Вучић: Србија ће великом сумом новца помоћи Албанију

само без овог шиптарског црвеног у нашем плавом :lol:

Не, не треба бити алав !
Јесу мали, јесу пали,
али ми смо велики !

Подржаћемо их, мислим на Албанију,
и поштено ћемо да променимо границе
у складу са одрживом логиком,
а не ко Амери !

Направише Бондстил на туђој територији
још се наша војска није ни изместила.

Тако ћемо заменити територије да ће људи
и кроз 3 века мирно и срећно да живе на том подручју !
И неће љубоморно гледати преко свога плота !
Има мора и рудника довољно за све !!!

Пример за лоше усељење је - Амери у Инџирлику.
Ј.беш ту базу из које они не смеју нос да промоле
још од ономад.
 
Не, не треба бити алав !
Јесу мали, јесу пали,
али ми смо велики !
Подржаћемо их, мислим на Албанију,
и поштено ћемо да променимо границе
у складу са одрживом логиком,
а не ко Амери !

мислио сам на симболично чудан изглед тог дела мапе..
ма можда не би било згорег ни пружити руку у том погледу, али ваљало би много опрезније него у прошлости
 
мислио сам на симболично чудан изглед тог дела мапе..
ма можда не би било згорег ни пружити руку у том погледу, али ваљало би много опрезније него у прошлости

Ма линије сила су јасне,
њима треба део плодног Косова,
нама треба излаз на море ...

Не можемо да погрешимо - ни ми, ни они !

Има ту још пуно ствари,
они једино преко Србије могу у свет,
па Србија је целом Истоку прозор у Запад,
а камоли Албанији.

Преко Црне Горе и Северне Македоније никад нигде не би дошли,
ни морским путем с'обзиром да су аквафобични
ни преко Грчке јер су Грци албанофобични ...
Ма једино америчким ратним бродовима да им деца иду да виде Дизниленд !

Њихово решење је мир, пријатељство са Србијом,
разменити територије како је на горњој карти.

А онда би Србија постала још боља спона Истока и Запада !
Ради се о јако великој и значајној ствари,
много већој од онога што се мисли у Приштини !
 
Морбидна вест и МОРБИДНА ОДЛУКА поготово код чињенице да је у Србији СВЕ ВИШЕ БЕДНИХ И СИРОМАШНИХ ПОРОДИЦА - јбт......... овде на Булевару краља Александра у сред центра Београда СВАКОГА ДАНА СВЕ ВИШЕ ПРОСЈАКА, ИНВАЛИДА КОЈИ КУКАЈУ И ЖЕНА КОЈЕ ВИЧУ: "ГЛАДНАААА САААААМ!" - И НИКО НИШТА........
и само да додам:

SRAMOTA
SKORO 2 MILIONA SRBA JE U RIZIKU OD SIROMAŠTVA, a socijalna pomoć duplo MANJA od osnovnih životnih potreba!
Sagovornici Autonomije kazali su da Srbija ignoriše te zahteve
Objavljeno: 21.12.2019

U Srbiji je 1,8 miliona ljudi u riziku od siromaštva, pola miliona ne može da zadovolji osnovne životne potrebe, a samo 260.000 ljudi prima socijalnu pomoć, čiji je iznos upola manji od iznosa neophodnog za minimalne životne potrebe, piše portal Autonomija.
Uprkos ovakvom stanju, izdvajanja za socijalnu zaštitu u budućnosti biće još manja, navodi Autonomija.

Podseća se da Evropska komisija u poslednjem izveštaju navodi da je u Srbiji "udeo pojedinaca u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti najviši medju svim evropskim zemljama" i poziva državu da poveća iznose socijalne pomoći kako bi korisnici dostigli odgovarajući životni standard.
Sagovornici Autonomije kazali su da Srbija ignoriše te zahteve, čime krši Ustav u pogledu socijalnih prava gradjana.
"Socijalna pomoć u 2017. je bila 8.121 dinar. Fiksna potrošnja neophodna za zadovoljavanje minimalnih životnih potreba definisana je kao linija apsolutnog siromaštva i u 2017. godini iznosila je za jednu odraslu osobu 12.045 dinara", kazala je Sarita Bradaš iz Fondacije Centar za demokratiju.
Minimalna potrošačka korpa, definisana kao potrošnja domaćinstva koja obezbedjuje održavanje života i radnog kapaciteta članova domaćinstva, u 2017. iznosila je 16.405 dinara, navela je ona i upitala kako čovek može da preživi u Srbiji sa 271 dinarom dnevno.
Milica Marinković iz Inicijative za ekonomska i socijalna prava A11 ocenila je da državi socijalna zaštita nije prioritet.

