INTERVJU PROF. EMERITUS NIKOLA JAKŠIĆ
Knez Višeslav nije bio Hrvat, njegova krstionica nije iz Nina, niti su Hrvati stigli u 7. stoljeću!
Profesor emeritus Sveučilišta u Zadru
Nikola Jakšić (1949.) rijetko daje novinske intervjue. U svojoj bogatoj skoro 40-godišnjoj istraživačkoj karijeri vrsnog arheologa, povjesničara i povjesničara umjetnosti, izvan stručnih glasila, časopisa i izložbi, gotovo da nije imao značajnijih medijskih istupa, premda među kolegama slovi za našeg ponajboljeg poznavatelja hrvatske ranosrednjovjekovne umjetnosti.
Njegovu knjigu "Klesarstvo u službi evangelizacije" koja je u izdanju Književnog kruga i Muzeja arheoloških spomenika iz Splita objavljena krajem prošle godine, struka je jednoglasno prepoznala kao kapitalan doprinos hrvatskoj historiografiji i prvu sintezu predromaničke skulpture kod nas. Vrijeme je to od 9. do 11. stoljeća o kojem postoji jako malo sačuvanih izvora, a ono što je ostalo, na tisuće kamenih ulomaka i reljefa iz porušenih starohrvatskih crkvica iz razdoblja uspostave hrvatske državnosti, desetljećima je čekalo na cjelovitu stručnu interpretaciju.
Uz našeg poznatog medievalista
Miljenka Jurkovića utemeljitelj je i član uredništva danas najcjenjenijeg europskog stručnog časopisa za umjetnost srednjeg vijeka,
Hortus Artium Medievalium, koji izlazi redovito svake godine počevši od 1995.
Knjiga koja je povod ovom razgovoru nosi podnaslov "Studije iz predromaničke skulpture na Jadranu". U knjizi je ukupno 19 studija, neke su napisane pred više od 30 godina, a neke su posebno pisane baš za ovo izdanje. Među njima posebnu pažnju privlače dvije studije posvećene krstionici kneza Višeslava iz Nina koju se dugo u našoj historiografiji smatralo autentičnim spomenikom pokrštenja Hrvata.
Stručna polemika o porijeklu krstionice s imenom kneza Višeslava traje preko 50 godina. Vi tvrdite da ona nije hrvatski spomenik i da nema nikakve veze s Hrvatima. Kako je onda uopće završila u korpusu hrvatske ranosrednjovjekovne umjetnosti?
- Krstionica je prvi put uočena 1853. godine u kapucinskom samostanu u Veneciji kada je prenešena u mletački Museo Correr. Tako je postala poznata javnosti. O krstionici su prvo pisali talijanski autori koji su na njoj uočili slavensko ime, što je izazvalo potrebu za tumačenjem. Glavno je pitanje bilo tko je taj
Višeslav? Bilo je jasno da krstionica nije bila namijenjena prostoru u kojem je nađena. Bilo je različitih interpretacija, neke su uključivale i ruske kneževe, a onda je temeljem jednog zadarskog rukopisa iz 18. stoljeća, tzv.
Annonim Filippi, zadarski autor
Giuseppe Ferrari Cupilli oprezno pretpostavio da bi krstionica mogla biti porijeklom iz Nina. Naime, Cupilli je u tom rukopisu pronašao podatke da je 1746. iz Nina odnesena neka krstionica koja je bila, kako kaže, opremljena natpisima i grbovima. Za taj Cupillijev prijedlog "zapalio" se
Luka Jelić koji je početkom 20. stoljeća istraživao ninske spomenike. On je pretpostavio kako bi to mogao biti dokaz ne samo da krstionica u Correru potječe iz Nina, nego da je i na njoj upisano ime jednog hrvatskog kneza iz 9. stoljeća u vrijeme čije vladavine je došlo do pokrštenja Hrvata.
Datacija krstionice dakle nije bila sporna već njeno porijeklo, odnosno, pitanje tko je napravio i s kojom namjenom?
- Točno. Datacija nije znatnije bila promašena, jer to u globalu jest 9. stoljeće, točnije ipak, njegova posljednja četvrtina. Problem je što je Jelić krsni zdenac htio jače usidriti u Nin na početak 9. stoljeća. Kao voditelj arheološka istraživanja u Ninu Jelić je 1911. godine objavio izvješće prema kojem je kod današnje župne crkve sv. Azela (a to je srednjovjekovna ninska katedrala) pronašao temelje građevine krstionice oblikom bliske opisu u rukopisu
Annonim Filippi. Prema njegovom tumačenju, u toj građevini je nekada bila smještena Višeslavova krstionica u kojoj su Hrvati primili kršćanstvo. Kasnija arheološka istraživanja su međutim pokazala da takve građevine na terenu uopće nema. No, kako ju je Jelić u svom izvještaju čvrsto "zabetonirao" u Nin, krstionica je ušla u historiografiju kao gotova činjenica. Kasnije se ipak uspostavilo da je Jelić tu građevinu izmislio.
Kako su tekla ta istraživanja i tko je prvi krenuo tim novim tragovima?
