U Kosovskoj Mitrovici sam obnevidela kad sam ušla u njihovu crkvu. Obnevidela i onemoćala potpuno. Tamo sam jedino morala da sednem, sasvim jednog običnog dana pre desetak godina kad mi je Danac tražio ličnu kartu i po izlasku vratio, pa me čak pozvao i na piće-što je bilo nedopustivo.
U mom gradu, crkva mi izaziva suze i kad se nakanim da idem tamo-moram obavezno poneti cveće. Kad uđem, svaki put mi je kao prvi, čitam natpis gore, pa gledam šta je levo, a šta desno. Na istoriji srpske književnosti je profesor insistirao da znamo imenom svaki deo crkve ili manastira, ali oklevam sad-valjda se zove priprata.
Tu se osećam kao da mi je teret sa ramena skinut, ali ne zauvek, već samo dok sam tu.
Počnem razmatrati freske i ikone. Crkva je smišljena tako da sve ima smisao i poredak, i svako obeležje je tu sa razlogom.
Ko je čitao Bibliju i bar nešto razabrao, ulazak u crkvu ili manastir mu je samo još jasnije razumevanje zapisanog u Svetom Pismu.