Glasanje Zagonetka

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
priča#1

Zagonetka

Propustene prilike cije prikaze stoje u mislima dok u sadasnjosti pokusavate da ostanete.Propustene prilike gurnute u tamne dubine podsvesti da ne bi uznemiravale sadasnjost.Vreme gde zatvaraju sve.Zakljucavaju te lepa secanja pomazu u tome da se ostane normalan koliko je moguce u takvim uslovima.Savet strucnjaka za um coveka da secanjem na lepe momente lakse prodjemo kroz izolaciju sadasnjosti.Otkljucana lepa secanja su divna u toj meri da daju laznu nepostojecu nadu kako ce nam sve biti na mestu.Osobe iz secanja daju ignorisanje - ponasaju se kao da ne znaju ko ste.Ponasaju kao da zele najveci moguci bol da vam nanesu obrisavsi vas.Ili se jave kad su sami da vas povrede do krajnjeg krvarenja ili vas uopste ne konstatuju da postojite iako su vam nekada davali nadu da tu do necega moze da dodje.Bes bol razocarenje - cepanje kidanje bacanje svega sto podseca na taj deo proslosti.Iluzija odletela u paramparcad - desavanje na koje se ne ide da se izbegne povredjivanje nastalo ignorisanjem tih iz proslosti.
Desavanje na koje se ode u vreme kada ne bi trebalo da se vide ti iz proslisti.U dva razlicita vremena - vašar hladnoce ega do nivoa jedva disanja jedva ostajanja na nogama skoro onesvescivanja.Ni javljanja ni nicega - proslo je sve nema nade tu uzalud je ocekivati ista.Fotografije koje ostaju u nemoci da se bace pocepaju - fotografije tu da svedoce ako slucajno sutra bude negiranja iz bilo kog razliga da je poznanstvo ikada postojalo.U napadu panike anksioznosti unisteno nesto sto je napisala druga ruka sto nisam ni procitala - neprezaljeno.Nikad necu saznati sta je tu pisalo kao sto nikad necu saznati ni sta bi bilo da su se desavanja odvijala drugacije.
Svest o smrti osoba prolaznosti zivota - ta knedla u grlu beskrajnog straha tuge nemoci beskrajnog pitanja zasto sta god da se uradi nikako da zivoti krenu na fenomenalno.Toliko truda ulaganja volje u molitvi - sitnije da,desava se dok fenomenalan zivot nekako izmice da se pogodi.Pitanje koje ubija um - kako ziveti jednog dana kad svi odu Gore ako ne bude bilo uslova za to?Da li popucali plafon uz popucalu fasadu mogu da izdrze dok svi ne odu Gore ili ce morati kosmarni horor zvani selidba da se na silu desi kako bi se imalo gde ziveti?Pitanje oko legalizacije digitalizacije para - kako da to sve bude na mestu?Kako da to sve na kraju bude fenomenalno kad je nezamislivo sad kamoli nekada tamo?
Kaze da mi se nece svideti "mozda je to tas na vagi drugima sve nama ne" kaze objektivno "oni su birali".
"Kako da se promeni na fenomenalno" moje pitanje ostaje bez odgovora - eto zanima me.To je meni zagonetka,sta nosi sutra,kako se nositi sa tim,pre svega kako podneti sadasnjost ovakvu kakva je.Kako se nositi sa gubitcima koji neumitno stizu kada ni sadasnjost nije ono sa cim se umemo nositi?
Lose je njemu lose je meni nekako koliko god da truda ide ka tom fenomenalnom vrati se na isto.
Pokusavam da shvatim zivot odavno - pokusavam da razumem zasto postojim zasto smo ovde?Sta je zapravo svrha kad se gleda da drugi imaju to sto zelimo za sebe?
Sta god radili koliko god se trudili to nikako da dodje nama - zivot nema smisla ni svrhe bez toga te zasto se budimo?
Zasto se svakog jutra probudimo kad neko tamo negde voli zivot ima sve vreme mu je odbrojano dok mi za kojima ne bi imao kod da zali tu smo?
Onaj Gore nas drzi u zivotu iz kog razloga najveca je zagonetka ikada - mozda nije deo Velikog plana onog Gore da covek zna svoju svrhu?
Mozda nema svrhe vec se mi samo zaludjujemo time dok vreme prolazi kao sva ostala smrtna obicna bica ne shvatajuci genijalnost onog Gore?
Neko je inace otisao Gore - sutra je poslednji ispracaj pozdrav te mnogo pitanja ima koje predstavljaju zagonetku.
Osecale smo da nesto ne stima - nismo znale sta niti mogle da pretpostavimo.Nagle promene vremena - neke prehlade koje su bile zbog divne prolecne zime.
Stanje potpunog šoka u trenutku saznanja,mnostvo mojih suza uz cinjenicu da smo nemocni kao osobe.Niko nije imao potrebu da me zagrli - drugacije to dozivljavaju izgleda od mene.Tako krhki tako nebitni tako u trenu nestanemo da se ponovo cela prica o zagonetki vraca.
Nema smisla da smo ovde kako bi bili nesrecni ceo zivot - sta ako to vreme srece ne dozivimo?
Cemu zivot sam po sebi ako se u njemu nema onoga sto je bitno da bi bio kvalitetan?
Sve izgleda kao neka velika slagalica koja kad se slozi od proslosti do danas ostane u tamnim bojama.Nekim veselim nijansama sto oznacavaju nesto finija desavanja uz lepe odmore.Uz ogromni znak upitnika cemu nasi zivoti ako je sve tacno kako je trebalo da bude?
Osecaj porazenosti zapitanosti nemoci da sve bude pod kontrolom je veoma realan.Knedla u grlu zbog nemoci da se izjavi saucesce isto kao zbog nemoci da se renovira nekretnina kupi nova sa i bez cena koje divljaju.Na isto to dodje.
Kako iko ocekuje da ista opstane kada je tenzija svuda od novina preko radija koji iste pesme vrti u krug do televizija?
Kako iko ocekuje da ima vise dece kad
citamo kako je zbog necije greske stradala trudnica ili dete?
Kako iko ocekuje da ima sve vise parova kada je pre neki dan covek u besu sto ga je devojka ostavila prosvirao njoj metak kroz glavu?
Mnogo smo divlja planeta - sa jedne strane milioneri bilioneri koji ne znaju sta ce sa parama sa druge Afrika.
Kako je moguce da niko zaista nije resio glad zedj u svetu ako postoji dovoljno para za to?
Toliko beskorisnih izuma je proizvedeno - gde su oni koji pomazu obicnim osobama pri svakodnevnim pitrebama da to bude zaista korisno?
Na kraju sta je momak koji nas predstavlja na Evrovizi sa jastogom - koje tumacenje je istinito?