- Još 1959. godine
Mate Suić je napravio sonde na mjestu gdje je Jelić označio postojanje krstionice, ali je nije našao. Suićev izvještaj, nažalost, nije bio pretjerano zapažen, jer se u međuvremenu kroz mnoge historiografske radove krstionica praktički usidrila u ninskom ambijentu.
Ivo Petricioli je 1984. ponovno pisao o tome zaključivši da je Jelićeva lokacija sumnjiva i da praktički nema dokaza da je krstionica porijeklom iz Nina. I na tome se stalo. Baveći se tim problemom 2000. godine uočio sam jedan podatak koji je u historiografiji dotad prošao nezapaženo, a to je da se čovjek koji se spominje na krstionici kao onaj koji ju je dao izraditi, dakle svećenik
Ivan (
Iohannes presbiter) bio porijeklom iz Venecije.
Riječ je osobi koja je nama dosta dobro poznata u izvorima druge polovice 9. stoljeća. Svećenik Ivan je bio onodobni papin izaslanik kod hrvatskih kneževa
Domagoja i
Branimira, a i u drugim slavenskim zemljama, primjerice u Bugarskoj i Moravskoj. U jednom od tih dokumenata za njega je, gotovo slučajno, rečeno da je porijeklom iz Venecije. Mene je to navelo da svećenika Ivana s krstionice prepoznam u osobi papinog izaslanika. Ako je on porijeklom iz Venecije, a krstionica je tamo pronađena, onda to nije nipošto slučajna koincidencija, nego je on vjerojatno krstionicu naručio u Veneciji za neku od svojih misija kod nekog, nama nepoznatog kneza čije je ime bilo Višeslav. Naime, papa Ivan VIII koristio se upravo njegovim uslugama da bi vladare s velikog slavenskog prostora od Karpata do Jadrana približio papskom utjecaju.
Osim toga, uočio sam istraživačima krstionice do tada posve nepoznat tekst friulanskog erudita
Federica Altana koji u jednom pismu godine 1749. upućenom kapucinskom fratru
Filipu iz Verone opisuje krstionicu uzidanu u kapucinskom samostanu u Veneciji. Altan se tuži da je krstionica, koja se u samostanu oduvijek čuva, dijelom uzidana (oko jedne trećine) u neki zid, pa žali što ne može prepisati njezin tekst integralno.
To je u potpunoj suprotnosti s izvješćem iz zadarskog
Annonima Filippi kojeg je Jelić uzeo za osnovu svoje interpretacije, gdje se navodi da je krstionica iz Nina odnesena 1746. godine.
Kome je krstionica bila namijenjena?
- Vjerujem da je trebala poslužiti za pokrštenje kneza jedne od manjih slavenskih kneževina na istočnoj obali Jadrana. Znamo da su na tom prostoru, osim Hrvatske, postojale i druge kneževine, primjerice Hum, Zahumlje, Travunija, itd. Naime, Mlečani su u 9. stoljeću imali velikih problema s plovidbom po Jadranu jer su njihove brodove napadali ovi Slaveni. Krstionica je po mom sudu najvjerojatnije bila pokušaj Mlečana da pridobiju kneza neke od tih malih država, što bi im jamčilo zaštitu pomorskih i trgovačkih putova uzduž Jadranske obale. Što se na koncu dogodilo, teško je reći. Po mom sudu ta je mletačka akcija ili otpala, ili je stornirana, ili je netko umro, uglavnom krstionica nikad nije otišla iz Venecije niti se ostvarila namijenjena joj uloga.
Tvrdite da krstionica nikad nije bila isporučena i da je ostala u Veneciji?
- Da, i tu ostaje sve do Drugog svjetskog rata kada po sporazumu između
Pavelića i
Mussolinija, dospjela u Hrvatsku. Vlasništvo je HAZU-a, a izložena je u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.
Mitska krstionica Hrvata to zapravo nije nikada bila, a tko je bio Višeslav?
- Ne zna se. Bio je sigurno neki slavenski knez, to stoji u natpisu.
Je li bio hrvatski knez?
- Ne zna se. Osobno držim da nije.
Što se još zna o tom Višeslavu?
- Ništa, o njemu nema podataka.
Je li u to vrijeme možda postojao neki hrvatski velikaš imena Višeslav?
- Ne.
Iako ste svoje spoznaje čvrsto argumentirali i potkrijepili arheološkim istraživanjima i arhivskim dokumentima, neki domaći historiografi s kojima u knjizi polemizirate ipak pokušavaju osporiti vaša tumačenja. Oni, naime, i dalje vjeruju Luki Jeliću, a vas optužuju za manjak domoljublja i nacionalne svijesti. Kako to doživljavate?
- U historiografiji je uvijek tako. Svaka se historiografija, pogotovo na Balkanu, služi konstrukcijama da bi opravdala neke povijesne ideje ili pak trenutne političke aspiracije. U povijesti (primjerice srpskoj) ima čitav niz primjera takve instrumentalizacije.
Da zaključimo: Višeslavova krstionica nije iz Nina, nije nastala u Hrvatskoj nego u Veneciji, napravili su je tamošnji majstori, naručili vjerojatno Mlečani i nije bila namijenjena Hrvatima?
- Da, po meni je, kao što sam već kazao, bila namijenjena jednoj od kneževina na istočnoj obali Jadrana.
(...)
