- Poruka
- 69.400
Rimski gladijatori su postali vrlo popularni likovi u modernoj kulturi, a danas znamo relativno mnogo o ovim drevnim ratnicima.
Nažalost, moderni filmovi su poprilično iskrivili pravu sliku o njima, i ubedili nas da su gladijatorske igre bile orgije krvi i neizbježne smrti.
Istorija nam priča sasvim drugu priču: one su bile pažljivo isplanirani događaji u koje je uloženo mnogo novca i truda. Previše da bi život jednog gladijatora bio tek tako izgubljen.
5 ZANIMLJIVIH ČINJENICA O GLADIJATORIMA
Nema nikakve sumnje da su gladijatori stavljali svoj život na kocku ulaskom u amfiteatar, no upravo je taj trenutak opasnosti i bio najvažniji dio igre. Prema riječima profesora Fritza Krinzingera iz austrijskog Arheološkog instituta, gladijatori su bili poput današnjih vozača Formule 1, “Shumacheri antičkog svijeta”. Svaki put kada bi nastupali, izlagali su se ozbiljnoj opasnosti, ali su, poput današnjih (ekstremnih) sportista, bili spremni rizikovati život za svoj sport.
Moderna nauka i arheologija nam danas pužaju detaljniji uvid u život jednog gladijatora. Pa tako danas znamo da su ovi slavni zatvorenici imali poprilično dobru medicinsku njegu. Njihove rane i lomovi su se liječili, a tokom oporavka čak su bili podvrgnuti i fizikalnim terapijama. Istorijski dokumenti potvrđuju da su neki gladijatori imali i vlastite privatne liječnike i masere, a njihova se ishrana pomno pratila.
Analizom 100 gladijatorskih borbi iz 1. stoljeća, utvrđeno je da je samo 19 od 200 gladijatora izgubilo život u areni. Oni su jednostavno bili previše dragocijeni da bi umrli.
Poput današnjih sportova, gladijatorskim borbama je vladao financijski interes. Lanistae, poduzetnici koji su kupovali, prodavali i novačili nove glaijatore bili su najvažniji faktor ovog krvavog sporta. On su gladijatore iznajmljivali za borbe, ali prije toga su ih vodili u gladijatorske škole, obučavali, dobro hranili… Lanistae su u svoje gladijatore ulagali jako mnogo sredstava.
Lanistae su bili toliko moćni da su uglavnom oni bili ti koji su odlučivali o životu gladijatora, a ne publika ili organizator (političar ili patricij). S obzirom da su ulagali novac u svoje borce, njima u interesu nije bilo da ih iznesu mrtve ili previše ranjene iz amfiteatra. Lanista je imao puno pravo da zatraži od sudije (da, svaka borba je imala sudiju) da poštedi borca ili da proglasi borbu neriješenom, kako bi se spriječilo nanošenje daljih ozlijeda.
Ako bi gladijatorska borba previše trajala, sami umorni borci su imali pravo da se predaju, a ovo bi učinili tako što bi bacili mač i štit na pod i zatim podigli ruku sa ispruženim kažiprstom. Ako je borba bila dobra i poštena, gomila bi uzviknula “misso” (milost), ali ako publika nije bila zadovoljna, urlala bi “lugula!” (zakolji ga!). U takvim momentima, organizator borbe bi imao posljednju riječ – zadovoljiti želju krvoločnih gledatelja, ili platiti Lanistai veliku odštetu za smrt njegovo borca. Kao i danas, novac je uglavnom odlučivao ishode.
Niko u Rimu nije želio vidjeti kako slavni gladijator gubi život u areni, pa tako ni Julije Cezar koji je čak i izdao naređenje da se tokom gladijatorske predstave koju je organizovao za svoju kćer Juliju “Gladijatori koji ne izazovu oduševljenje publike trebaju na silu sačuvati i spasiti.” Istoričar Svetonije je zapisao da čak ni krvoločni Neron nije želio gledati kako gladijatori umiru, pa je i on naredio da ni jedan gladijator ne bude ubijen tokom predstave u Campusu Martiusu.
Sve ovo govori o statusu gladijatora u Rimskom Carstvu, a to da su bili slavni i bogati sportaši potvrđuju i činjenice da su pobjednici bili i jako dobro nagrađivani nakon borbi. Poslije borbe, pobjednik se smio popeti do lože u kojoj su sjedili dostojanstvenici, a tu bi i dobio nagradu – palminu granu i vrećicu sa novcem koju je smio zadržati, uprkos tome što je bio rob. Za izanredne nastupe, gladijatori su mogli dobiti i lovorov vjenac, koji je ekvivalent današnjoj zlatnoj medalji. Neki ‘slobodni ljudi’ su postajali gladijatori upravo radi ovih nagrada.
S obzirom da je većina gladijatora dolazila iz niže staleži – bili su robovi, kriminalci ili zarobljeni vojnici, ove nagrade su im pružale priliku da steknu veliko bogatstvo – i najvažnije, slobodu. Svaki slobodni gladijator bi dobio pločicu u kojoj je bilo urezano njegovo ime, a njegov sponzor bi dobio značajnu naknadu za izgubljenog borca.