P.s.Ako neko zna tajnu kako do mira zadovoljstva radosti neka nam otkrije tu dodatnu zagonetku.Ova vremena u kojima smo bi bila daleko vedrija da se pravi nacin objavi u javnosti.
 
priča#2

-Ko si ti ? – pitala sam glasno dok sam je posmatrala.
-Mislim,znam kako se zoveš,znam da si Sfinga,ali ko si ti zapravo ? Kako si dobila ime ? Ko ti ga je dao i zašto ? Zašto si skrpljena od različitih delova,kao Frankenštajn ? Ne znaš ko je on ? Nema veze…to je neki izmišljeni lik iz priče…Imaš malo avangardne nokte…ali svakako su lepi. Zgodna si,deluješ vrlo elastično,gipko i spretno. Pa da,ti si polu-mačka,ima smisla…Imaš i krila. To je jako uzbudljivo. Polu-mačka sa krilima. Možeš da trčiš,da hodaš,da letiš…Skoro isto kao i ja…samo što ja ne mogu da letim…ali mogu recimo da pustim isto tako dugačke nokte. Šalu na stranu, lepa si. Malo …neobična…ali svakako lepa. Pričaš li nekada ? Imaš li uopšte sa kim da pričaš ? Ha,znam da ne možeš da mi odgovoriš,a volela bih da mi otkriješ ko si. Ovako si samo zagonetka i o tebi mogu da sastavim ceo jedan roman,da ti izmislim biografiju,karakter,da ti pripišem razne moći. Možeš biti bilo ko. Pa ipak…pa ipak…ostaješ mi enigma…

Posmatrala sam je još neko vreme. Upeklo je sunce, postalo mi je vruće. Vodič je već signalizirao da treba da se okupimo i nastavimo dalje.
Okrenula sam leđa Sfingi i zakoračila. Odjednom je počeo neki vetrić da duva,da mi se poigrava sa kosom i košuljom. Nisam sad sigurna,jer sećanje je varljivo,ali mogla bih da se zakunem da me je pomilovao po obrazu i ušima sladunjavi šapat : “Nije važno ko sam ja. Mogu biti najveća misterija i najobičnija skulptura. Nekome zagonetka,nekome samo umetničko delo. Pravo pitanje je – jesi li spremna ? - … KO SI TI ? “


