Danas je izašao u najčitanijim hrvatskim novinima ovaj text o Vuku od strane Miljenka Jergovića, to je onaj novinar koji je pisao o navodno tome kako su Hrvati teniska gospoda koja je kivna na navodnu srpsku negospodsku tenisku stvarnost,a sve u cilju da se proda što više primjeraka novina i da ga se što više komentira na net-u...e Jergovićiu stvarno si đubre, kao i svi iz tog JL i Židak i Butković i Pavičić, ma svi. A zadnje sam od tebe to nadao , ipak si rodom iz Sarajeva i tamo su ljudi su bar mislim pripsosti i nisu ovako PERFIDNI da daju guzu za takve jadne textove(PS.mogao bi Židaku asistirati u subotnjim kolumnama), stvarno fuj. :
Meta’ je zanimljiva knjiga, koju je napisao neuspješan političar, zli prorok iz čije se glave - kao iz jajeta - ispilio rat, mrzitelj čija bi mržnja stala čim bi se prolila krv… Na kraju, i nažalost najmanje važno, napisao ju je pisac s ozbiljnim li
Njegova mržnja ili naklonost izviru iz lične koristi ili iz nužde. Neprijatelj mu je svako ko je protiv njega, a saveznik svako ko je sa njim, bez obzira na ideologiju, naciju ili veru. Vera u marksizam-lenjinizam u njegovim je venama i očima, ali su mu dušmani i svi marksisti i lenjinisti koji ga ne podnose, a prijatelji svi koji mu tapšu i koji mu služe.
Autista po mišljenju, on veruje da batinom može naterati Albance da ga vole, kao što je verovao da tenkovima i raketama može prisiliti Slovence, Hrvate i Bošnjake da ga priznaju za vođu. On ne razume zašto su toliki milioni pobegli od njegove ljubavi i plemenitih namera. On nije uskogrudi nacionalista. Reč 'Srbin' i reč 'slon' u njemu pokreću iste emocije.”
Ove je riječi, gorke, točne i precizne, o Slobodanu Miloševiću napisao njegov najveći neprijatelj. Čovjek koji je po Miloševićevom nalogu nekoliko puta bio hapšen i premlaćivan skoro do smrti. U zatvoru je štrajkao glađu, zbog čega su vlade zapadnih i istočnih zemalja slale u Beograd svoje izaslanike, ne bi li od Miloševića izmolili milost za njega.
Supruga francuskoga predsjednika Mitteranda držala ga je za ruku i plakala uz njegovu postelju u zatvorskoj bolnici. Oko njegove osobe prvi i posljednji put, barem kada je riječ o balkanskim problemima, ujedinio se Zapad i Istok. Rusi su u Beograd slali ministra vanjskih poslova Ivanova da ishodi njegovo oslobođenje. I nakon što ga je tada pustio, Milošević ga više nije hapsio.
Od tada je slao atentatore na njega, Legijine ljude, killere iz Službe državne bezbednosti. Prvi put su ga pokušali ubiti na Ibarskoj magistrali, drugi put u Budvi. Na njegov auto sjurio se kamion pun pijeska, pucali su na njega snajperisti koji će nekoliko godina kasnije ubiti Zorana Đinđića. Ginuli su u tim atentatima njegovi prijatelji, tjelohranitelji i rođaci, ali nekim čudom on je ostao živ. Jedan metak otkinuo mu je komadić lijevog uha, a drugi je okrznuo desnu sljepoočnicu.
Da je netko drugi, pogotovu u Srbiji, zemlji koja lako pada u ognjicu kolektivne mitomanije, stekao takvu biografiju, vjerojatno bi bio proglašen za narodnog mučenika, ali Vuk Drašković dočekao je da se na njega gleda s podsmijehom i prezirom. Ozbiljno ga shvaćaju samo u susjedstvu, u Bosni i Hrvatskoj, gdje u njemu vide isključivo arhi-neprijatelja, onoga koji je prvi, još prije dvadeset i koju godinu, prizvao avet četništva i pokrenuo ratnu mašineriju u glavama ljudi.
Iz zagrebačkog i sarajevskog gledišta Vuk je još uvijek onaj isti iz prijetećeg i programatskog intervjua u Startu, koji je dao Zoranu Petroviću Piroćancu i uz koji su objavljene fotografije Vicana Vicanovića. Na tim je slikama onako dugokos i bradat, demonskoga raspućinovskog pogleda, snimljen dok pliva u moru ispred Budve. U krupnom planu bila je prikazana njegova glava, a oko nje srebrno i čisto zrcalo vode. Izranjao je kao neman, i takav je ostao u kolektivnom pamćenju dviju zemalja.
