JOSIP MANOLIĆ "Da sam barem mlađi, u Hrvatskoj bih poveo revoluciju za Titov samoupravni socijalizam"
Bez obzira na sve što se dogodilo u ovih 30 godina naše suverene Hrvatske, mislim da je samoupravni socijalizam jedini put da budemo društvo progresa. Na zadovoljstvo onih koji su najviše potlačeni, a to su najamni radnici, bez obzira jesu li intelektualci ili manualni radnici, tu su zatim nemoćni penzioneri da se suprotstave diktaturi kapitalizma i tu su seljaci koji su u nemogućnosti da se sa svojom postojećom organizacijom suprotstave diktaturi kapitalizma
Trošna dvokatnica s čije fasade žbuka lagano otpada, na ulazu u zgradu dvije stare stolice. Ispod krova drvene garaže, uz dva ceradom pokrivena vozila i ponešto uredno posloženog alata, tu je i stari Golf. Zelena trojka iz prethistorije. Kao i njezin vlasnik, još malo pa stogodišnji Josip Manolić. Hrvatski špijun stoljeća. Poznavatelj najvećih hrvatskih tajni. Opak tip, neki će reći da je bio i brutalan. Takav ga glas prati.
Nadživio je svoje susjede, dva moćnika hrvatske povijesti: prvog demokratskog predsjednika Franju Tuđmana i špijunskog mentora Ivana Stevu Krajačića. Kuće im se u Nazorovoj ulici gotovo dodiruju, dijeli ih samo zid gustog i visokog zelenila. Nakon što se s Tuđmanom politički razišao zbog rata u BiH, vjerojatno mu to što su ostali susjedi nije bilo najugodnije, ali ga nije ni posebno zabrinjavalo. Krajačić mu je pak bio mentor i uzor, od rane mladosti i njegova dolaska u Hrvatsku rane '42. godine kao instruktora i povjerenika Centralnog komiteta. Dok je Manolić tada bio ilegalac u Zagrebu, Krajačić je bio apsolutni autoritet, iza sebe je imao partijski staž, iskustvo rata u Španjolskoj i poziciju prema Kominterni i Rusiji.
Otmica radi Arkana
Manolića čekam u dnevnom boravku njegove kćerke Zrnke s kojom živi u istoj kući. Stari je špijun na masaži koja je malo duže potrajala. U stanu nema traga luksuzu, ni najmanje. To nisu ljudi koje pokreće materijalno. Kasni na razgovor pa se pruža prilika za razgovor s gospođom Zrnkom. Hvali oca da je, unatoč majci prirodi koja daruje živote i u njegovim ih godinama već gotovo svima uzima, izuzetno vitalan te da ga sve zanima.
"Nedavno smo gledali neki kviz, mislim da je to bila Potjera koju vodi Joško Lokas. Tata je na svih 20 pitanja znao odgovore! Nevjerojatan je. I poslušan. Kad mu dogovorim neki pregled, ode. Ne komplicira. Ima i svoje rituale, kave s prijateljima, mlađima od njega. Generacije kojoj je on pripadao više nema. Prije koju godinu umro je njegov velik prijatelj Ivo Denac s kojim je bio još od partizanskih dana u Drugom svjetskom ratu. Tata je svjestan svojih godina i biološkog odlaska. Svako jutro sretan je kad se probudi", kaže gospođa Zrnka.
Kao i tata, s kojim je imala lijep život "jer je uvijek bio normalna osoba unatoč poslovima koje je odrađivao", nesklona je panici. Dala je i konkretan primjer kada je zadržala pribranost, iako je situacija bila kritična. Vratili smo se na početak 90-ih, kad je u Hrvatskoj uhapšen Željko Ražnjatović Arkan. Njegovi su zauzvrat odmah uhitili sina ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, bliskog Manolićevog suradnika. Otmicom Boljkovčevog sina kojeg su zatvorili u nekakav podrum htjeli su pritisnuti hrvatske vlasti na puštanje Arkana.