Nažalost, moderni filmovi su poprilično iskrivili pravu sliku o njima, i ubedili nas da su gladijatorske igre bile orgije krvi i neizbježne smrti.
Istorija nam priča sasvim drugu priču: one su bile pažljivo isplanirani događaji u koje je uloženo mnogo novca i truda. Previše da bi život jednog gladijatora bio tek tako izgubljen.
5 ZANIMLJIVIH ČINJENICA O GLADIJATORIMA
5. Gladijatori su u većini slučajeva preživljavali borbe, čak i kada izgube
Nema nikakve sumnje da su gladijatori stavljali svoj život na kocku ulaskom u amfiteatar, no upravo je taj trenutak opasnosti i bio najvažniji dio igre. Prema riječima profesora Fritza Krinzingera iz austrijskog Arheološkog instituta, gladijatori su bili poput današnjih vozača Formule 1, “Shumacheri antičkog svijeta”. Svaki put kada bi nastupali, izlagali su se ozbiljnoj opasnosti, ali su, poput današnjih (ekstremnih) sportista, bili spremni rizikovati život za svoj sport.
Moderna nauka i arheologija nam danas pužaju detaljniji uvid u život jednog gladijatora. Pa tako danas znamo da su ovi slavni zatvorenici imali poprilično dobru medicinsku njegu. Njihove rane i lomovi su se liječili, a tokom oporavka čak su bili podvrgnuti i fizikalnim terapijama. Istorijski dokumenti potvrđuju da su neki gladijatori imali i vlastite privatne liječnike i masere, a njihova se ishrana pomno pratila.
Analizom 100 gladijatorskih borbi iz 1. stoljeća, utvrđeno je da je samo 19 od 200 gladijatora izgubilo život u areni. Oni su jednostavno bili previše dragocijeni da bi umrli.
4. Gladijatori su imali svoje sponzore
Poput današnjih sportova, gladijatorskim borbama je vladao financijski interes. Lanistae, poduzetnici koji su kupovali, prodavali i novačili nove glaijatore bili su najvažniji faktor ovog krvavog sporta. On su gladijatore iznajmljivali za borbe, ali prije toga su ih vodili u gladijatorske škole, obučavali, dobro hranili… Lanistae su u svoje gladijatore ulagali jako mnogo sredstava.
Lanistae su bili toliko moćni da su uglavnom oni bili ti koji su odlučivali o životu gladijatora, a ne publika ili organizator (političar ili patricij). S obzirom da su ulagali novac u svoje borce, njima u interesu nije bilo da ih iznesu mrtve ili previše ranjene iz amfiteatra. Lanista je imao puno pravo da zatraži od sudije (da, svaka borba je imala sudiju) da poštedi borca ili da proglasi borbu neriješenom, kako bi se spriječilo nanošenje daljih ozlijeda.
Ako bi gladijatorska borba previše trajala, sami umorni borci su imali pravo da se predaju, a ovo bi učinili tako što bi bacili mač i štit na pod i zatim podigli ruku sa ispruženim kažiprstom. Ako je borba bila dobra i poštena, gomila bi uzviknula “misso” (milost), ali ako publika nije bila zadovoljna, urlala bi “lugula!” (zakolji ga!). U takvim momentima, organizator borbe bi imao posljednju riječ – zadovoljiti želju krvoločnih gledatelja, ili platiti Lanistai veliku odštetu za smrt njegovo borca. Kao i danas, novac je uglavnom odlučivao ishode.
3. Gladijatori su bili dobro nagrađivani za svoje napore
Niko u Rimu nije želio vidjeti kako slavni gladijator gubi život u areni, pa tako ni Julije Cezar koji je čak i izdao naređenje da se tokom gladijatorske predstave koju je organizovao za svoju kćer Juliju “Gladijatori koji ne izazovu oduševljenje publike trebaju na silu sačuvati i spasiti.” Istoričar Svetonije je zapisao da čak ni krvoločni Neron nije želio gledati kako gladijatori umiru, pa je i on naredio da ni jedan gladijator ne bude ubijen tokom predstave u Campusu Martiusu.
Sve ovo govori o statusu gladijatora u Rimskom Carstvu, a to da su bili slavni i bogati sportaši potvrđuju i činjenice da su pobjednici bili i jako dobro nagrađivani nakon borbi. Poslije borbe, pobjednik se smio popeti do lože u kojoj su sjedili dostojanstvenici, a tu bi i dobio nagradu – palminu granu i vrećicu sa novcem koju je smio zadržati, uprkos tome što je bio rob. Za izanredne nastupe, gladijatori su mogli dobiti i lovorov vjenac, koji je ekvivalent današnjoj zlatnoj medalji. Neki ‘slobodni ljudi’ su postajali gladijatori upravo radi ovih nagrada.
S obzirom da je većina gladijatora dolazila iz niže staleži – bili su robovi, kriminalci ili zarobljeni vojnici, ove nagrade su im pružale priliku da steknu veliko bogatstvo – i najvažnije, slobodu. Svaki slobodni gladijator bi dobio pločicu u kojoj je bilo urezano njegovo ime, a njegov sponzor bi dobio značajnu naknadu za izgubljenog borca.