Šest ili sedam godina prije tog intervjua Vuk Drašković već je u Beogradu objavio roman “Nož”. U njemu se bavio srpskom podjelom na partizane i četnike u istočnoj Hercegovini, ustaškim zločinima i odnosom krvnika i žrtve. U vrijeme kada je izašla, bilo je to 1982, “Nož” je bila samoubilački odvažna knjiga, jer se do tada zbog neusporedivo blažih provokacija išlo u zatvor.
Vuka iz različitih razloga nisu zatvorili, ali se o “Nožu” pisalo u svim novinama, u televizijskom dnevniku čitana su priopćenja boračkih organizacija, a knjiga je - naravno nepročitana - bila točkom dnevnog reda na sastancima svih partijskih aktiva u državi, tako da se vrlo brzo “Nož” pretvorio u jednu od najraširenijih poluslužbenih metafora i najtežih ideoloških diskvalifikacija. Sama knjiga prodala se u tristo tisuća primjeraka i donijela je autoru ozbiljan novac, ali kao i većina knjiga koje su postale prejakim znakom, tako i “Nož” nije mogao biti ozbiljno pročitan.
Vuk Drašković zaplivao je na valu te naglo i opasno stečene slave i postao neka vrsta srpskoga nacionalističkog proroka. Kretat će se po rubu onoga što je društveno nedopustivo, oko sebe okupljati sve više i više pristaša, koji će ga kasnije napustiti, kada se uvjere kako Vuk nije ono što su mislili da jest. On je, krajem osamdesetih, na onim opskurnim skupovima u Novoj Pazovi, patentirao model četnika, dizajniranih kao u filmovima Veljka Bulajića, ali kada je došlo stanipani, on nije krenuo s njima u rat.
Prije nego što se stvarno zapucalo, dok se samo slikao za Start, onako naočit i karizmatičan, Vuk Drašković huškao je na rat, ali kada se stvarno zaratilo i kada je Miloševiću krenulo, pa je cijela Srbija u njemu vidjela novog Karađorđa, a Đinđić, Koštunica, Mićunović i ine demokratske perle liberalnog Beograda išli su na Pale na poklon Radovanu Karadžiću, dakle kada protiv rata nije bio nitko osim one nekolicine očajnika i pravednika, Vuk Drašković bio je protiv rata. Prije nego što je ispaljen prvi metak, Vuk je, držeći miting u Novom Pazaru, prijetio sječom ruke koja podigne zeleni, muslimanski barjak u Sandžaku.
Ali kada je Bosna i Hercegovina gorjela, njegova žena Danica - vjerojatno jedini Vukov konstantni istomišljenik - u emisiji Studija B, na pitanje zašto muža ne pošalje u Hercegovinu, u rodno Gacko, da tamo brani srpski narod, odgovorila je kako Vuku u Gacku i jest mjesto, jer on treba ići tamo braniti svoje komšije muslimane. Paradoksalno jest, ali takve riječi ne bi se usudio izreći nitko u Srbiji u vrijeme kada su izgovorene. Ni one o sječenju ruke koja drži zeleni barjak, ni ove o obrani komšija muslimana. A cijela politička i javna karijera Vuka Draškovića sačinjena je od takvih krajnjih iskaza, usamljeničkih i očajničkih reakcija, riječi koje su bombe i ubijaju, i riječi koje su čin ljudskog dostojanstva.
Takva je, zapravo, i “Meta”, Draškovićeva memoarska knjiga, koja se može shvatiti i kao njegov politički testament. Stranka mu na posljednjim parlamentarnim izborima nije prešla izborni prag, a njemu je istekao mandat ministra vanjskih poslova. Rečenica kojom počinje knjigu je tako nalik na njega: “Kao u košmaru nekom, prođoše mi najbolje godine.” U tom blagom samosažaljenju teče njegova priča o osamdesetim i devedesetim godinama, onako kako ih je on vidio, da bi nakon četiristotinjak stranica knjiga završila ovako: “Iz istorije sam znao, a svojim proživljenim iskustvom u to se i uverio, da se među stotinu Srba jedva nalazio po jedan spreman da žigoše i grehe i gluposti većine u naciji kojoj pripada.