"Kada sagledamo kolika sredstva se izdvajaju u budžetu za neke namene koje nemaju za cilj socijalnu zaštitu kao na primer za izgradnju jarbola, fudbalskih stadiona i slično, jasno je da država ima sredstava, ali da ta sredstva nisu pravilno usmerena", rekla je Milica Marinković.
 
и само да додам:

SRAMOTA
SKORO 2 MILIONA SRBA JE U RIZIKU OD SIROMAŠTVA, a socijalna pomoć duplo MANJA od osnovnih životnih potreba!
Sagovornici Autonomije kazali su da Srbija ignoriše te zahteve
Objavljeno:
21.12.2019

U Srbiji je 1,8 miliona ljudi u riziku od siromaštva, pola miliona ne može da zadovolji osnovne životne potrebe, a samo 260.000 ljudi prima socijalnu pomoć, čiji je iznos upola manji od iznosa neophodnog za minimalne životne potrebe, piše portal Autonomija.
Uprkos ovakvom stanju, izdvajanja za socijalnu zaštitu u budućnosti biće još manja, navodi Autonomija.

Podseća se da Evropska komisija u poslednjem izveštaju navodi da je u Srbiji "udeo pojedinaca u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti najviši medju svim evropskim zemljama" i poziva državu da poveća iznose socijalne pomoći kako bi korisnici dostigli odgovarajući životni standard.
Sagovornici Autonomije kazali su da Srbija ignoriše te zahteve, čime krši Ustav u pogledu socijalnih prava gradjana.
"Socijalna pomoć u 2017. je bila 8.121 dinar. Fiksna potrošnja neophodna za zadovoljavanje minimalnih životnih potreba definisana je kao linija apsolutnog siromaštva i u 2017. godini iznosila je za jednu odraslu osobu 12.045 dinara", kazala je Sarita Bradaš iz Fondacije Centar za demokratiju.
Minimalna potrošačka korpa, definisana kao potrošnja domaćinstva koja obezbedjuje održavanje života i radnog kapaciteta članova domaćinstva, u 2017. iznosila je 16.405 dinara, navela je ona i upitala kako čovek može da preživi u Srbiji sa 271 dinarom dnevno.
Milica Marinković iz Inicijative za ekonomska i socijalna prava A11 ocenila je da državi socijalna zaštita nije prioritet.

"Kada sagledamo kolika sredstva se izdvajaju u budžetu za neke namene koje nemaju za cilj socijalnu zaštitu kao na primer za izgradnju jarbola, fudbalskih stadiona i slično, jasno je da država ima sredstava, ali da ta sredstva nisu pravilno usmerena", rekla je Milica Marinković.
Мито, јеси ли и ти 1 од 2 милиона?
 
12miliona evra.
Kako zaista žive Srbi u Albaniji: Nemaju crkve, ni škole, stara prezimena ne mogu da vrate
"Posle 1990. godine mi smo izgubili i ona prava za koje smo misli da ih imamo"


Koliko Srba je živelo u Albaniji, a koliko ih se stopilo sa tamošnjim narodom? Dok rudarimo po istoriji i licitiramo brojkama zaboravljamo na ono malo naših zemljaka koji su u Albaniji opstali, odbili da se albanizuju i da zaborave svoje korene, koji i dalje govore srpski jezik, iako su od domovine potpuno izolovani.

Preživeli su Envera Hodžu, ludilo devedesetih, krize i siromaštvo, pravu gvozdenu zavesu koja nikada nije pala i tako otuđila ne samo Srbe i Albance, već i maticu od srpskog naroda rasejanog u Skadru, Draču, Tirani... Nemaju srpsku školu ni srpsku crkvu, deo imovine im je oduzet, a prezimena promenjena.

O tome kako izgleda njihov život za "Telegraf" govori Salko Brajović, predsednik novoformiranog udruženja Srba u Tirani "Skadarlija", jednog od nekoliko društava koja okupljaju naš narod u Albaniji.

- Nema srpske škole u Albaniji od 1934. godine. Pre četiri godine zatvoren je jedini državni univerzitet, gde se od njegovog osnivanja predavao srpski jezik. Zakonom nam nije dozvoljeno da uzmemo stara prezimena. Za sve to obratili smo se pismeno vlastima u Albaniji, ali ne samo što nismo našli rešenja, nego ni odgovor nismo dobili. Ne nadamo se ničemu od strane vlasti u Albaniji. Jedinu nadu da ostanemo i preživimo kao manjina vidimo u podršci od strane vlasti u Srbiji - kazao je.

Sada se nadaju "Malom Šengenu" i proboju granica, ali one u slučaju Srbije i Albanije nisu samo fizičke. Bez putovanja, poznanstava, trgovine, gostovanja, studentskih razmena i kulturnih događaja nema obnavljanja duha, a sva borba predaka da sačuvaju identitet može biti uzaludna.

