Vucija krv ....

Oct 2 2007,

U praskozorje bolova
vucica na vrh planine
zastala oslusnu tisinu
jedna suza
na kamen se skotrljala
ispod razjapljene rane
njene koze krv je liptala
osluskivala je svoje
srce kojem se bila predala




strasna zedj, nesnosna
kopala je noktima
u sebi govorila
smrt je blizu a ti nemirna...
kad umire ne miruje
ne gledaj na dole
ne padaj u ambis sa staklenim ocima
nije ovo borba jedina
nije borba poslednja



neda dusu da joj trzajima
vetar raznese
pucnji se razlezu nebom
a njen zivot sa mnogo pozara
nebo obasija
u trzaju
sevnuse joj oci
bljeskom gromova
jedna munja prodorna
pogled pusti u dimenzije prostora
iz ocnjaka kez osmeha
u zilama joj tece krv
ona prava vucija
ne moze je vezati oluja prolazna
na groblju dusa
jedna
mala savrsena
svetlost zvezde
kao i uvek put joj obasijava ...

 

[Guest]

"Bio sam uzasno sam, ne samo svojom samocom, vec i samocom vuka, koju sam na sebe primio kao pecat oporuke. Kao cast i prokletstvo. Kao teret i slavu. I ropstvo i slobodu. Jer, vuk sa na vuka nastavlja. Nije mi prenio poruku, ali ja sam je primio. Prepoznaje se na meni. Vidim je u psecim ocima. Vidim kako me vide. Vec lutaju po meni, otkidaju bijele komade mojih beskrajnih prostora, ujedaju se i grizu za svaki zalogaj duse. Prate me kao i vuka. Opkoljavaju praskozorja i zovu druge pse. Misle da cuvam tajnu kako se biva nad drugima visi snagom i umom. Lako je meni s psima. Ali, nasljednik vuka i sam je divljac izvan zakona. Dizu se na mene potjere i cekaju me u zasjedi isti oni pastiri, gonici karavana i hajkaci s jezera koji pucaju nespretno i ubijaju napola. Sad sam ja na nisanu. I netko ce ovdje ostati. Ili ja, ili psi. Ili ja, ili lovci. Navratiti cu da vidim tko ce. Navratiti cu, osim, ako, mozda, namjerno ne zaboravim, da sam ikada ovuda prolazio i sanjao. "

 

[Nemir]

Ko god srlja u mene, dobro mora da upamti: jedno je biti otvoren, a drugo biti prohodan.