Zašto kralj Aleksandar i vlada Srbije nisu pristali na federalističku Jugoslaviju 1918., nego su insistirali na centralističkoj? Da su pristali na federativnom ujedinjenju, riješili bi se Hrvata, plus bi im odmah dali teritoriju na koju polažu pravo, a koja bi bila manje od one iz 1939. Tako bi se i riješili crnogorskih federalista i zelenaša, koju uporno kukaše za crnogorskim subjektivitetom.
1918., članovi Državnog vijeća države SHS i pro-jugoslovenski Hrvati su bili ti koji su morali da se povinuju Kralju Aleksandru. Država SHS je bila nepriznata, pod velikom prijetnjom od Mađara, Italijana i bješe suočena sa konstantnim razbojništvom na njenoj teritoriji od strane Zelenog kadra. Veliki broj srezova u Bosni (oko 40% današnje Bosne i Hercegovine) i Srem su se ujedinili sa Kraljevinom Srbijom ne čekajući odluku Vijeća. To bi i Boka i Dubrovnik uradili. Hrvati tada uopšteno nisu mogli puno da se pitaju. Regent Aleksandar i vlada Kraljevine Srbije su mogli da zatraže federalizaciju zemlje u kojoj bi se jasno odredilo šta je srpsko, a šta hrvatsko. Tako nešto je i htio Pašić da uradi i iznio to na pragovima, ali nisam našao razlog zašto se of toga odustalo. Državno vijeće i zelenaši su bili za federalizaciju države, vlada Srbije je mogla sprovesti tu federalizaciju, dati Hrvatima manju teritoriju od one koju su dobili 1939. banovinom, dati određeni subjektivitet i Crnoj Gori, i time uslišiti želje zelenaša i federalista (kojih bješe podosta u Crnoj Gori),...
S druge strane, Kraljevina Srbija je u poptunosti insistirala na centralizmu, a Država SHS na federalizmu, iako je vlada Srbije mogla da iskoristi federalizam u svoju korist (kao što sam naveo). Tako ne bi bilo potrebe ni da kupuju glasove za uspostavljanje Vidovdanskog ustava,... Već bi sve proteklo lakše.
Uopšteno, nejasno mi je toliko insistiranje srpske vlade na centralizmu. Hrvati, kojima Juga bješe sredstvo do cilja, su takođe mogli da kratkoročno podrže centralizam u početku, jer bi to kasnije njima otišlo u korist.
1918., članovi Državnog vijeća države SHS i pro-jugoslovenski Hrvati su bili ti koji su morali da se povinuju Kralju Aleksandru. Država SHS je bila nepriznata, pod velikom prijetnjom od Mađara, Italijana i bješe suočena sa konstantnim razbojništvom na njenoj teritoriji od strane Zelenog kadra. Veliki broj srezova u Bosni (oko 40% današnje Bosne i Hercegovine) i Srem su se ujedinili sa Kraljevinom Srbijom ne čekajući odluku Vijeća. To bi i Boka i Dubrovnik uradili. Hrvati tada uopšteno nisu mogli puno da se pitaju. Regent Aleksandar i vlada Kraljevine Srbije su mogli da zatraže federalizaciju zemlje u kojoj bi se jasno odredilo šta je srpsko, a šta hrvatsko. Tako nešto je i htio Pašić da uradi i iznio to na pragovima, ali nisam našao razlog zašto se of toga odustalo. Državno vijeće i zelenaši su bili za federalizaciju države, vlada Srbije je mogla sprovesti tu federalizaciju, dati Hrvatima manju teritoriju od one koju su dobili 1939. banovinom, dati određeni subjektivitet i Crnoj Gori, i time uslišiti želje zelenaša i federalista (kojih bješe podosta u Crnoj Gori),...
S druge strane, Kraljevina Srbija je u poptunosti insistirala na centralizmu, a Država SHS na federalizmu, iako je vlada Srbije mogla da iskoristi federalizam u svoju korist (kao što sam naveo). Tako ne bi bilo potrebe ni da kupuju glasove za uspostavljanje Vidovdanskog ustava,... Već bi sve proteklo lakše.
Uopšteno, nejasno mi je toliko insistiranje srpske vlade na centralizmu. Hrvati, kojima Juga bješe sredstvo do cilja, su takođe mogli da kratkoročno podrže centralizam u početku, jer bi to kasnije njima otišlo u korist.