;)
 
priča#3



ZAGONETKA ODGONETKA


Svetlo.
Narandžasto svetlo.
I to prilično jarko i neprijatno.
To je bilo prvo što je Maks ugledao otvorivši levo oko.
Odmah ga je zatvorio, a drugo nije ni probao da otvori, jer se setio.
Drugo oko mu se sinoć zatvorilo, nekoliko sekundi posle udarca koji je, srećom po njega, primio samo ovlaš, a ne punom snagom.
Bol, koja se počela javljati dok mu je srce lagano ubrzavalo ritam, bila je podsetnik na ono što se sinoć desilo.
Sunce. Video sam izlazak Sunca, pomislio je Maks, i odmah se zapitao kako je to moguće. Pa ja sam u ćeliji, ko zna koliko metara ispod površine, grozničavo je vrteo činjenice kroz misli.
Sinoć je po ko zna koji put jedva izvukao živu glavu u tuči zatvorenika.
Kaznena kolonija na dalekoj planeti 7 svetlosnih godina od Zemlje bila je među retkim mestima kojih su se svi kriminalci plašili.
A oni nisu mogli kao nekada da se brane i beže od hapšenja, jer su to još pre 150 godina preuzeli roboti, kojima su upravljali ko zna odakle.
On se našao u transportu na daleku planetu,samo zato što se borio za svoj život, rušeći krošeima i aperkatima jednog po jednog pijanca iz gomile koja je istrčala iz jednog noćnog bara.
A potukli su se sa lokalnom bandom, i sve to preneli na ulicu.
Maks nije bio od te sorte, ali kako objasniti bezosećajnim mašinama koje su se brzinom vetra pojavile i okružile ih, da se slučajno zatekao na ulici? Nije se ni snašao a već je bio u zatvoru i zaključan, i to još pre...pre...o, Gospode, pomislio je, ja više ne znam ni koliko dugo sam zaključan ovde.
A onda je shvatio, i skočio sa kreveta brzinom munje. Više nije bio u zatvorskoj ćeliji. Otud i jutarnji zraci Sunca koji su ga sada milovali po nogama i leđima. Zbunjeno se okretao oko sebe, ali nigde nije video vrata, a prozor je odmah prepoznao. Klasično trostruko okno koje imaju svi kosmički brodovi.
Ali, zašto onda kroz prozor vidi i obrise nečega što liči na planinu?
Šta se dešava, pomislio je Maks. Pitanja su se samo nizala.
Ko me doveo ovde? Gde sam? Da li je ovo neka bolesna igra upravnika zatvora? I zbog čega sam nag?
Odmahnuo je glavom, i počeo, potpuno mehanički, svoju jutarnju rutinu.
Serije sklekova i zgibova smenjivale su se sa čučnjevima.
Da mu je neko pričao da će mu nedostajati smrdljive i zarđale šipke na vratima ćelije, koje je koristio za vežbe snage, rekao bi mu da je lud.
Bol u glavi počela je da jenjava polako. Svetlost Sunca obasjala je celu prostoriju. Sunce? Nasmejao se samom sebi. Zaboravio je da je u sazvežđu Alfa Kentaur.
To ne može biti Sunce, ali nije ni važno, jer...HEJ !!! odblesak svetla koji mu je ušao u zenice izazvao mu je glasan uzvik.
Odmaknuo se unazad i zbunjeno zatreptao. Ugledao je ogledalo.
Nije ga odmah primetio. Ogledalo odavno nije ni video.
Skoro da je zaboravio i kako mu izgleda lice
Iz odraza ogledala mu je pogled uzvraćao mišićavi stranac, izvajan mesecima vežbi, koje je radio da prekrati vreme.
Mesecima ili godinama? Davno je prestao da broji.
Maksov polusan prekinuo je dobro poznat zvuk hidrauličnih vrata koja se lagano otvaraju.
Refleksno je odskočio do prozora i stao u odbrambeni gard.
Ali, odmah je zbunjeno spustio ruke. U polumraku hodnika video je telo.
Žensko. Kao iz najluđih snova koje je imao svake noći u zatvoru.
Obučeno u tesnu uniformu, ali svejedno omamljujuće i magično.
A onda su njegov uši čule pitanje: “Šta je, momak? Zar si toliko srećan što me vidiš?” Pogledao je dole i shvatio da je njegovo telo reagovalo pre svesti i uma. Postiđeno se pokrio prekrštenim rukama i ćutao.
“Zar si zaista mislio da ćemo najboljeg programera na planeti tek tako pustiti da nestane bez traga?” čuo je sledeće pitanje.
U njegovoj glavi rojilo se hiljadu misli.
Ko je ova žena? Kako ga je našla? Ima li ih još sa njom? Kako, za ime Božje, neko zna o njegovim veštinama koje je tajno sticao?
Zagonetka bez odgovora čekala je na razrešenje.
Neznanka mu je kroz vrata ubaciča odeću, a onda su se zatvorila.
Začuo je tutnjanje motora kosmičkog broda i seo na krevet.
Šta god se desilo, bar je slobodan. Rešenje zagonetke doći će brzo.
 
