Stradanje nasih svetinja na Hilandaru i na Kosovu, i jos tragicnije stradanje naseg naroda na Kosovu, trebali bi da nas pokrenu na ozbiljno razmisljanje, preispitivanje i pokajanje za nase grehe.
Kad god je jevrejski narod dolazio u bilo kakve nevolje u svojoj (biblijskoj) istoriji, na primer, okupaciju, uvek bi svestenici i proroci pozivali narod na pokajanje, kao uslov da bi Bog mogao da narod izbavi iz ruku njegovih neprijatelja.
Na primer, kada su Jevreji zbog svojih greha otisli u vavilonsko ropstvo, prorok Danilo, upucuje pokajnicku molitvu (vidi 7.glavu pror. Danila) koja za razliku od nasih crkvenih velikodostojnika ima sledece dve karakteristike:
Nigde ne osudjuje neprijatelja za njegova zverstva, niti ih uopste spominje, vec Bozji prorok i sam sebe ubraja medju krivce za nacionalnu katastrofu:
"Gospode, u nas je sram na licu, u careva nasih, u knezova nasih i u otaca nasih, jer ti zgresismo. ... I sav Izrailj prestupi zakon tvoj, i odstupi da ne slusa glasa tvojega; zato se izli na nas prokletstvo i zakletva napisana u zakonu Mojsija, sluge Bozijega ... I Gospod nasta oko zla i navede ga na nas; jer je pravedan Gospod Bog nas u svim delima svojim koja cini, jer ne slusasmo glasa njegova."
Takodje, Bozji prorok ne navodi nikakve zasluge naroda kao preporuku Bogu za spasenje, vec se poziva na samu Bozju milost. Ne poziva se na pravdu svoga naroda vec na pravdu koju im Bog poklanja u svojoj milosti:
"Gospode, po svoj pravdi tvojoj neka se odvrati gnjev tvoj i
jarost tvoja od grada tvojega Jerusalima, svete gore tvoje; jer sa greha nasih i s bezakonja otaca nasih Jerusalim i tvoj narod posta rug u svih koji su oko nas. Boze moj, prigni uho svoje, i cuj; otvori oci svoje, i vidi pustos nasu i grad, na koji je prizvano ime tvoje, jer NE RADI SVOJE PRAVDE NEGO RADI MILOSTI TVOJE padamo pred tobom moleci se."
Kao odgovor na iskreno pokajanje, Bog bi na ovaj ili onaj nacin, donosio izbavljenje narodu, bez obzira na naizgled bezizlaznu situaciju u kojoj se narod dotle nalazio. A kad god bi jevrejski narod nepokajan kretao u borbu za svoje oslobodjenje, time jos vise ugrozio svoja prava i svoje zivote, sto upravo odgovara nasem istorijskom iskustvu.
Kada poredimo istorije jevrejskog i srpskog naroda, primecujemo mnoge slicnosti, ali i jednu bitnu razliku.
U ovako teskoj situaciji kakva je ova koja danas snalazi srpski narod, nasi pravoslavni svestenici uopste ne pozivaju narod ni na kakvo pokajanje. Stavise, pravoslavna crkva uopste nije ucinila svoje vernike svesnim bilo kakvih realnih iskusenja da bi oni uopste bili svesni potrebe za pokajanjem. Isusov blagoslov upucen onima koji su svesni da su siromasni duhom, najmanje se moze odnositi na pravoslavne vernike, jer je njihova duhovna potreba za Bogom potpuno ugusena njihovom duhovnom uobrazenoscu i samozadovoljstvom.
Kako je moguce da su Jevreji kroz istoriju stalno bili pozivani na pokajanje bilo za idolopoklonstvo bilo za formalizam, dok pravoslavni, sudeci po odsustvu takvih poziva kao uslova Bozjeg blagoslova, ispadose bezgresni?!
Odgovor je jednostavan:
Zato sto su svi oni gresi za koje bi pravoslavni trebali da se pokaju, vec utkani u same temelje pravoslavlja i samo pokriveni hriscanskom formom. Ovde imamo sliku identicnu sa duhovno otpalim Jevrejima starog Zaveta, ali s tom razlikom sto je srpsko mnogobostvo i idolopoklonstvo samo prekriveno nazivima hriscanskih svetaca i hriscanskom formom. Cak tu vidimo i jevrejsko farisejstvo, sujetu i samoljublje koji su glavna pokretacka snaga vecine pravoslavnih vernika u njihovoj religioznoj revnosti.
Zato pravoslavlje svoje vernike ne samo da nije u stanju da pozove na pokajanje, nego koristi slabosti naroda kao pokretacku snagu u revnosti za pravoslavlje. Iz pobudjene sujete i idolopoklonstva ne mogu proisteci drugi rodovi nego konstantan osecaj uvredjenosti i ugrozenosti, koji u najmanjem iskusenju prelaze u paranoidnost i mrznju prema svemu sto je tudje.