"Taj dan Arkanovi su ljudi htjeli i mene oteti. To se dogodilo na Tuškancu, gdje smo stanovali. Na cesti pred kućom u crnom su se Mercedesu zaustavili do mene. Ustvari su me čekali. Naivno su me pitali gdje je put za šumski dvor. Rekla sam im samo ravno, a oni meni da idem s njima. Zezala sam se i odgovorila - drugi put. Kad sam to rekla, jedan je rekao drugome - hvataj je! Shvatila sam što žele i uspjela pobjeći u kuću iz koje sam se izvukla kroz drugi izlaz. Oni to nisu znali i čekali su duže od dva sata da se vratim. Kući sam došla tek kasno popodne. Došao je i tata. A on meni - jesi im zbrisala? A jesam, nasmijali smo se kratko i više to nismo komentirali", prepričala nam je gospođa Zrnka opasnu situaciju kada je njezina otmica trebala pojačati Arkanove šanse za puštanje na slobodu. Nije bilo lako živjeti sa spoznajom da je kćer moćnog Josipa Manolića koji je u 100 godina života prošao koliko i pola stanovnika povećeg grada.
Radnici i seljaci
Hodajući potpomognut štapom, u sobu je potom ušao Josip Manolić. Pitamo ga bi li štogod promijenio u svojem životu u kojem je bio mladi skojevac, komunist, šef OZNA-e i načelnik Odjela za izvršenje kaznenih sankcija, jedan od osnivača HDZ-a, prvi predsjednik Županijskog doma Sabora i drugi predsjednik Vlade RH, obavještajac, političar…
- Puno bi se toga moglo mijenjati. Čovjek s iskustvom dođe do nekih zaključaka.
- Kakvih, na primjer?
- Pa, da je slučajno povlačio drugačije poteze, oni bi sigurno imali različite rezultate i drugačije bi se odražavali na budućnost. U tim slučajevima iskustvo političara i čovjeka jako je važno. Kad me pitate što bih mijenjao, teško mi je reći nešto konkretno. No, kad rezimiram rezultate 30-godišnje suverene hrvatske države, s njenim Ustavom i zakonodavstvom mislim da možemo biti zadovoljni. Generalno gledajući - da, postoji razlog za zadovoljstvo, ali s aspekta malog čovjeka - ne. Mali čovjek su umirovljenici, najamni radnici, seljaci. Oni su gurnuti na sporednu kolotečinu našeg gospodarstva. Posebno seljaci ne mogu biti zadovoljni.
- Tko je kriv za to. Država, uvozni lobi, trgovački lanci?
- Seljaci ne mogu biti konkurentni. U zaostatku su pred konkurencijom zbog alata, strojeva i zbog zemlje. Naša politika je, na svom vrhu, odbacila velika gospodarstva u poljoprivredi. To je bila pogreška. Ona su mogla pokretati i unaprjeđivati mala gospodarstva, seljake koji su ostali na tri i pol hektara zemljišta. Bez PIK-ova, prehrambeno-industrijskih kombinata, seljak se više nema na koga osloniti.
- Nisu li PIK-ovi stvar prošlosti, povratak u socijalizam?
- Ako ne s PIK-ovima, država je trebala pronaći načine za stvaranje velikih gospodarstava u poljoprivredi, od zadruga nadalje. Na taj način bili bi konkurentni. A što sada imamo? Naše malo poljoprivredno gospodarstvo pritisnuto velikim lancima iz inozemstva. Oni do kraja ubijaju naše selo. I zato nam se događa egzodus, bijeg mladih iz Hrvatske i posebno iz Slavonije. Na tri i pol hektara zemljišta naši mladi ljudi ne vide svoju budućnost u poljoprivredi.
- Kažete da država nije zaštitila seljake, zakazala je, a što je s radnicima?
- Ovi bojovnici protiv komunizma uništili su ono što je u samoupravnom socijalizmu bilo najvažnije - samoupravljanje. Najvrjednije je kad čovjeka s radne pozicije približiš upravljačkim pozicijama. To je samoupravljanje, a toga više nema.
- Nije li i to prevladano? Odustali smo kao društvo od tog koncepta.
- Tito je ispravno proklamirao - "tvornice radnicima, zemlja seljacima". Bio je na pravom putu budućnosti čovječanstva. Veliki pokreti danas u svijetu moraju polaziti s te pozicije - neposrednog radnika i proizvođača.
I Amerika ima Bleiburg
- To znači da se budućnost vraća u povijest.
- Pustite naše povjesničare. Oni su uglavnom jako ograničeni.
- Zašto? Imaju pravo na svoja razmišljanja.
- Oni, nažalost, ne shvaćaju koliko je važna povezanost određenih pojava, recimo, u društvu.
- Možete dati neki primjer?