priča#4

Iako je već prošlo neko vreme za mnom su i dalje odjekivale moje reči kao lavež uličnog psa.
"Žao mi je, ne mogu, zbogom!"
Hodala sam ulicama, besmisleno, bez cilja i pravca. Bežala od sebe, od svojih želja i emocija, trazeci kutak u kom se na ovoj planeti mogu sakriti od zene u sebi koja želi da vrišti na sav glas, da voli i bude voljena, od svojih razbucanih misli, buke u glavi, rastrzana na sve strane. Bežala od želje da se javim, da kažem šta osećam, da utonem u zagrljaj koji mi tako treba, bežala sam od potrebe da se predam.
Pokušavala sam da nadjem opet svoju snagu, svoj mir u glavi, da budem ono što moram da budem iako nisam sigurna šta to moram ali sam znala da me moje želje čine slabom.

Sa svakim korakom sam bila sve mirnija i tiša.
Odjednom, prosuo se neki pljusak , počelo je da lije iz neba i zemlje, čini mi se niotkuda.
Čudno ali može biti da ja samo nisam na vreme videla kako se nad mojom glavom oblaci preteći sakupljaju.

Priča mog života.

Bez kapuljače, kape ili kišobrana, bila sam potpuno nespremna za ovakav kijamet, na brzinu sam zakopčala gornje dugme kaputa, podigla kragnu
i privila je uz vrat da mi hladne kapi ne bi upadale, to ume da bude izuzetno neprijatno.
Ne poštujući logiku ni svoja životna iskustva pokušala sam da hodam brže, skoro da trčim, da bih manje pokisla, iako znam da to ne biva.
Osetila sam da mi stopala bivaju sve vlažnija i tek tad sam shvatila da moja bitka s nevremenom nije ravnopravna i osvrnula sam se oko sebe ne bih li potražila neko utočište.
Bilo je izuzetno mračno s obzirom da je tek prošlo podne, vladala je čudna tišina i skoro da nije bilo ljudi na stazama ni automobila na ulici.
Ono malo ljudi, što se moglo na prste nabrojati, nemo je prolazilo, lica sakrivenih od vetra i kiše pod tamnim kišobranima, kao kakvi duhovi koji klize po mokrom trotoaru.
Stresla sam se od jezivog mračnog prizora, osvrnula sam se oko sebe, shvatila da sam otišla predaleko da bih mogla da se vratim i odlučila da udjem u prvi lokal na koji naletim.
Zapazila sam jedan iznad čijih vrata je pisalo kafe klub "Tišina".
Ušla sam unutra i pogledom potražila slobodno mesto. Potpuno mokra, mokre kose i obuće, za sobom sam ostavljala vlažan trag stopala po belom podu. Dok sam koračala ka slobodnom stolu za dvoje, primetila sam pogled devojke sa keceljicom vezanom oko struka kako prevrće očima na moju pojavu. Osmehnula sam joj se najsrdačnije što umem, a ona mi je nemo klimnula glavom.
Smestila sam se, bilo je toplo, udobno i neobično tiho, to mi se svidelo. Oslobodila sam se mokrog kaputa, rukama protresla kosu i maramicom obrisala lice, "kakav dan" pomislila sam i glasno uzdahnula.
Devojka je prišla i jedva čujno izgovorila "Izvolite".
Želela sam da popijem čaj i počela sam da se raspitujem koji imaju u ponudi, skoro da me je prekinula u sred rečenice sa jednim dugim prigušenim "Ššššššš", upozoravajući me da budem tiša.
Zbunjeno sam se osvrnula oko sebe i tek tad sam shvatila, da se nalazim u lepo uredjenom klubu čitaonici, zidovi su bili obloženi rafovima prepunim knjiga, svi posetioci lokala su bili zadubljeni u čitanje, lagano ispijajući piće.
"Divno!!" skoro da sam ushićeno naglas uzviknula ali sam krik svog oduševljenja ipak uspela da zadržim u sebi, prislonila ruku na usne i devojci pokazala prstom na karti pića, šta želim da popijem. Kad se ona udaljila, ustala sam do prve police sa knjigama i posle kratkog razgledanja izabrala jednu, čijeg se naslova više i ne sećam.
Ne znam koliko dugo sam sedela tu, stopljena sa svojim bićem, sjedinjena sa knjigom koju držim u ruci, prvi put posle dugo vremena, bila sam dobro ali tada mi je pažnju privukao poznati miris...da, to je taj miris! Mešavina oštrog muškog parfema i dima cigareta, uvek i svuda bih ga prepoznala i nikad ga neću zaboraviti, nikad.
Unezvereno sam se okrenula, tražeći ga pogledom po prostoriji. Osećala sam kako mi srce ubrzava i ponovo vraća nemir u glavi a onda sam ga ugledala.
Sedeo je zavaljen u žutoj fotelji u uglu nedaleko od mene.
Zapaljena cigara iz koje se izvijao gust dim ostavljena u pepeljari, ispred njega na stolu neispijena kafa, velika orošena krigla hladnog piva i mobilni telefon u ruci...
Sasvim van konteksta lokala, nekako prejakog izgleda i energije koju širi oko sebe, poremetio je magiju i skroz promenio ambijent.
Iako je sedeo sam, skoro nepomičan, bez glasa, istog trena ubio je moju tišinu.
Delovao je zamišljeno, skoro kao da gleda kroz spravu koju je držao u ruci.
Hipnotisana, gledala sam njegovo lepo lice, pune usne kojih sam tako željna, drage ruke, iste one u čiji zagrljaj toliko jako želim da se zavučem...koliko volim tog čoveka!
U momentu kroz glavu prosao je ceo film u par sekundi, za njega sam uvek, sve ove godine, bila nešto nejasno, nepoznato, nedokučivo njegovom umu, nešto nerešivo...prava zagonetka, ali on za mene nije.
Jasno sam znala njegove misli, želje i osećanja...voleo me je, više nego iko, ikad.

