eto da ne ispadne da citiram neki nas srBski patriJotski sajt, evo sta kazu Hrvati: 
http://hr.wikipedia.org/wiki/NATO
Hrvatska [uredi]
Hrvatske vlade od početka 21 stoljeća smatraju ulazak naše države u NATO jednim od svoja dva vanjskopolitička prioriteta (drugi je ulazak u EU).[8] S takvim stajalištem se 2003. godine slagalo čak 60 % stanovnika, [9] ali tada je došlo do drastičnih negativnih promjena. Početak rata u Iraku zajedno s zahtjevom NATO saveza da se zatvori general Gotovina[1] je dovelo do pada popularnosti tako da 2006 godine samo 24% posto hrvatskih stanovnika podržava ulazak u NATO [2] Jedna od olakšavajućih okolnosti za potencijalni ulazak naše zemlje u savez je navodna ustavna neodređenost da li je ili ne potreban referendum. U cilju pokazivanja kakva je razmišljanje državne elite o ovom pitanju 23. ožujka 2007 godine predsjednik Stjepan Mesić, premijer Ivo Sanader i predsjednik Sabora Vladimir Šeks su izjavili da nema potrebe za referendumom pošto su uvjereni da Hrvati podržavaju ulazak u NATO [3] Ova zajednička izjava je gotovo odmah bila izazvala političku oluju tako da se predstavnici HNS-a i HSS-a očitovali kako je referendum nužan.
Zbog gotovo svima očitog narodnog neslaganja o ulasku u NATO [10]</ref> hrvatska vlada je 2006. godine na zahtjev saveza [11] donijela plan o promotivnoj kampanji tijekom koje bi se trebale prikazati beneficije članstva u savezu [4]. Na novinarska pitanje o planu državni organi su izjavili da ne smiju ništa reći pošto je radi Annual Membership plana za ulazak u NATO proglašen državnom tajnom[12]. Bez obzira na to osnovni dijelovi plana su postali očiti tijekom 2007. godine kada su odjednom počela izlaziti istraživanja javnog mijenja po kojima Hrvati podržavaju ulazak u savez. Po tim redovnim istraživanjim koje vodi GFK od proljeća 2007. godine tijekom svibnja te godine samo se 25 % stanovnika protivi ulazu u NATO dok ga čak 52 % podržava [5]. To je čak 9 postotni rast podrške u odnosu na istraživanje javnog mijenja koje je provela ova ista kompanija u ožujku 2007, a čak 28 postotni rast u odnosu na istraživanje javnog mijenja jedne druge kompanije iz jeseni 2006 godine. Kako je taj način porasta popularnosti sumnjiv GFK-u su stigli mnogi novinarski upiti o načinu dolaska do tih rezultata, ali on je na njih uvijek odbija odgovarati upućujući zainteresirane na hrvatsku vladu koja je platila istraživanja. Hrvatska vlada s druge strane također odbija objasniti brojeve [13]</ref>. zbog čega dovodi do sumnje kako ti rezultati nisu realni i da spadaju u propagandne akcije s ciljem mijenjanja javnog mišljenja.
Finska [uredi]
Finska sudjeluje gotovo u svim akcijama programa Partnerstvo za mir i daje snage za mirovne operacije u Afganistanu i na Kosovu. Istraživanja javnog mijenja pokazuje da je tamošnje stanovništvo potpuno protivno protiv ulaska u NATO [6]. Mogućnost ulaska u ovaj vojni savez je bilo jedno od glavnih pitanja tijekom Finski predsjednički izbori 2006predsjedničkih izbora 2006 godine. Glavni opozicijski kandidat za predsjednika Sauli Niinisto je podržavao ulazak u NATO čemu se protivio dotadašnji predsjednik Tarja Halonen koja je i dobila izbore. Njena pobjeda je otklonila mogućnost ulaska Finske u NATO barem tijekom njenog predsjedničkog termina. S druge strane ministarstvo obrane zahtjeva ulazak u NATO kako bi se pojačala sigurnost ove skandinavske zemlje.[7]
Bivši finski predsjednici Martti Ahtisaari i Mauno Koivisto stoje na različitim barikadama po ovom pitanju. Prvi se zalaže za ulazak u savez kako bi se postalo član organizacije gdje se nalaze i druge demokratske zemlje, dok se drugi tome protivi znajući da Rusija ne bi ovu promjenu dobro prihvatila. .[8]
Švedska [uredi]
1949 godine Švedska je izabrala da ne uđe u NATO savez čime je postavila temelje svoje politike neutralnosti koja seže do današnjih dana. Ova politika je bila neupitna tijekom cijelog hladnog rata, ali tijekom devedesetih godina počelo se raspravljati o mogućem ulazu u savez. Iako su se vladajuće stranke protivile ulasku u NATO švedski vojnici su sudjelovali tijekom NATO operacija u Bosni, na Kosovu i Afganistanu.