Da bi srpskom pravoslavnom narodu pomogao da postane svestan svog realnog duhovnog stanja, Bog postupa sa njime kao i sa Jevrejima, dozvoljavajuci teska iskusenja koja unistavaju one njegove lazne objekte sigurnosti na koje polaze svoje nadanje umesto na Boga.
Ako ne slusaju Evandjelje, mozda ce ljudi poslusati Bozji glas koji im govori kroz nevolje.
Sada mogu na osnovu bolnog iskustva da shvate da njihovi idoli koje stavljaju na mesto Boga, (sprske zemlje, hramovi...) ni sami sebe ne mogu da izbave, nego propadaju, zajedno sa onima koji se u njih uzdaju.
Ne treba li ljudi da svete svoja sopstvena srca vise od zemlje na kojoj zive i od raznih drugih idola u koje se uzdaju?
Nisu li sami ljudi pretezniji od zemlje na kojoj zive? Nije li hriscanstvu strana borba za carstvo zemaljsko (srpske zemlje), naspram borbe za carstvo nebesko (ljubav, prastanje, krotost, poniznost, vernost, uzdrzanje...)?
Zapazimo kako nas narod reaguje na nevolje koje nas snalaze da bismo se urazumili i pokajali za ono sto zaista jeste nas najveci greh: Reagujemo kao oni koji nemaju ni najmanju svest o sopstvenoj odgovornosti i koji misle da su bezgresni! Covek koji je svestan da je gresan, ne usudjuje se da trazi Bozju osvetu i pravdu nad drugim gresnicima, kada je sam svestan da mu treba Bozje oprostenje i milost. A mi kako reagujemo? Srazmerno toliko koliko ne priznajemo sopstvenu odgovornost za nesrecu koja nas snalazi, imamo toliku potrebu da u drugima trazimo jedine krivce za tu nesrecu. Kao da su ti krivci jaci od Boga i iznad Njegove sile. A u nesrecama koje nas snalaze, kao nekada fariseji, tako i mi, ne zelimo da vidimo prst Bozjeg ukora, vec smatramo da se onaj ko se drznuo na nas, drzno na samog Boga, jer, mi smo navodno nebeski narod samim tim sto smo rodjeni u pravoslavlju. Zato se za nas moze reci ono isto sto je govorio sveti Jovan Zlatousti Jevrejima:
"Ali to su ljudi, kazu Jevreji, koji su ucinili da ove nesrece dodju na nas, a ne Bog. Naprotiv - upravo je Bog taj koji ih je prouzrokovao. Ako ih pripisete ljudima, razmislite ponovo pretpostavljajuci da se ljudi usude, oni ne bi imali sile da to postignu, osim ako je takva bila Bozja volja... Ljudi sigurno ne bi zapoceli rat osim ako im Bog to ne dozvoli... " (Jovan Zlatousti)
Bog objasnjava kroz Sveto pismo da ono sto nas snalazi koz istoriju, ne snalazi nas bez svog uzroka:
"I poznacete da nisam bez uzroka ucinio sto sam god ucinio u njemu govori Gospod." (Jezekilj 14,23)
Koji su uzroci onoga sto nam se desava kroz citavu istoriju srpskog pravoslavlja?
Ako u pravoslavnoj crkvi prebiva Sveti Duh, onda njeni vernici nikada nece biti bez odgovora na najvaznija pitanja koja ih snalaze na njihovom zivotnom i duhovnom putu.
Medjutim, odgovor na pitanje zasto kroz istoriju strada sve sto proglasimo svetim, doveo bi u pitanje paganske i farisejske temelje pravoslavne religioznosti. Otuda odgovor "Cudni su putevi Gospodnji!" ne otkriva nista drugo nego zbunjenost i duhovnu slepocu pravoslavnog iskustva. Za razliku od njega, covek koji je nevoljom dosao do sopstvenog pokajanja, a pokajanjem do Bozjeg blagoslova, moze sa velikom zahvalnoscu Bogu da izusti jednu mnogo uzviseniju misao: "Divni su putevi Gospodnji!".
Ali, ako ne budemo zeleli da shvatimo prirodu nesrece koja nas je snasla, ukoliko se zadovoljavamo time da nam je sve to manje ili vise cudno, onda ce se nesreca ponavljati sve dok ne budemo hteli da shvatimo njenu pravu opomenu, dok konacno greh ne nazovemo njegovim pravim imenom (idolatrijom, sujetom, mrznjom), umesto da ga proglasavamo vrlinom (postovanjem, ljubavlju, pravdoljubivoscu). Prokletstvo ce nas snalaziti sve dok se za svoje grehe ne budemo istinski pokajali ili dok nas iskusenja ne istrebe sa lica zemlje na kojoj tako nepokajani nismo ni dostojni vise da zivimo.