U trenu sam se trgla, shvatila da je dovoljno da podigne pogled i da me ugleda i tog momenta, pretvorila sam se u oprez, uvukla nazad u svoje biće i potpuno kao mimikrijom, stopila sa okolinom.
Postala sam nečujna, nevidljiva, dugo sam to vežbala,
da budem tu ali da me ne vidi, da imam miris ali da ga ne oseti, da imam glas a da ga ne čuje...i evo nas opet. Zašto mi ga život šalje?
Lavež mojih reči se vratio i odjekivao u mojoj glavi sve jače
"Žao mi je, ne mogu, zbogom!""Žao mi je, ne mogu, zbogom!""Žao mi je, ne mogu, zbogom!"
Nečujno sam ustala, obukla kaput, podigla kragnu visoko, kosom sakrila lice, ostavila sam novac za popijeno piće, napojnicu za devojku i otvorenu knjigu na stolu i krenula ka izlazu
Tišinu je prekinuo signal za poruke, telefon mi je bio u ruci, pogledala sam, videla njegovo ime, pisalo je "Hej...gde si, javi se molim te"
žestok bol mi je izlomio telo, kolena su mi klecnula ali sam ipak žurno, ne okrećući se, izletela napolje!
"Žao mi je, ne mogu, zbogom!"

Neće me videti ni čuti, neće me osetiti ali zna da postojim, jer ponovo sam ono što jesam,
ali ako ovog trena izgovori moje ime, ja ću ponovo nestati, šta sam ja?
 
priča#5

Da li je, kad, zbog čega?


- Mama, mama, da ti pročitam pesmu koju sam napisala.

- Pusti sada, Milka, vidiš da pomažem tvom bratu oko domaćeg zadatka, bolje idi i uradi i ti.

- Ali ja sam uradila to još juče.

- Dobro, onda sredi svoju sobu, i nemoj da smetaš bratu, ima važnije stvari od te tvoje škrabotine.

Milka ide u svoju sobu, u kojoj je sve na svoje mesto, ali nije htela da kaže to i da naljuti mamu. Dugo češlja kosu, nespretno je skuplja u konjski rep, i izlazi napolje kako bi sačekala tata sa posla. Mora da bude tiha i poslušna da bi je mama volela.

Naučila je da sve uradi sama, kako bi je mama više volela. Sama napiše domaći, sama sredi svoju sobu, sama brine o svoje brige. Naučila je da ne sme da traži pomoč, jer mora da se sama potrudi. Naučila je da treba da bude poslušna, da priča samo ako namerava da kaže nešto pametno, da ćuti ako je nešto muči, jer svi imaju svoje brige, da se osmehuje ljudima, jer niko ne voli namrgođene, i da plače samo u svoj krevet, kad svi spavaju, jer samo slabi plakaju, a ona mora da pokaže da je jaka. Jednog dana, mama će da joj kaže: "Bravo, Milka sine." I to će biti njen najlepši dan.

...

