Marcelo - Mimohod
Samo pogled. Sudaren s mojim, raspuče se, pažnja kriknu;
iz pogleda iscureše žmarcima ,zubima za kičmu,
pijucima za dušu - čista sabotaža nirvane,
piljeći nemo ka busu, kažem vremenu da stane.
Samo pogled, zar ne? To me prenu na tren.
Nekuda krenula svest, samo slučajnost, to je sve.
Samo lice na staklu busa, oči u prolazu.
Ja uvek rasejan, ne znam ni šta mi bi da zveram tu.
Al' eto,ima lica što ulube lobanju,
pa se pitaš ko li su? Slično kao kad boli zub,
a ti jezikom čačkaš, ne mož' da se maneš, mada smeta.
Vrag bi znao šta nas tera da čačkamo bolna mesta.
Ko su ti ljudi, što ih u prolazu srećemo?
Glupi pogled. Ništa više znati nećemo.
Al',odjednom neka seta, seti te na svrhu svega:
svi smo mi hladni, k'o fol, jeb'o romanse iz poema.
Al' ova kora tu gore je zbog kamuflaže i fore.
obraz