Hajde ne baljezgaj. Te 1989 godine kada je rušen Berlinski zid, Slovenci su tražili samo tri stvari: depolitizaciju JNA, zatim da deo regruta služi u Sloveniji, kao i da daju nešto manje para u fond za nerazvijene. A u Hrvatskoj da si nekome u vreme pada Berlinskog zida rekao da će Hrvatska za tri godine biti suverenom državom, kazali bi ti da si lud. Nego je te 1989. godine tvoj Slobodan Milošević uveo ekonomske sankcije Sloveniji (to su bile prve sankcije u Evropi posle II svetskog rata) nakon skupa slovenačkih intelektualaca održanog u Cankerjevom domu u Ljubljani na kome su podržani albanski rudari koji su štrajkovali u rudniku Trepča. To je bio štrajk podrške smenjenom rukovodstvu Kosova, pre svega podrška pro-jugoslovenskom političaru Azemu Vlasiju. Njega je Milošević uklonio sa funkcije da bi postavio svoje marionete Rahmana Morinu i Ali Šukriju. A zato jer se Azem Vlasi bio suprotstavio ograničavanju pokrajinske autonomije ("Oj Srbijo iz tri dela ponovo ćeš biti cela"). I ne samo što je smenio Vlasija, već je Milošević, sa lažnim optužbama za "neprijateljsko delovanje", čak uhapsio Vlasija. Posle nekoliko meseci morao ga je pustiti iz zatvora jer nikakvih dokaza protiv Vlasija nije imao. Ostao je upamćen Miloševićev miting ispred tada Savezne Skupštine 1989. godine na kome preteče vas sendvičara viču "uhapsite Vlasija". Ne treba zaboraviti ni jogurt-revoluciju u Vojvodini. E protiv toga je bila najrazvijenija republika Slovenija, i bila je 100% u pravu.
Zapad nije podržavao raspad Jugoslavije, osim Vatikana i Nemačke, međutim njihovo delovanje nije tada moglo biti presudno, već je Jugoslaviji presudila "memorandumska" politika srpskog rukovodstva. To je bila nacionalistička politika koju su ostale republike naravno odbile i posle održanih referenduma napustile Jugoslaviju. Današnja Srbija je de fakto ostatak SFRJ, jer su svi, pa i Crnogorci, od nje pobegli.