Samo što taj dan još nije došao.
Milka je odrasla, zaposlila se, zaljubila, udala se, rodila decu, i ništa nije uradila kako treba.
Ali još uči.
Uči da treba da ustane svaki dan, bez razlike koliko želi da se nije ni probudila, i da naspe mleko, namaže puter, da obriše zamastene bucmaste obraze, da zagrli i poljubi.
Uči da se smeši na potrgane igračke, razbacane knjige, lego kocki koja joj se zabila u stopalo.
Uči, jer toliko voli svoju decu, što pukom snagom volje se natera da se obuče, jer deca žele da idu u bliskoj šumi. Uči da ne zaplače dok traži izgubljenu cipelu, dok se trudi da bude nežna gurajući njihove žive ruke u rukave jakne.
Deca žele kod bake, Milka ne želi, jer toliko je iscrpljena, ne sluša se joj šta je i gde je opet pogrešila. Ali, oni su dvoje, pobeđuju.

- Jeejjj, idemo kod bake!

Koliko da joj teško pada svaki poset majke, mora da prizna da ona ipak voli svoje unuke, i Milka ne želi da im uskratiti njenu ljubav.

- Operi ruke, Milka.

Reči je gadno seče, i opet ima pet, šest godina. Obuzdava svoj temperament jer je ovo samo poseta.
Skida šoljicu za kafu sa police i stavlja je pored šporeta.
Obrve joj se uzdižu – ''Milka . . ''

- Samo kuvam kafu, mama. Moje ruke su čiste. Hoćeš li šolju?

To je tanak pokušaj da promeni njen fokus, ali ona je sada u akciji, ljuta. Čuje se rafal kritikujućih reči i Milka se nađe u kupatilu, pere ruke i pokušava da proguta stara osećanja koja su izašla na površinu.

Sad kad je kuci, u svom kauču, svesna je da je opet pogrešila. Danas je trebala da ostane kod kuće. Sad su joj misli opet kod majke.

- Kada si postala takva divljakuša? - pitala je majka, ne očekujući odgovor, samo produžila. - Ne zoveš, ne pričaš s nikome, radiš po svome, zatvaraš se sama, sama sebi si dovoljna, samo ti, i niko drugi.

- Nisam!- htela je da vikne - Treba mi, toliko mi treba da me neko zagrli, da me ne kritikuje, da me razume, da bude tu za mene, bez da tražim, treba mi, trebaš mi. - htela je da kaže, ali nije.
Osmehnula se, uzela za ruke decu, koju nije dobro obukla za ovo hladno vreme, kako je rekla majka, i otišla.

Sad u svom kauču, daleko od sveta bola, želi samo da spava, spava, i spava. Iscrpljena je i oseća to do kostima. Ali čudovište u njoj, ne da joj mira, tera je da samo razmišlja, opet i opet. "Ne zaslužuješ svoju decu, kaže čudovište, suvišna si i slomljena." I ona u tome veruje. U dubini svoje duše vjeruje da povrjeđuje baš one koje najviše voli. I ne može prestati jer depresija ne odustaje tek tako.
Pita se: kada dete odrasta osećajući se nepoželjno, duboko u sebi, da li ima tendenciju da gleda na manje prijatne događaje u životu kao na dodatni dokaz svoje potpune bezvrednosti? Da li osetljivo, zbunjeno dete postaje zarobljeno u unutrašnjem svetu svog uma, u strahu da će biti „manje od“ ili „nedovoljno“ ... uvek traži odgovore, bilo kakve.
Sad se i sama pita, da li je, i kad postala divljakuša, zatvorena u svom svetu?
Pitanja, pitanja, pitanja...

Kasnije če opet o tome, sad treba da poljubi i umiri ručice koje joj brišu suze.

- Mama je ponekad tužna, ali to je u redu, proći će, sve dok imam vas.
 
priča#6

Z A G O N E T K A

Tiho pucketanje vatre uporno je remetilo potpuni mir. Zvuk je bio neujednačen: čas tiši, čas glasniji. Pomalo je podsećao na govor - na svako tiho postavljeno pitanje stigao bi gromoglasan odgovor spolja u vidu huka pobesnelog vetra koji bi, isto u nekom svom posebnom ritmu, nemilosrdno udarao u zidove i prozore nejake kuće.

Soba je bila u skoro potpunom mraku. Jedinu pomoć slabašnom treperenju koje je dolazilo iz kamina pružao je sneg koji je bio već dobrano napadao; njegov odsjaj koji je ulazio kroz prozor bi se lako mogao zameniti za mesečinu, iako je tek bio suton a nebo prekriveno mračnim i teškim oblacima koji su poput mrtvačkog pokrova obavijali nebo i zemlju. Tako je bilo već danima i teško bi se pronašao neko ko nije makar u jednom trenutku pomislio da je tako u stvari bilo oduvek; a da su sva sećanja na sunce i radost bila neka čudna opsena koja je istrajno i dugo varala srca i umove svih ljudi.