- Kod nas dominira Bleiburg, kao negativno-pozitivna priča, ovisno o kutu gledanja. Naši bojovnici protiv komunizma, posebno u emisijama o zločinima komunizma u Hrvatskoj, ne gledaju na povezanost određenih događaja. Oni ne gledaju što se sve događalo u jednom razdoblju na jednom širem području. Nemaju tu percepciju. Bleiburg gledaju izolirano, izvan pravog konteksta. Svoj Bleiburg su imale i druge velike pobjedničke zemlje antihitlerovske koalicije, ali se to zaboravlja.
- Kako to mislite?
- Svoj Bleiburg ima i Amerika koja je atomskom bombom uništila Hirošimu.
- Ali u Bleiburgu su stradali i civili.
- Kad samo tako kažete, to je čista laž.
- Zašto?
- Jer su tamo stradali civili koji su tamo silom odvedeni. Ustaše su ih pokupile i povele sa sobom. U Hirošimi civili nisu bili nasilno dovedeni na stratište, kao na Bleiburgu. U Hirošimi su stradali u krevetima, nemoćno su spavali.
Bojovnici protiv komunizma
- Stalno spominjete bojovnike protiv komunizma. Na koga mislite? Što to znači?
- Imate te neke bojovnike… Oni su protiv komunizma. Ne razumiju da je komunizam izraz potreba razvoja čovječanstva i njegovih proizvodnih snaga koje ne mogu tolerirati nasilnički kapitalizam. Uz takav kapitalizam moraju rasti druge snage koje će ga na kraju sahraniti.
- Koje su to snage? Nije valjda socijalizam?
-Je, je, upravo socijalizam. Kad mi govorimo o socijalizmu, bojovnici protiv socijalizma govore o komunizmu! Sada živimo u financijskoj diktaturi kapitalizma.
- Treba li se protiv toga boriti?
- Naravno. Titov samoupravni socijalizam je put koji bi trebalo slijediti.
- Nije li to dovodilo do velikih nepravdi? Direktori i visokorangirani članovi Partije su dobro živjeli, a ostali - tko se kako snašao.
- O kakvim vi nepravdama govorite? Recite mi jednu veliku nepravdu koja je učinjena u socijalizmu?
- Na primjer, koliko je čovjek mogao razviti i iskoristiti svoje potencijale ako nije bio u Partiji ili ako mu to Partija nije odobrila?
- Jednopartijski sustav uvijek ima takva ograničenja. To je neprirodno. Čovjek ima svoju glavu da njome razmišlja. Partija ga je, međutim, zarobila i on je morao raditi ono što mu se dogodilo.
- Sada ste mi potvrdili da je ipak postojala važna negativna okolnost u bivšem sistemu.
- Jednopartijski sustav je bio loše rješenje, no to nije bilo samo u Jugoslaviji i to nije nametnuo samo Tito.
- Kako mislite da je socijalistički sustav mogao biti dobar, a imao je ovakva ograničenja?
- Sustav je imao ograničenja, ali je generalno bio progresivan jer je krčio put prema naprijed i prema samoupravnom socijalizmu! Danas u svijetu postoje tri modela i poimanja socijalizma. Švedski model koji je najprihvatljiviji i prema Marxu takav ima najviše šanse opstati. Marx je, naime, tvrdio da socijalizam može pobijediti samo u najrazvijenijim zemljama. Tu je i kineski put socijalizma koji se prilagođava. U svojoj mladosti, '49. godine, kada sam slavio pobjedu kineske revolucije, u svom referatu sam rekao - Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska.
- Nije valjda treći model Titov samoupravni socijalizam?
- Upravo tako! Bez obzira na sve što se dogodilo u ovih 30 godina naše suverene Hrvatske, mislim da je samoupravni socijalizam jedini put da budemo društvo progresa. Na zadovoljstvo onih koji su najviše potlačeni, a to su najamni radnici, bez obzira jesu li intelektualci ili manualni radnici, tu su zatim nemoćni penzioneri da se suprotstave diktaturi kapitalizma i tu su seljaci koji su u nemogućnosti da se sa svojom postojećom organizacijom suprotstave diktaturi kapitalizma.
- Znači, moramo se vratiti u socijalizam da bismo živjeli bolje?
- Nema povratka, moramo izgraditi novi samoupravni socijalizam. I tim će putem čovječanstvo ići. Radnik, neposredni proizvođač mora postati nositelj vlasti.
- Hoćete li povesti novu revoluciju?
- Kada bih imao 100 godina manje, poveo bih je. Ha, ha, da sam barem mlađi…
