William Butler Yeats

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
330.549
Irski pesnik i dramski pisac, jedan od najvećih književnika 20. veka
Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1923. godine.

118938097_3016154001844637_7062589685930435201_o.jpg


Vilijem Batler Jejts je rođen u Sandimontu, blizu Dablina. Njegov otac Džon Batler Jejts bio je pravnik i slikar. Majka Suzana poticala je iz porodice koja se bavila pomorstvom. Godine 1881. upisuje Visoku školu Erazmus Smit. Prve Jejtsove poznate pesme nastaju 1885. godine, kada piše pod uticajem Šelija, Spensera i Blejka.

Godine 1896. pesnik je upoznao Lejdija Gregorija, znalca folklora i mitova. Lejdi Gregori, Martin, Džorh Mur i Jejts su 1899. godine osnovali Irski književni teatar, radi igranja nacionalnih irskih dramskih dela. Posle dvogodišnjih lutanja i neuspeha, godine 1904. osnovan je Ejbi teatar, za koji će Jejts ostati vezan sve do svoje smrti.

Septembra 1916. godine oženio se dvadesetčetvorogodišnjom Džorhom Hajd Lis, koju je upoznao u okultnim krugovima. Imali su dvoje dece − Anu, koja je postala slikarka, i Majkla, koji postaje političar. Svih tih godina Jejtsova pesnička slava je rasla i on je u decembru 1923. godine primio Nobelovu nagradu za književnost. Njegove najpoznatije pesme su: Nebeske tkanine, Kad budeš stara, Žensko srce, Bele ptice, Ljubavnik priča o ruži u svom srcu, Pesnik svojoj ljubljenoj, i mnoge druge.

Godinama je patio od raznih bolesti i smrt ga je sustigla u hotelu Ideal Sežue u Mentonu, u Francuskoj, 28. januara 1939. godine. Sahranjen je na privatnom i diskretnom pogrebu, kako je želeo, u francuskom mestu Rokbernu.
 
Kad budeš stara

Kad budeš stara, seda, pred spavanje snena
Dremala kraj vatre, ovu knjigu tada
Uzmi, čitaj i sanjaj kako si bila mlada,
Očiju toplog sjaja i dubokih sena.

I kako mnogi u lepotu tvoju zaljubljeni biše
I kraj tebe iskreni i lažni znaše da se sjate
Dok je samo jedan voleo ti dušu i mislio na te
Kad lepotu tvog lica brige osenčiše.

Pa dok se svijaš kraj toplog vatrinog gnezda
Promrmori setno kako ljubav brzonoga minu,
Preko visokih gora kako se ka nebu vinu
I sakri svoje lice u roju od zvezda.
 
Jedna od najlepših poema, meni posebna.


THE CAT AND THE MOON
by: W. B. Yeats (1865-1939)
  • t_pic.gif
    HE cat went here and there
  • And the moon spun round like a top,
  • And the nearest kin of the moon,
  • The creeping cat, looked up.
  • Black Minnaloushe stared at the moon,
  • For, wander and wail as he would,
  • The pure cold light in the sky
  • Troubled his animal blood.
  • Minnaloushe runs in the grass
  • Lifting his delicate feet.
  • Do you dance, Minnaloushe, do you dance?
  • When two close kindred meet,
  • What better than call a dance?
  • Maybe the moon may learn,
  • Tired of that courtly fashion,
  • A new dance turn.
  • Minnaloushe creeps through the grass
  • From moonlit place to place,
  • The sacred moon overhead
  • Has taken a new phase.
  • Does Minnaloushe know that his pupils
  • Will pass from change to change,
  • And that from round to crescent,
  • From crescent to round they range?
  • Minnaloushe creeps through the grass
  • Alone, important and wise,
  • And lifts to the changing moon
  • His changing eyes.
 
Jedna od najlepših poema, meni posebna.