Na stolici pored kamina sedela je nepomična ljudska figura. Naspram njega na drugom kraju nalazili su se običan drveni sto i dve stolice. Pored njih na podu je bilo nešto što bi se moglo nazvati krevetom: jastuk je bio već podosta izgužvan i poderan, a stara i razbacana ćebad su odisala nemirom duše onoga ko je u njima spavao. Odmah do kreveta bio je drveni ormar, toliko star da su ga brojne pukotine ukrašavale poput paukove mreže. Vatra je na mahove obasjavala bledo i kameno lice, dajući mu groteskne i nestvarne oblike. Na glavi je imao crnu kapu ispod koje su provirivali pramenovi sede kose; bore na licu odavale su pozamašnu dob. Čovek bi ga mogao zameniti za statuu da nije bilo njegovih očiju: životnost i bistrina kojima su gorele bile su neopisive, nadmašujući i vatru koju su netremice posmatrale.

Činilo se da je prošla čitava večnost pre no što se najzad pomerio. Vatra se polako gasila i ubacio je komad drveta da je povrati. Plamenovi oživeše na tren, iznenađeni ovim neočekivanim darom. Duboko je uzdahnuo. U sobi je vladao mir, ali u njegovom umu bio je kovitlac gori od onoga napolju. Sećao se njihovog prvog susreta; brzo je skrenuo misli jer je znao da ako nastavi moraće da oseti tugu. Tačnije, trebalo bi da je oseti; u stvari on već dugo nije znao da li i šta treba da oseća. Iznenadni snažan udar vetra prenu ga načas iz misli. Kuća se zatresla od siline i gneva pobesnele prirode; neka jeza prože ga sve do kostiju iako je sedeo odmah pored sada već sasvim jake i tople vatre. Ali nije mario: ona je odavno bila na mnogo hladnijem mestu. A on, srećnik, sada sedi ovde.

Ustao je i polaganim ali sigurnim koracima prišao ormaru. Pažljivo je otvorio stara vrata koja su već skoro ispala iz ležišta. Ormar je bio skoro potpuno prazan, tu i tamo stajali su komadi papira; sada već skoro potpuno izbledeli i požuteli, nekada su sadržali reči: svedočanstva nekih vremena koje će uskoro pojesti zaborav. Bili su toliko trošni da se činilo da će se raspasti na najmanji dodir. Ali to nije bilo ono što je on tražio - iz srednje pregrade izvukao je neki tanak predmet, uvijen u parče platna. Pomalo oklevajući, stavio je ovaj neobičan paket na sto i polako ga otvorio. Unutra je bila jako stara fotografija. Stajala je okrenuta naopačke, poleđina je gledala nagore. On ju je tako postavio, nekada davno kada se još uvek nije usuđivao da dokuči smisao svega. Mislio je da je pohranjuje zauvek i da je više nikada neće smeti dodirnuti. Bol ga je sprečavala da pokuša da pronikne u tajne života - zašto se ovo dešava, i zašto njemu od svih ljudi? Uzeo je fotografiju i seo na krevet. Duboko uzdahnuvši, pogledao je u nju.

Isprva nije ništa osećao, kao da pred sobom ima obično prazno parče papira kakvo viđa svaki dan. Onda nešto u njemu poče polako da se menja; šta je to bilo nije uspeo sebi da razjasni. Ni radost, ni iščekivanje, ni olakšanje, već sve to zajedno, tako mu se učini. Primetio je da tugu nije osećao i to ga malo začudi, nije shvatao zašto. A onda se to desilo: kao po nekom znaku odozgo, u jednom trenu se sva ta osećanja stopiše u jedno koje je ispunilo celo njegovo biće. Nešto što mu se nikada do tada nije desilo. Čvrsto je priljubio njihovu zajedničku sliku na čelo i zatvorio oči. Sve mu je odjednom postalo jasno i čisto, poput nekoga ko je uspeo da iz dubina pećine dospe do svetlosti i neba. Sada je znao odgovor na najveću zagonetku koja je ikada postojala: onu zvanu život.