Stanje za srpsku manjinu je, kaže, gore nego u vreme Envera Hodže, jer je devedesetih krenuo sunovrat koji niko nije očekivao.

- Mi se nismo krili nikada, poštovali su nas. Režim Hodže nije priznavao nas kao manjinu, podrazumeva se da nismo imali neka prava kao manjina, na primer, nismo imali školu na srpskom, nismo imali nacionalnost posle 1950. godine, promenili su nam prezimena... Ali albanski narod je znao ko smo i bili smo prisutni u svim oblastima društva, ponašali se pošteno i korektno i do 1990. godine mogu punih usta reći da smo bili potpuno integrisani u društvo. Svakako, bili smo cenjeni i od samih vlasti - priča naš sagovornik.

A onda - suluda groznica devedesetih potresla je i Albaniju.

- Posle 1990. godine mi smo izgubili i ona prava za koje smo misli da ih imamo. Oduzeli su nam zemlju zakonom koji su doneli 1991. godine - otkriva Brajović.

Što se tiče crkve, može se reći da Srbi nemaju gde da odu ni na božićnu liturgiju. Pravoslavnih crkava ima, ali grčkih, što znači da se praznici računaju po novom kalendaru.

- Iako neke crkve imaju imena naših svetitelja, kao što su: Sveta Petka, Sveti Nikola, Sveti Prokopije, to je sve pod Grčkom crkvom - kazao je Brajović.

Ako žele da uče jezik, mlada pokolenja mogu to da učine u Skadru, u Udruženju Rozafa Morača.
==============================
Божееееее Господееееее........... каква ужасна прича и сведочење - и онда ми се овде појави неки идиот који паламуди "о правима мањина код нас" - ово је заиста више него ужасно.................
 
Kako zaista žive Srbi u Albaniji: Nemaju crkve, ni škole, stara prezimena ne mogu da vrate
"Posle 1990. godine mi smo izgubili i ona prava za koje smo misli da ih imamo"


Koliko Srba je živelo u Albaniji, a koliko ih se stopilo sa tamošnjim narodom? Dok rudarimo po istoriji i licitiramo brojkama zaboravljamo na ono malo naših zemljaka koji su u Albaniji opstali, odbili da se albanizuju i da zaborave svoje korene, koji i dalje govore srpski jezik, iako su od domovine potpuno izolovani.

Preživeli su Envera Hodžu, ludilo devedesetih, krize i siromaštvo, pravu gvozdenu zavesu koja nikada nije pala i tako otuđila ne samo Srbe i Albance, već i maticu od srpskog naroda rasejanog u Skadru, Draču, Tirani... Nemaju srpsku školu ni srpsku crkvu, deo imovine im je oduzet, a prezimena promenjena.

O tome kako izgleda njihov život za "Telegraf" govori Salko Brajović, predsednik novoformiranog udruženja Srba u Tirani "Skadarlija", jednog od nekoliko društava koja okupljaju naš narod u Albaniji.

- Nema srpske škole u Albaniji od 1934. godine. Pre četiri godine zatvoren je jedini državni univerzitet, gde se od njegovog osnivanja predavao srpski jezik. Zakonom nam nije dozvoljeno da uzmemo stara prezimena. Za sve to obratili smo se pismeno vlastima u Albaniji, ali ne samo što nismo našli rešenja, nego ni odgovor nismo dobili. Ne nadamo se ničemu od strane vlasti u Albaniji. Jedinu nadu da ostanemo i preživimo kao manjina vidimo u podršci od strane vlasti u Srbiji - kazao je.

Sada se nadaju "Malom Šengenu" i proboju granica, ali one u slučaju Srbije i Albanije nisu samo fizičke. Bez putovanja, poznanstava, trgovine, gostovanja, studentskih razmena i kulturnih događaja nema obnavljanja duha, a sva borba predaka da sačuvaju identitet može biti uzaludna.

Stanje za srpsku manjinu je, kaže, gore nego u vreme Envera Hodže, jer je devedesetih krenuo sunovrat koji niko nije očekivao.

- Mi se nismo krili nikada, poštovali su nas. Režim Hodže nije priznavao nas kao manjinu, podrazumeva se da nismo imali neka prava kao manjina, na primer, nismo imali školu na srpskom, nismo imali nacionalnost posle 1950. godine, promenili su nam prezimena... Ali albanski narod je znao ko smo i bili smo prisutni u svim oblastima društva, ponašali se pošteno i korektno i do 1990. godine mogu punih usta reći da smo bili potpuno integrisani u društvo. Svakako, bili smo cenjeni i od samih vlasti - priča naš sagovornik.

A onda - suluda groznica devedesetih potresla je i Albaniju.

- Posle 1990. godine mi smo izgubili i ona prava za koje smo misli da ih imamo. Oduzeli su nam zemlju zakonom koji su doneli 1991. godine - otkriva Brajović.