Trenutačna podjela političkih stranaka švedske po ovom pitanju je postala očita krajem 2006 godine kada se trebala donesti odluka o kupovini 2 nova transportna aviona ili da se po ovom pitanju uđe u kooperaciju s NATO savezom.[9]
Istraživanje javnog mijenja iz 2006 godine je pokazalo da se većina šveđana protivi ulasku u NATO ( 46 % protiv i 22 % za ).[10]
Ukrajina [uredi]
Ministar obrane Ukrajine Anatolij Hrytsenko je izjavio da će njegova zemlja imati akcijski plan za ulazak u NATO do ožujka 2006 godine, a da će se izvršavati od rujna. Konačna odluka o mogućem ulazu se očekuje da će biti donesena u 2008 godini, a puno članstvo da će biti moguće od 2010.[11]
Ideja Ukrajinskog ulaska u savez je dobila podršku od nekoliko lidera država koje se tamo nalaze. Među državnicima koji su pružili javnu podršku se nalaze rumunjski predsjednik Traian Basescu[12] i slovački predsjednik Ivan Gašparovič .[13]. S druge strane zamjenik ministar vanjskih poslova Rusije je izjavio da članstvo u NATO savezu nije u interesu Ukrajine i da ono neće poboljšati njihove odnose .[14]
Trenutačno većina stanovnika Ukrajine je protiv ulaska u NATO bez obzira na njihove političke poglede. Ovo protivljenje je bilo iskazano putem protestnih okupljanja i skupljanjem potpisa. Bivši premijer Jurij Jekhanurov je bio izjavio kako do ulaska u savez neće doći sve dok je narod protiv njega. [15]
Planovi za članstvo su prekinuti 14 rujna 2006 zbog velikog protivljenja NATO savezu[16]. Trenutačna vlada Ukrajine je pokrenula informativnu kampanju kako bi prikazala beneficije ulaska u ovaj savez.
http://hr.wikipedia.org/wiki/NATO
Hrvatska [uredi]
Hrvatske vlade od početka 21 stoljeća smatraju ulazak naše države u NATO jednim od svoja dva vanjskopolitička prioriteta (drugi je ulazak u EU).[8] S takvim stajalištem se 2003. godine slagalo čak 60 % stanovnika, [9] ali tada je došlo do drastičnih negativnih promjena. Početak rata u Iraku zajedno s zahtjevom NATO saveza da se zatvori general Gotovina[1] je dovelo do pada popularnosti tako da 2006 godine samo 24% posto hrvatskih stanovnika podržava ulazak u NATO [2] Jedna od olakšavajućih okolnosti za potencijalni ulazak naše zemlje u savez je navodna ustavna neodređenost da li je ili ne potreban referendum. U cilju pokazivanja kakva je razmišljanje državne elite o ovom pitanju 23. ožujka 2007 godine predsjednik Stjepan Mesić, premijer Ivo Sanader i predsjednik Sabora Vladimir Šeks su izjavili da nema potrebe za referendumom pošto su uvjereni da Hrvati podržavaju ulazak u NATO [3] Ova zajednička izjava je gotovo odmah bila izazvala političku oluju tako da se predstavnici HNS-a i HSS-a očitovali kako je referendum nužan.
Zbog gotovo svima očitog narodnog neslaganja o ulasku u NATO [10]</ref> hrvatska vlada je 2006. godine na zahtjev saveza [11] donijela plan o promotivnoj kampanji tijekom koje bi se trebale prikazati beneficije članstva u savezu [4]. Na novinarska pitanje o planu državni organi su izjavili da ne smiju ništa reći pošto je radi Annual Membership plana za ulazak u NATO proglašen državnom tajnom[12]. Bez obzira na to osnovni dijelovi plana su postali očiti tijekom 2007. godine kada su odjednom počela izlaziti istraživanja javnog mijenja po kojima Hrvati podržavaju ulazak u savez. Po tim redovnim istraživanjim koje vodi GFK od proljeća 2007. godine tijekom svibnja te godine samo se 25 % stanovnika protivi ulazu u NATO dok ga čak 52 % podržava [5]. To je čak 9 postotni rast podrške u odnosu na istraživanje javnog mijenja koje je provela ova ista kompanija u ožujku 2007, a čak 28 postotni rast u odnosu na istraživanje javnog mijenja jedne druge kompanije iz jeseni 2006 godine. Kako je taj način porasta popularnosti sumnjiv GFK-u su stigli mnogi novinarski upiti o načinu dolaska do tih rezultata, ali on je na njih uvijek odbija odgovarati upućujući zainteresirane na hrvatsku vladu koja je platila istraživanja. Hrvatska vlada s druge strane također odbija objasniti brojeve [13]</ref>. zbog čega dovodi do sumnje kako ti rezultati nisu realni i da spadaju u propagandne akcije s ciljem mijenjanja javnog mišljenja.