Varljive noćne senke su polako bledele; svetlost novog dana ih je prvo stidljivo pa onda sve odvažnije brisala sa zidova. Napolju je vladao mir. Posle toliko vremena oluja je najzad izgubila dah i zima se polako povlačila. Sunce je najzad ogranulo i život je polako počeo da se vraća u svoje uobičajene koloseke. Mala kućica je ponosno stajala na svom mestu, zraci sunca su joj davali neki skoro veseli i opuštajući izgled. Susedi su znali da je tu živeo jedan stariji čovek. Retko su ga viđali, a iskreno i on nije rado izlazio među ljude. Rekao bi čovek da ih ne voli ili da ih se možda čak i pribojava. Što god da je bilo u pitanju i danas je, kao po starom dobrom običaju kada bi mu vreme to dozvoljavalo, izašao rano ujutru da malo posedi ispred ulaznih vrata i upije zrake izlazećeg sunca. Slučajnim prolaznicima se učinilo da su ga po prvi put videli nasmejanog. Ali samo bi slegli ramenima i nastavili dalje; to bi pripisali svojoj mašti ili, pak, svojim umornim očima. Jer stare predrasude teško nestaju. Ali zašto bi to mnogo brinulo jednog sasvim običnog čoveka koji samo uživa u divnom sunčanom jutru?
 
Pravila glasanja:

1. Pravo glasa imaju svi učesnici foruma, uključujući i autore koji ne smeju glasati za svoj rad,
2. Glasanje autora nije obavezno ali je poželjno,
3. Moderator koji organizuje konkurs nema pravo glasa,
4. Glasanje je javno,
5. Svako ima na raspolaganju 5 poena, koje možete podeliti ili dati jednom radu,
6. Komentarisanje radova je poželjno (autori žele, pa ispoštujmo),
7. Po isteku roka određenog za glasanje (7 dana od objavljivanja radova) moderator proglašava rezultate i pobednika,
7. Nepravilno, neozbiljno glasanje neće se računati
8. Simbolična nagrada za pobednika konkursa je zadavanje teme za naredno takmičenje
 
ryan reynolds book GIF

Eto
A sad...
 
Не знам како људи нешто дају на гласање а не прочитају бар 3 пута пре тога, па исправе, среде...
Прву и другу нисам ни могла да читам.
Четврта и пета су теме које ме јако нервирају, жене које дозволе себи да у озбиљним годинама пате због мушкарца (терај то у 3 лепе и уживај) и одрасли људи који имају своје нове породице а никада не преболе дете у себи (Одрасти и терај даље!).
6 прича свих 5 поена.
 
2 - 💠
Osobe su mahom splet velikog broja razocarenja uz male trenutke zadovoljstva - malo je onih koji to razumeju jos manje koji mogu da prihvate te zive u miru.

3 - 🚰 Od ovoga moze da nastane dobar roman - pitko je lako efikasno - sve sto zanr fantastike trazi od pisca.

4 - 🚱
5 - 🔞
"Neke ptice nikad ne polete,ceo zivot cekaju na to,i ja tako cekam tvoju ljubav,cekam al' mi nije sudjeno".
"Ostaricu, necu znati dal' ces za mnom zaplakati ko ja za tobom.".

Neke ljubavi nije moguce preziveti ` ostanu uz osobu do samrtne postelje uz zaljenje zbog nemogucnosti ostvarenja.
Gleda se stara fotografija sa neke proslave (matura) gde ste jedno uz drugo na tren uz Sinana Minut dva "nasao sam sliku jednu vise od zivota vrednu ozivele stare rane secanja na prosle dane".
Ta osoba se pravi da ne postojite ` ni da se javi` rana izbegavanja koja vecno ostaje da peče.
Ne zna se sta je teze - da li kad ne voli neko treba da pruzi "i u dobru i u zlu dok nas smrt ne rastavi" da pratimo jedno drugo kod lekara do prodavnice cvecare apoteke.
Da li kad majka otac ne umeju da pruze ljubav te duboko povredjuju svakog dana recima` pogledima osude` atmosferom osude` koji seku ostro kao zilet`bole dusu vise od bilo cega na ovom svetu.
Na kraju` kad ih nema`ostave beskrajnu tugu sto nisu dozvolili da se ljubav lepe emocije pokazuju.
Te ostave takve nerazresene konflikte "ako me mama tata ne vole niti su me voleli ne zasluzujem niciju uzvracenu ljubav- tu sam da skupljam mrvice to mi je sudjeno ."
Zive "do poslednjeg daha" sto peva Deagana sa nadom da ce im neko makar mrvicu ljubavi koju daju uzvratiti nekad .
6 - 🙏 Ovo treba da bude pocetak romana u kome se opisuje zivot dve osobe ispunjen radoscu srecom do smrti jedne te ostanka da ceka smrt druge kako bi im duse zajedno provele vecnost.
Simbolicno na kraju od svega ostane unistenje koje donese vreme te nestanak - secanje na nekadasnju srecu od koje se zivi do zadnjeg dana.
(Stilski ovo je Tolkin - taj stil opisivanja je najbolji postojeci zato sto deluje jednostavno.Ne opterecuje citaoca dok je piscu vrlo komplikovan kao sve sto deluje tako.)
 
Poslednja izmena:
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top