" Dobro sam", tako glasi odgovor na pitanje "Kako si" koje nam postavljaju ljudi koje znamo površno, kao i oni sa kojima nismo bliski. Dobro smo, a zapravo nas boli glava ili imamo neku blažu ili težu bolest.
Zašto kažemo da smo dobro i onda kada nismo dobro?
Ima tu više razloga...
Neki to pitanje "Kako si?" doživljavaju kao iznenađenje i ne znaju šta da kažu u tom momentu (ako ozbiljnije nisu dobro)
Neki ne žele da dele negativnosti sa drugima tj. da opterećuju druge sopstvenim problemima zbog X , Y , Z
Neki su razvili odgovor "dobro sam" na sva pitanja
Zašto krijemo kada se ne osećamo dobro?
Verovatno zbog neke vrste straha, a to može ići od toga da mislimo da će nas druge osobe izbegavati jer nismo dobro pa negde do stida što bi nas drugi doživeli kao slabe (mislim da je ovo češće kod nas muških).
Sa druge strane ima i onih koji ne kriju direktno već samo nisu fazonu da dele probleme sa drugima.
Rekao bih da se ovakve stvari uče negde u detinjstvu tipa padneš roditelj ti kaže ustani, ne plači i sl.
Zašto se krije neka bolest koju imamo?
Pa sada imam neko možda nepopularno mišljenje vezano za ovo pitanje...
Rekao bih da kao društvo, kada se gleda sa strane, odbacujemo bolesne ili ih izbegavamo u većini slučajeva, to je onaj seljački mentalitet u fazonu slomi krava nogu, "previše" košta zvati veterinara, satatatara...
Sledeći krug pakla su oni "brižni" koji najbolje znaju šta valja i kako da se neka bolest uspešno izleči (mahom bliža porodica i situacije, ma WD sprej leči i MrProper leče sve posekotine).
Sve u svemu plašimo se reakcija drugih i nekako nam najsigurnije ispadne da se sami na sebe oslonimo pa kud puklo da puklo...
Da li se razlog krije u tome što sebe želimo da predstavimo u lepšem svetlu, kao jake i zdrave osobe?
U nekim slučajevima da, no kada se situacija razvije do onog stepena da je sledeća etapa ludnica/grob sve maske padnu...