Zajedno sa njim, bez njegovih

E, ja i moja draga smo podstanari, ali.....

Resili smo da se vratimo kod mojih, evo razloga....
Sredoli smo sprat, koji je bio samo izgradjen a nije bio sredjen, bicemo sami na spratu a moji u prizemlju a racune placati pola-pola sa mojima. Na tu odluku smo se odlucili jer, sami smo, a bolje je da te pare stekamo i da jednog dana kupimo nesto svoje, kucicu ili stan, nego da svakog meseca potrosimo pare... Razgovarali smo o tome jednu celu noc i odluka je doneta, moji su pristali, i sad cekamo samo da isprasimo molera iz kuce....
 
svoj mir svako mora da ima... koliko god se ljudi razumeli, u jednom trenutku mora doci do nekih neslaganja... onda dodje i sledece neslaganje koje se nadovezuje na ono prethodno... i tako redom... put bez povratka koji uglavnom zavrsi biranjem strana... sto nikako ne moze da bude prijatna situacija... a sto se tice stana i toga da li ga je neko zaradio ili ne, nebitno je to... svako moze da zaradi za stan ako to zeli... pitanje je koliko je nekome to stvarno potrebno... iz nekih razloga... i to nikoga ne cini vrednijim ili manje vrednim... bar ne bi trebalo...
 
Zene koliko ste zaista spremne otici sa deckom u podstanare? Da li bi radje ziveli sa njegovim roditeljima i trpeli to, nego da zajedno placate 250 eura i imate svoj mir?

Da li bi vam smetalo sto decko nije zaradio svoj stan ili sto mu roditelji nisu zaradili, a ima 30 godina?

Živela sam sa dečkom 5 godina kao podstanar,jel smo mi tako želeli mada nemam ništa protiv ni da smo bili sa njegovim roditeljima.
 

Back
Top