Берекин
Buduća legenda
- Poruka
- 28.248
Ostali samo dugmići
Nenad Kulačindanas 07:00
Ogroman je uspeh ostvario Aleksandar Vučić u petak 24. januara. U Jagodini je okupio 265.373 pristalica svog novog pokreta. Nešto manje od 120.000 ljudi je ostalo zarobljeno u autobusima na ulazu u Jagodinu. Nekoliko sati ranije, premijer Srbije i naprednjak od najvećeg ugleda Miloš Vučević govorio je pred više od 100.000 ljudi na skupu u Futogu, a interesni par Mali/Brnabić pred nešto duplo većim brojem ljudi u Domu kulture u Rakovici ljubio je srpsku zastavu.
Cirka milion ljudi su klicali tog dana Aleksandru, a onda je usledilo bolno buđenje iz tog naprednjačkog sna. Postali su svesni svoje nemoći i da polako dolazi neizbežan kraj. Nisu oni toliko glupi da ne vide da je milion ljudi bilo na drugoj strani i da je ideja jednodnevnog generalnog štrajka uspela. Nisu se nešto ni režimski restorani i kafići nakuvali besplatnih kafa tog dana.
Centralna tema skupa u Jagodini trebalo je da bude priča o novom pokretu. Obećao im je Aleksandar da će im predstaviti taj pokret, ali da nije ismejao mučenog Ivicu Dačića pred tolikom masom u Jagodini, o tom pokretu ne bi bilo nijedne reči.
Uspeo je, međutim, kako je sam priznao, da zaplače, a 13 godina nas ubeđuje da Vučići ne umeju da pokazuju emocije. Kaže da je zaplakao kada je video koliko je naroda došlo da ga pozdravi. Naravno da je zaplakao. Radi se o suzi zloslutnici, jer je i njemu konačno postalo jasno koliko je sati. Taj ucenjeni svet, pristigao sa svih strana, strpan poput ovaca u jedan tor, odnosno uzanu centralnu jagodinsku ulicu svakako nije nešto što bi moglo da mu ulije bilo kakvu nadu za vreme koje je pred njim.
Da se ne lažemo, bilo je tu sigurno puno ljudi koji bi za njega, ako treba, grizli i gazili decu po ulicama. Bez obzira na to, sve to je Aleksandra ostavilo duboko zamišljenog nad sopstvenom sudbinom. Nije mu lako, a tek mu neće biti. Utisak je da je svoju sudbinu prepustio u ruke pomenutog premijera, tandema Mali/Brnabić, neartikulisanog Vladimira Đukanovića i donekle očajnog Ivice Dačića. Ostali su samo dugmići.
Moram da priznam da je bilo jadno i bedno proći u nedelju poslepodne pored prostorija SNS-a u Šapcu. Nepregledna kolona sugrađana je imala mnogo toga da poruči okupljenim naprednjacima koji su stajali ispred svojih kancelarija i nemo gledali svet oko sebe. Bilo ih je ukupno 24 sa sve gradonačelnikom Šapca. Gde nestadoše ti silni naprednjaci, da nisu ostali u Jagodini? Bledi, usukani, bez ijednog gesta koji bi pokazao spremnost da brane svog predsednika posle uvredljivih pokliča Šapčana. Iako je razdaljina bila neki 30-ak metara, u njihovim očima se jasno video strah.
Taj strah nije bio od toga da će građani da nasrnu na njih. Niko ne želi na taj način da prlja ruke. Nisu građani Šapca i svih drugih gradova plaćenici koji za crvene novčanice napadaju decu i crtaju srednji prst. Znaju građani da se bore za državu koja će imati sistem u kojem će institucije da rade svoj posao. Rad tih institucija njima uliva strah u kosti. Svesni su da su u problemima do guše. Znaju da je kraj i zato neki od njih uveliko šetaju sa građanima.
Svega toga je još više svestan Aleksandar. On zna u glavu koliko je ljudi pozvano da dođe u Jagodinu, a što je još važnije, zna koliko je ljudi odbilo „ljubazan poziv“ stranačkih kapoa. Otuda i suze na njegovom licu. Mnogi su ga izdali, još više će ga izdati uskoro. Svestan je da Jagodinu nije pametno da ponavlja. Em košta, em ne donosi rezultate, em ga bivši stranački kolega Nemanja Šarović ubi u pojam sa svojim anketama. Nešto se priča da se sprema da u petak ponovi akciju u Užicu, ali nisam siguran da je mentalno spreman za još jedan fijasko.
I dok se on bori za goli opstanak na vlasti, njegovi koalicioni partneri, oni glavni – SPS, se polako, ali sigurno spremaju za otkaz. Možda marica stvarno dolazi po Ivicu, ali SPS nije samo Ivica. Neće socijalisti u tu septičku jamu. Ne samo da im tamo nije mesto, već su svesni da time SPS prestaje da postoji. I što je najvažnije, poznaju oni Aleksandra bolje nego mi, i mogu da pretpostave da od tog pokreta možda i ne bude ništa.
Zato narode, glavu gore. Znamo šta nam je činiti. Uz studente, našu budućnost svakog dana na ulice i uz njih. To je jedina garancija da ćemo da uspemo i da ćemo da mu vidimo leđa. Valja polako misliti i o tome šta ćemo kada ovaj padne, a pašće.