  • t_pic.gif
    HE cat went here and there
  • And the moon spun round like a top,
  • And the nearest kin of the moon,
  • The creeping cat, looked up.
  • Black Minnaloushe stared at the moon,
  • For, wander and wail as he would,
  • The pure cold light in the sky
  • Troubled his animal blood.
  • Minnaloushe runs in the grass
  • Lifting his delicate feet.
  • Do you dance, Minnaloushe, do you dance?
  • When two close kindred meet,
  • What better than call a dance?
  • Maybe the moon may learn,
  • Tired of that courtly fashion,
  • A new dance turn.
  • Minnaloushe creeps through the grass
  • From moonlit place to place,
  • The sacred moon overhead
  • Has taken a new phase.
  • Does Minnaloushe know that his pupils
  • Will pass from change to change,
  • And that from round to crescent,
  • From crescent to round they range?
  • Minnaloushe creeps through the grass
  • Alone, important and wise,
  • And lifts to the changing moon
  • His changing eyes.
:maca::heart::p
 
Izgubljena ljubav

Ja imao sam drugu; U nje kosa vrana
i mirne ruke behu i obrazi beli,
pa snevah da će jednom moja stara rana
u ljubavi toj novoj moći da zaceli;

Al' u srce mi zaviri ta divna žena
i u njem sliku tvoju vide jednog dana,
pa od mene ode suzama oblivena.
 
Tuga ljubavi


Ta svađa vrabaca tamo ispod krova,
pun mesečev obruč, nebo zvezda noćno
i brujanje glasno veselih listova
prikrili su zemlje jecanje nemoćno.

I onda ti dođe, setnih usana rujnih,
i dođoše s tobom suze celog sveta,
i s njima svi jadi lađa mu olujnih,
i s njima svi jadi bezbrojnih mu leta.

Sad kroz rat vrabaca tamo ispod krova
i kroz bele zvezde, mlečno nebo noćno,
i pojanje glasno nemirnih listova,
Prolama se zemlje jecanje nemoćno.
 
Bele ptice

Kad bismo mogli biti, moja draga,
dve ptice bele povrh pene mora!
Još pre no što se meteor ugasi
nas pogađaju plami meteora;
A plamen plave zvezde Večernjače,
što nisko visi sa nebeskog kraja,
U srcu našem uvek budi, draga,
bol tuge što se od nas ne odvaja.

Tek zamor struji od krina i ruža,
tih sanjalica što ih rosa mije;
o tom ne snevaj, nit‘ o meteoru
što trošni sjaj mu noćna tama pije,
nit‘ o plamenu niske zvezde plave
što uz rub neba ranom zorom vene,
jer želeo bih da budemo, draga,
dve ptice bele povrh morske pene.

Jer privlači me ostrvlje bezbrojno
i uz njeg‘ čari danajskoga žala
gde vreme ne bi na nas ni mislilo,
gde tuga do nas ne bi ni navraćala;
I bili bismo daleko od ruža
i pržile nas ne bi plama strele
kad bismo mogli bdeti, moja draga,
vrh morske pene k’o dve ptice bele.
 
Ту доле крај врбака драгану ја сретох милу,
и слушах је крај врбака белоногу, врло чилу,
кад рече - ми љубав просто ко лишће расте лако;
aл' ја сам луд и зелен био и не мишљах тако.

У пољани стајао сам с драганом над реком
када плећа загрли ми ручицом белом, меком,
и рече - љубав је проста, ко трава расте лако;
aл' ја сам луд и зелен био – сад тужан бих плак'о.
 
Brižnost ljubavi

Neizreciva samilost živi
U srcu ljubavi: ulično vrenje
Kupaca i trgovaca, nezaustavljivi
Oblaci-putnici, zahlađenje
Koje vetar s kišom donosi njivi,
Tamni kestenjari, zlatno klenje
Potok koji juri kao miševi sivi -
Sve to ugrožava milo stvorenje.
 