Kad god je jevrejski narod dolazio u bilo kakve nevolje u svojoj (biblijskoj) istoriji, na primer, okupaciju, uvek bi svestenici i proroci pozivali narod na pokajanje, kao uslov da bi Bog mogao da narod izbavi iz ruku njegovih neprijatelja.
Na primer, kada su Jevreji zbog svojih greha otisli u vavilonsko ropstvo, prorok Danilo, upucuje pokajnicku molitvu (vidi 7.glavu pror. Danila) koja za razliku od nasih crkvenih velikodostojnika ima sledece dve karakteristike:
Nigde ne osudjuje neprijatelja za njegova zverstva, niti ih uopste spominje, vec Bozji prorok i sam sebe ubraja medju krivce za nacionalnu katastrofu:
"Gospode, u nas je sram na licu, u careva nasih, u knezova nasih i u otaca nasih, jer ti zgresismo. ... I sav Izrailj prestupi zakon tvoj, i odstupi da ne slusa glasa tvojega; zato se izli na nas prokletstvo i zakletva napisana u zakonu Mojsija, sluge Bozijega ... I Gospod nasta oko zla i navede ga na nas; jer je pravedan Gospod Bog nas u svim delima svojim koja cini, jer ne slusasmo glasa njegova."
Takodje, Bozji prorok ne navodi nikakve zasluge naroda kao preporuku Bogu za spasenje, vec se poziva na samu Bozju milost. Ne poziva se na pravdu svoga naroda vec na pravdu koju im Bog poklanja u svojoj milosti:
"Gospode, po svoj pravdi tvojoj neka se odvrati gnjev tvoj i
jarost tvoja od grada tvojega Jerusalima, svete gore tvoje; jer sa greha nasih i s bezakonja otaca nasih Jerusalim i tvoj narod posta rug u svih koji su oko nas. Boze moj, prigni uho svoje, i cuj; otvori oci svoje, i vidi pustos nasu i grad, na koji je prizvano ime tvoje, jer NE RADI SVOJE PRAVDE NEGO RADI MILOSTI TVOJE padamo pred tobom moleci se."
Kao odgovor na iskreno pokajanje, Bog bi na ovaj ili onaj nacin, donosio izbavljenje narodu, bez obzira na naizgled bezizlaznu situaciju u kojoj se narod dotle nalazio. A kad god bi jevrejski narod nepokajan kretao u borbu za svoje oslobodjenje, time jos vise ugrozio svoja prava i svoje zivote, sto upravo odgovara nasem istorijskom iskustvu.
Kada poredimo istorije jevrejskog i srpskog naroda, primecujemo mnoge slicnosti, ali i jednu bitnu razliku.
U ovako teskoj situaciji kakva je ova koja danas snalazi srpski narod, nasi pravoslavni svestenici uopste ne pozivaju narod ni na kakvo pokajanje. Stavise, pravoslavna crkva uopste nije ucinila svoje vernike svesnim bilo kakvih realnih iskusenja da bi oni uopste bili svesni potrebe za pokajanjem. Isusov blagoslov upucen onima koji su svesni da su siromasni duhom, najmanje se moze odnositi na pravoslavne vernike, jer je njihova duhovna potreba za Bogom potpuno ugusena njihovom duhovnom uobrazenoscu i samozadovoljstvom.
Kako je moguce da su Jevreji kroz istoriju stalno bili pozivani na pokajanje bilo za idolopoklonstvo bilo za formalizam, dok pravoslavni, sudeci po odsustvu takvih poziva kao uslova Bozjeg blagoslova, ispadose bezgresni?!
Odgovor je jednostavan:
Zato sto su svi oni gresi za koje bi pravoslavni trebali da se pokaju, vec utkani u same temelje pravoslavlja i samo pokriveni hriscanskom formom. Ovde imamo sliku identicnu sa duhovno otpalim Jevrejima starog Zaveta, ali s tom razlikom sto je srpsko mnogobostvo i idolopoklonstvo samo prekriveno nazivima hriscanskih svetaca i hriscanskom formom. Cak tu vidimo i jevrejsko farisejstvo, sujetu i samoljublje koji su glavna pokretacka snaga vecine pravoslavnih vernika u njihovoj religioznoj revnosti.
Zato pravoslavlje svoje vernike ne samo da nije u stanju da pozove na pokajanje, nego koristi slabosti naroda kao pokretacku snagu u revnosti za pravoslavlje. Iz pobudjene sujete i idolopoklonstva ne mogu proisteci drugi rodovi nego konstantan osecaj uvredjenosti i ugrozenosti, koji u najmanjem iskusenju prelaze u paranoidnost i mrznju prema svemu sto je tudje.
