priča#4
Iako je već prošlo neko vreme za mnom su i dalje odjekivale moje reči kao lavež uličnog psa.
"Žao mi je, ne mogu, zbogom!"
Hodala sam ulicama, besmisleno, bez cilja i pravca. Bežala od sebe, od svojih želja i emocija, trazeci kutak u kom se na ovoj planeti mogu sakriti od zene u sebi koja želi da vrišti na sav glas, da voli i bude voljena, od svojih razbucanih misli, buke u glavi, rastrzana na sve strane. Bežala od želje da se javim, da kažem šta osećam, da utonem u zagrljaj koji mi tako treba, bežala sam od potrebe da se predam.
Pokušavala sam da nadjem opet svoju snagu, svoj mir u glavi, da budem ono što moram da budem iako nisam sigurna šta to moram ali sam znala da me moje želje čine slabom.
Sa svakim korakom sam bila sve mirnija i tiša.
Odjednom, prosuo se neki pljusak , počelo je da lije iz neba i zemlje, čini mi se niotkuda.
Čudno ali može biti da ja samo nisam na vreme videla kako se nad mojom glavom oblaci preteći sakupljaju.
Priča mog života.
Bez kapuljače, kape ili kišobrana, bila sam potpuno nespremna za ovakav kijamet, na brzinu sam zakopčala gornje dugme kaputa, podigla kragnu
i privila je uz vrat da mi hladne kapi ne bi upadale, to ume da bude izuzetno neprijatno.
Ne poštujući logiku ni svoja životna iskustva pokušala sam da hodam brže, skoro da trčim, da bih manje pokisla, iako znam da to ne biva.
Osetila sam da mi stopala bivaju sve vlažnija i tek tad sam shvatila da moja bitka s nevremenom nije ravnopravna i osvrnula sam se oko sebe ne bih li potražila neko utočište.
Bilo je izuzetno mračno s obzirom da je tek prošlo podne, vladala je čudna tišina i skoro da nije bilo ljudi na stazama ni automobila na ulici.
Ono malo ljudi, što se moglo na prste nabrojati, nemo je prolazilo, lica sakrivenih od vetra i kiše pod tamnim kišobranima, kao kakvi duhovi koji klize po mokrom trotoaru.
Stresla sam se od jezivog mračnog prizora, osvrnula sam se oko sebe, shvatila da sam otišla predaleko da bih mogla da se vratim i odlučila da udjem u prvi lokal na koji naletim.
Zapazila sam jedan iznad čijih vrata je pisalo kafe klub "Tišina".
Ušla sam unutra i pogledom potražila slobodno mesto. Potpuno mokra, mokre kose i obuće, za sobom sam ostavljala vlažan trag stopala po belom podu. Dok sam koračala ka slobodnom stolu za dvoje, primetila sam pogled devojke sa keceljicom vezanom oko struka kako prevrće očima na moju pojavu. Osmehnula sam joj se najsrdačnije što umem, a ona mi je nemo klimnula glavom.
Smestila sam se, bilo je toplo, udobno i neobično tiho, to mi se svidelo. Oslobodila sam se mokrog kaputa, rukama protresla kosu i maramicom obrisala lice, "kakav dan" pomislila sam i glasno uzdahnula.
Devojka je prišla i jedva čujno izgovorila "Izvolite".
Želela sam da popijem čaj i počela sam da se raspitujem koji imaju u ponudi, skoro da me je prekinula u sred rečenice sa jednim dugim prigušenim "Ššššššš", upozoravajući me da budem tiša.
Zbunjeno sam se osvrnula oko sebe i tek tad sam shvatila, da se nalazim u lepo uredjenom klubu čitaonici, zidovi su bili obloženi rafovima prepunim knjiga, svi posetioci lokala su bili zadubljeni u čitanje, lagano ispijajući piće.
"Divno!!" skoro da sam ushićeno naglas uzviknula ali sam krik svog oduševljenja ipak uspela da zadržim u sebi, prislonila ruku na usne i devojci pokazala prstom na karti pića, šta želim da popijem. Kad se ona udaljila, ustala sam do prve police sa knjigama i posle kratkog razgledanja izabrala jednu, čijeg se naslova više i ne sećam.
Ne znam koliko dugo sam sedela tu, stopljena sa svojim bićem, sjedinjena sa knjigom koju držim u ruci, prvi put posle dugo vremena, bila sam dobro ali tada mi je pažnju privukao poznati miris...da, to je taj miris! Mešavina oštrog muškog parfema i dima cigareta, uvek i svuda bih ga prepoznala i nikad ga neću zaboraviti, nikad.
Unezvereno sam se okrenula, tražeći ga pogledom po prostoriji. Osećala sam kako mi srce ubrzava i ponovo vraća nemir u glavi a onda sam ga ugledala.
Sedeo je zavaljen u žutoj fotelji u uglu nedaleko od mene.
Zapaljena cigara iz koje se izvijao gust dim ostavljena u pepeljari, ispred njega na stolu neispijena kafa, velika orošena krigla hladnog piva i mobilni telefon u ruci...
Sasvim van konteksta lokala, nekako prejakog izgleda i energije koju širi oko sebe, poremetio je magiju i skroz promenio ambijent.
Iako je sedeo sam, skoro nepomičan, bez glasa, istog trena ubio je moju tišinu.
Delovao je zamišljeno, skoro kao da gleda kroz spravu koju je držao u ruci.
Hipnotisana, gledala sam njegovo lepo lice, pune usne kojih sam tako željna, drage ruke, iste one u čiji zagrljaj toliko jako želim da se zavučem...koliko volim tog čoveka!
U momentu kroz glavu prosao je ceo film u par sekundi, za njega sam uvek, sve ove godine, bila nešto nejasno, nepoznato, nedokučivo njegovom umu, nešto nerešivo...prava zagonetka, ali on za mene nije.
Jasno sam znala njegove misli, želje i osećanja...voleo me je, više nego iko, ikad.
U trenu sam se trgla, shvatila da je dovoljno da podigne pogled i da me ugleda i tog momenta, pretvorila sam se u oprez, uvukla nazad u svoje biće i potpuno kao mimikrijom, stopila sa okolinom.
Postala sam nečujna, nevidljiva, dugo sam to vežbala,
da budem tu ali da me ne vidi, da imam miris ali da ga ne oseti, da imam glas a da ga ne čuje...i evo nas opet. Zašto mi ga život šalje?
Lavež mojih reči se vratio i odjekivao u mojoj glavi sve jače
"Žao mi je, ne mogu, zbogom!""Žao mi je, ne mogu, zbogom!""Žao mi je, ne mogu, zbogom!"
Nečujno sam ustala, obukla kaput, podigla kragnu visoko, kosom sakrila lice, ostavila sam novac za popijeno piće, napojnicu za devojku i otvorenu knjigu na stolu i krenula ka izlazu
Tišinu je prekinuo signal za poruke, telefon mi je bio u ruci, pogledala sam, videla njegovo ime, pisalo je "Hej...gde si, javi se molim te"
žestok bol mi je izlomio telo, kolena su mi klecnula ali sam ipak žurno, ne okrećući se, izletela napolje!
"Žao mi je, ne mogu, zbogom!"
Neće me videti ni čuti, neće me osetiti ali zna da postojim, jer ponovo sam ono što jesam,
ali ako ovog trena izgovori moje ime, ja ću ponovo nestati, šta sam ja?