Nek ti žena flertuje sa nekim drugim nećeš biti ljut
Ako sam u Ljubavi s njom onda tu ljutnja nema mjesta.
Ono što se dešava dok se ljutim jeste da se moj ego ljuti,
narušeno je njegovo ("moje") ubjeđenje da mi žena, kao objekat "moje Ljubavi"
neprikosnoveno pripada. Ustvari, radi se o posesivnosti ega koja se opravdava
izlivom ljutnje a koja se opravdava neprikladnim ponašanjem žene.
Ako je pak Ljubav obostrana, onda ne postoji mogućnost da žena flertuje sa nekim drugim,
ma kako to izgledalo egu koji je posmatra, jer u Ljubavi je biće apsolutno i iskreno predato
objektu svoje Ljubavi.
Ljubav je bezuslovno davanje sebe.
To govori o stvarnoj prirodi Ljubavi.
Sve ostalo što u sebi podrazumijeva sud, osudu, bijes, ljutnju itd, itd, su ego interpretacije Ljubavi.
Najčešće je to zaljubljenost u pitanju, a zaljubljenost je druga riječ za posesivnost. U zaljubljenosti
mi se predajemo objektu zaljuboljenosti ali ne bez uslova, uslov je da se i on, objekat zaljubljenosti
nama preda u posjedstvo. Ako se to ne desi mi se durimo, ljutimo, sudimo i donosimo često najgoru
moguću kaznu nad objektom koji nas je 'iznevjerio', mrzimo ga. Ali on nas uopšte nije iznevjerio,
iznevjerena su samo nerealna očekivanja našeg ega. Mi smo rođeni da budemo slobodni, i jedino
takvim trebamo prihvatati i one s kojima smo u Ljubavi; oslobođene od naše želje da ih posjedujemo.
Ljudi koji se vole i svadjaju se, samo oni koji se ne vole bez reči okrenu ledja i odu jedan od drugoga
Oni koji se vole a svađaju se su oni koji još uvijek pokušavaju da od drugog iznude ono što od njih očekuju,
da prihvate njihove norme. To je voljenje. Volimo ono što je po nama norma Ljubavi.
A da je Ljubav u pitanju bilo bi razumijevanja, povjerenja, otvaranja, dopuštanja da se raste,
prihvatanja i davanja sebe sebi-apsolutu u onom drugom, kao konačnog čina tog odnosa.
U Ljubavi nema suda, samo davanje sebe (svoje esencije) bez uslova.