Da bi srpskom pravoslavnom narodu pomogao da postane svestan svog realnog duhovnog stanja, Bog postupa sa njime kao i sa Jevrejima, dozvoljavajuci teska iskusenja koja unistavaju one njegove lazne objekte sigurnosti na koje polaze svoje nadanje umesto na Boga.
Ako ne slusaju Evandjelje, mozda ce ljudi poslusati Bozji glas koji im govori kroz nevolje.
Sada mogu na osnovu bolnog iskustva da shvate da njihovi idoli koje stavljaju na mesto Boga, (sprske zemlje, hramovi...) ni sami sebe ne mogu da izbave, nego propadaju, zajedno sa onima koji se u njih uzdaju.
Ne treba li ljudi da svete svoja sopstvena srca vise od zemlje na kojoj zive i od raznih drugih idola u koje se uzdaju?
Nisu li sami ljudi pretezniji od zemlje na kojoj zive? Nije li hriscanstvu strana borba za carstvo zemaljsko (srpske zemlje), naspram borbe za carstvo nebesko (ljubav, prastanje, krotost, poniznost, vernost, uzdrzanje...)?
Zapazimo kako nas narod reaguje na nevolje koje nas snalaze da bismo se urazumili i pokajali za ono sto zaista jeste nas najveci greh: Reagujemo kao oni koji nemaju ni najmanju svest o sopstvenoj odgovornosti i koji misle da su bezgresni! Covek koji je svestan da je gresan, ne usudjuje se da trazi Bozju osvetu i pravdu nad drugim gresnicima, kada je sam svestan da mu treba Bozje oprostenje i milost. A mi kako reagujemo? Srazmerno toliko koliko ne priznajemo sopstvenu odgovornost za nesrecu koja nas snalazi, imamo toliku potrebu da u drugima trazimo jedine krivce za tu nesrecu. Kao da su ti krivci jaci od Boga i iznad Njegove sile. A u nesrecama koje nas snalaze, kao nekada fariseji, tako i mi, ne zelimo da vidimo prst Bozjeg ukora, vec smatramo da se onaj ko se drznuo na nas, drzno na samog Boga, jer, mi smo navodno nebeski narod samim tim sto smo rodjeni u pravoslavlju. Zato se za nas moze reci ono isto sto je govorio sveti Jovan Zlatousti Jevrejima:
"Ali to su ljudi, kazu Jevreji, koji su ucinili da ove nesrece dodju na nas, a ne Bog. Naprotiv - upravo je Bog taj koji ih je prouzrokovao. Ako ih pripisete ljudima, razmislite ponovo pretpostavljajuci da se ljudi usude, oni ne bi imali sile da to postignu, osim ako je takva bila Bozja volja... Ljudi sigurno ne bi zapoceli rat osim ako im Bog to ne dozvoli... " (Jovan Zlatousti)
Bog objasnjava kroz Sveto pismo da ono sto nas snalazi koz istoriju, ne snalazi nas bez svog uzroka:
"I poznacete da nisam bez uzroka ucinio sto sam god ucinio u njemu govori Gospod." (Jezekilj 14,23)
Koji su uzroci onoga sto nam se desava kroz citavu istoriju srpskog pravoslavlja?
Ako u pravoslavnoj crkvi prebiva Sveti Duh, onda njeni vernici nikada nece biti bez odgovora na najvaznija pitanja koja ih snalaze na njihovom zivotnom i duhovnom putu.
Medjutim, odgovor na pitanje zasto kroz istoriju strada sve sto proglasimo svetim, doveo bi u pitanje paganske i farisejske temelje pravoslavne religioznosti. Otuda odgovor "Cudni su putevi Gospodnji!" ne otkriva nista drugo nego zbunjenost i duhovnu slepocu pravoslavnog iskustva. Za razliku od njega, covek koji je nevoljom dosao do sopstvenog pokajanja, a pokajanjem do Bozjeg blagoslova, moze sa velikom zahvalnoscu Bogu da izusti jednu mnogo uzviseniju misao: "Divni su putevi Gospodnji!".
Ali, ako ne budemo zeleli da shvatimo prirodu nesrece koja nas je snasla, ukoliko se zadovoljavamo time da nam je sve to manje ili vise cudno, onda ce se nesreca ponavljati sve dok ne budemo hteli da shvatimo njenu pravu opomenu, dok konacno greh ne nazovemo njegovim pravim imenom (idolatrijom, sujetom, mrznjom), umesto da ga proglasavamo vrlinom (postovanjem, ljubavlju, pravdoljubivoscu). Prokletstvo ce nas snalaziti sve dok se za svoje grehe ne budemo istinski pokajali ili dok nas iskusenja ne istrebe sa lica zemlje na kojoj tako nepokajani nismo ni dostojni vise da zivimo.
