko Maček, vođ Hrvatske seljačke stranke.
Zagrebački 13. korpus bio je i u operacijama na Kolubari udarna pesnica austrougarske vojske. Jedinice ovog korpusa (36. i 42. pešadijska divizija) naročito su se istakle borbama protiv Moravske divizije I poziva, na desnoj obali LJiga, u periodu od 18. do 25. novembra 1914. godine. Računa se da je od kuršuma i bajoneta pripadnika Zagrebačkog korpusa ubijeno 4.200 boraca Moravske divizije... Među poginulima nalazio se i vođa srpskih socijalista Dimitrije Tucović koji je, kako se vidi iz njegovog dnevnika, naslućivao da će pasti "od ruke brata s druge strane".
U "Vražjoj diviziji" (42. domobranska), u 25. puku, cara i žuto-crnu monarhiju služili su Josip Broz - koji će tu epizodu preskočiti u svojoj biografiji, Vlatko Maček... a u "doknadnom" bataljonu bio je i potonji vođa Srba u Hrvatskoj Svetozar Pribićević - i to kao dobrovoljac.
Zato je pesma napisana i zbog još mnogo toga..
Zašto se ne uči? Zašto se uprkos svemu činjenom od strane njih po Mačvi i Pocerini pristupilo oslobađanju tih krajeva i pokušaj stvaranja države južnoslovenskih naroda u koju je Srpski narod uneo najviše svoju državnost i živote trećine vojno sposobnog stanovništva.
Zato.