Ljubavnik priča ruži u svome srcu

Sve slomljene, nezgrapne stvari,
predmeti trošni, stari,
plač deteta nekog kraj puta,
ta škripa kola što smeta,
i teški korak orača
što gaca po zimskoj bari,
tvoj lik mi vređaju koji
k'o ruža sred srca mog cveta.
Jer previše je gruba uvreda ružnih stvari;
da mi je da ih sagradim sve iznova
usred leta,
da zemlja i nebo i voda -
k'o zlatan kovčeg se žari
za moj san o tvom liku
koji k'o ruža sred srca mog cveta.
 

Žensko srce

O, šta će meni soba pusta
sto molitve je puna bila;
on pozva me sred mraka gusta;
na grudi sam mu grudi svila.

O, šta će meni dom moj sretni,
ni briga majke mi ne treba;
od mojih vlasi krov će cvetni
od olujnog nas skriti neba.
 
Zora

Da sam neuk poput zore
Koja gleda sa visine
Tu kraljicu staru što meri dvore
Iglom broša sa haljine,
Uvele što gledaju
S besprekornog Vavilona
Bezbrižnih planeta putanju
I zvezde kad dođe luna,
Pa crtaju, računaju;
Da sam neuk poput zore
što samo stoji i ljulja karuce,
Stoji blistava nad oblačnim konjima;
Da sam – jer sav je nauk bezvredan –
Poput te zore neuk i obestan.
 
Zečja kost

Da mi je lađom da krenem preko vode
onamo kuda otplovi mnogi kralj
i kuda mnoga kraljevska kćerka ode,
i da se iskrcam u gostoprimljivi kraj,
na travnjak gde se svira u frule i igra, gde su
naučili da je vrhunac ispunjenja
kada se nova ljubav otkriva u svakom plesu
i kad se poljubac za poljubac menja.

Da mi je da nađem na toj obali
zečju kost koju je istanjila voda
a talasi izbeleli i oprali,
svrdlom da je provrtim, i kroz rupu onda
pogledam u stari svet gde u crkvama
venčavaju se u svečanom odelu,
pa se grohotom nasmejem svima vama
kroz zečju kosku istanjenu i belu.
 
Žalost Ljubavi
Cvrkut vrapca koji pod strehom odzvanja, svetlucavi Mesec, nebo boje mleka, skladni šumor lišća, šaputanje granja sasvim su potrli lik i krik čoveka. Sa usnama tužno-rujnim tad izađe ona, slična svetu bolnom, plemenitom, ukleta ko Ulis i sustale lađe, gorda kao Prijam, pogubljen sa svitom. Dođe i tog časa cvrkut što odzvanja, Mesec u nebesa uronjen daleka, šum lišća i duga tugovanka granja pretvoriše se u lik i krik čoveka.
 
Uzaludnost Tešenja
Vazda ljubazna, juče mi jedna reče: "Kosa dragane tvoje pogdede seda već je, i male senke pod očima joj se množe; S vremenom razumnost samo jačati može, danas ti to izgleda nemoguće, no sve prepusti strpljenju." Al duša kriknu: "Ne, ni mrvice utehe neću; Godine učiniće da ponovo lepota njena sine: A zbog velike otmenosti njene plamen što se kreće oko nje kudgod se krene buktaće još jače. A nije imala sve to onda kad joj se u očima žarilo divlje leto." O srce! Nek samo jednu kret učini glavom naonovo shvatićeš koliko je tešenje bilo jalovo.
 
Pesma uz kolevku

To se anđelska stvorenja
Nadnela iznad tvog kreveca,
Umorna od bdenja
Samrtnika koji jeca.

Na Nebu smeje se Bog
Što ti je dobro, sve bolje;
A Vlašići su radosni zbog
Božije dobre volje.

Da te poljubim želim;
I već se mirim, rođeni
Da ćeš, u godinama zrelim,
Nedostajati meni.
 

Back
Top