Finska [uredi]
Finska sudjeluje gotovo u svim akcijama programa Partnerstvo za mir i daje snage za mirovne operacije u Afganistanu i na Kosovu. Istraživanja javnog mijenja pokazuje da je tamošnje stanovništvo potpuno protivno protiv ulaska u NATO [6]. Mogućnost ulaska u ovaj vojni savez je bilo jedno od glavnih pitanja tijekom Finski predsjednički izbori 2006predsjedničkih izbora 2006 godine. Glavni opozicijski kandidat za predsjednika Sauli Niinisto je podržavao ulazak u NATO čemu se protivio dotadašnji predsjednik Tarja Halonen koja je i dobila izbore. Njena pobjeda je otklonila mogućnost ulaska Finske u NATO barem tijekom njenog predsjedničkog termina. S druge strane ministarstvo obrane zahtjeva ulazak u NATO kako bi se pojačala sigurnost ove skandinavske zemlje.[7]
Bivši finski predsjednici Martti Ahtisaari i Mauno Koivisto stoje na različitim barikadama po ovom pitanju. Prvi se zalaže za ulazak u savez kako bi se postalo član organizacije gdje se nalaze i druge demokratske zemlje, dok se drugi tome protivi znajući da Rusija ne bi ovu promjenu dobro prihvatila. .[8]
Švedska [uredi]
1949 godine Švedska je izabrala da ne uđe u NATO savez čime je postavila temelje svoje politike neutralnosti koja seže do današnjih dana. Ova politika je bila neupitna tijekom cijelog hladnog rata, ali tijekom devedesetih godina počelo se raspravljati o mogućem ulazu u savez. Iako su se vladajuće stranke protivile ulasku u NATO švedski vojnici su sudjelovali tijekom NATO operacija u Bosni, na Kosovu i Afganistanu.
Trenutačna podjela političkih stranaka švedske po ovom pitanju je postala očita krajem 2006 godine kada se trebala donesti odluka o kupovini 2 nova transportna aviona ili da se po ovom pitanju uđe u kooperaciju s NATO savezom.[9]
Istraživanje javnog mijenja iz 2006 godine je pokazalo da se većina šveđana protivi ulasku u NATO ( 46 % protiv i 22 % za ).[10]
Ukrajina [uredi]
Ministar obrane Ukrajine Anatolij Hrytsenko je izjavio da će njegova zemlja imati akcijski plan za ulazak u NATO do ožujka 2006 godine, a da će se izvršavati od rujna. Konačna odluka o mogućem ulazu se očekuje da će biti donesena u 2008 godini, a puno članstvo da će biti moguće od 2010.[11]
Ideja Ukrajinskog ulaska u savez je dobila podršku od nekoliko lidera država koje se tamo nalaze. Među državnicima koji su pružili javnu podršku se nalaze rumunjski predsjednik Traian Basescu[12] i slovački predsjednik Ivan Gašparovič .[13]. S druge strane zamjenik ministar vanjskih poslova Rusije je izjavio da članstvo u NATO savezu nije u interesu Ukrajine i da ono neće poboljšati njihove odnose .[14]
Trenutačno većina stanovnika Ukrajine je protiv ulaska u NATO bez obzira na njihove političke poglede. Ovo protivljenje je bilo iskazano putem protestnih okupljanja i skupljanjem potpisa. Bivši premijer Jurij Jekhanurov je bio izjavio kako do ulaska u savez neće doći sve dok je narod protiv njega. [15]
Planovi za članstvo su prekinuti 14 rujna 2006 zbog velikog protivljenja NATO savezu[16]. Trenutačna vlada Ukrajine je pokrenula informativnu kampanju kako bi prikazala beneficije ulaska u ovaj savez.