Što se tiče crkve, može se reći da Srbi nemaju gde da odu ni na božićnu liturgiju. Pravoslavnih crkava ima, ali grčkih, što znači da se praznici računaju po novom kalendaru.

- Iako neke crkve imaju imena naših svetitelja, kao što su: Sveta Petka, Sveti Nikola, Sveti Prokopije, to je sve pod Grčkom crkvom - kazao je Brajović.


Ako žele da uče jezik, mlada pokolenja mogu to da učine u Skadru, u Udruženju Rozafa Morača.
==============================
Божееееее Господееееее........... каква ужасна прича и сведочење - и онда ми се овде појави неки идиот који паламуди "о правима мањина код нас" - ово је заиста више него ужасно.................
😢
 
79768667_560963881423368_3197479564188057600_o.jpg
 
Kako zaista žive Srbi u Albaniji: Nemaju crkve, ni škole, stara prezimena ne mogu da vrate
"Posle 1990. godine mi smo izgubili i ona prava za koje smo misli da ih imamo"


Koliko Srba je živelo u Albaniji, a koliko ih se stopilo sa tamošnjim narodom? Dok rudarimo po istoriji i licitiramo brojkama zaboravljamo na ono malo naših zemljaka koji su u Albaniji opstali, odbili da se albanizuju i da zaborave svoje korene, koji i dalje govore srpski jezik, iako su od domovine potpuno izolovani.

Preživeli su Envera Hodžu, ludilo devedesetih, krize i siromaštvo, pravu gvozdenu zavesu koja nikada nije pala i tako otuđila ne samo Srbe i Albance, već i maticu od srpskog naroda rasejanog u Skadru, Draču, Tirani... Nemaju srpsku školu ni srpsku crkvu, deo imovine im je oduzet, a prezimena promenjena.

O tome kako izgleda njihov život za "Telegraf" govori Salko Brajović, predsednik novoformiranog udruženja Srba u Tirani "Skadarlija", jednog od nekoliko društava koja okupljaju naš narod u Albaniji.

- Nema srpske škole u Albaniji od 1934. godine. Pre četiri godine zatvoren je jedini državni univerzitet, gde se od njegovog osnivanja predavao srpski jezik. Zakonom nam nije dozvoljeno da uzmemo stara prezimena. Za sve to obratili smo se pismeno vlastima u Albaniji, ali ne samo što nismo našli rešenja, nego ni odgovor nismo dobili. Ne nadamo se ničemu od strane vlasti u Albaniji. Jedinu nadu da ostanemo i preživimo kao manjina vidimo u podršci od strane vlasti u Srbiji - kazao je.

Sada se nadaju "Malom Šengenu" i proboju granica, ali one u slučaju Srbije i Albanije nisu samo fizičke. Bez putovanja, poznanstava, trgovine, gostovanja, studentskih razmena i kulturnih događaja nema obnavljanja duha, a sva borba predaka da sačuvaju identitet može biti uzaludna.

Stanje za srpsku manjinu je, kaže, gore nego u vreme Envera Hodže, jer je devedesetih krenuo sunovrat koji niko nije očekivao.

- Mi se nismo krili nikada, poštovali su nas. Režim Hodže nije priznavao nas kao manjinu, podrazumeva se da nismo imali neka prava kao manjina, na primer, nismo imali školu na srpskom, nismo imali nacionalnost posle 1950. godine, promenili su nam prezimena... Ali albanski narod je znao ko smo i bili smo prisutni u svim oblastima društva, ponašali se pošteno i korektno i do 1990. godine mogu punih usta reći da smo bili potpuno integrisani u društvo. Svakako, bili smo cenjeni i od samih vlasti - priča naš sagovornik.

A onda - suluda groznica devedesetih potresla je i Albaniju.

- Posle 1990. godine mi smo izgubili i ona prava za koje smo misli da ih imamo. Oduzeli su nam zemlju zakonom koji su doneli 1991. godine - otkriva Brajović.

Što se tiče crkve, može se reći da Srbi nemaju gde da odu ni na božićnu liturgiju. Pravoslavnih crkava ima, ali grčkih, što znači da se praznici računaju po novom kalendaru.

- Iako neke crkve imaju imena naših svetitelja, kao što su: Sveta Petka, Sveti Nikola, Sveti Prokopije, to je sve pod Grčkom crkvom - kazao je Brajović.


Ako žele da uče jezik, mlada pokolenja mogu to da učine u Skadru, u Udruženju Rozafa Morača.
==============================
Божееееее Господееееее........... каква ужасна прича и сведочење - и онда ми се овде појави неки идиот који паламуди "о правима мањина код нас" - ово је заиста више него ужасно.................
Ma 'ajde o pravima, nego jos i o pomoci?
 

Back
Top