Pre svega,nije novina da se Mitropolitu pergamskom Jovanu Zizjulasu,pripisuje kako se njegova teologija razvijala pod uticajem egzistencijalne filozofije.Nije takodje ni novina da ga napadaju po pitanju apofatizma,kao sto je to slucaj sa ovom kritikom.Zbog svega toga,trudicu se da budem kratak,i da iznesem samo osnovna nacela teologije licnosti Mitropolita Jovana.Za one koje zanima opsirniji odgovor,predlazem da procitaju Mitropolitovu studiju "Bitije Boga i bitije coveka",gde odgovara na iste optuzbe od strane profesora S.Aguridisa i J.Panagopulosa.
http://verujem.org/pdf/zizijulas_bitije_boga.pdf
Pre svega, cinjenica da Mitropolit odbija da primeni gnoseoloski princip,koji koristimo kada su u pitanju predmeti,na poznanje Boga,sama po sebi je dovoljna da zakljucimo da poznanje licnosti o kojem Mitropolit govori,nije intelektualnog ili racionalnog karaktera,sto i sam istice na mnogo mesta.
Da bismo na pravi nacin shvatili Mitropolitovo ucenje,neophodno je da se osvrnemo na ucenje o dogmatima.Dogmati nisu,kao sto se cesto predstavlja,odredjene definicije koje nemaju nikakve posledice po nas zivot,po nase postojanje.Oni nemaju za cilj da nam daju odredjeno znanje o Bogu,vec predstavljaju sam nacin postojanja Crkve kao Tela Hristovog.U skladu sa time,oni imaju pre svega empirijski,dozivljajni karakter.
Na isti nacin Mitropolit shvata i poznanje licnosti,o cemu opsirno govori u drugom poglavlju knjige „Dogmatske teme“.Licnost je slobodno,jedinstveno i neponovljivo bice.Ono sto je takodje bitno jeste da je postojanje licnosti plod zajednice.Svaka licnost ima neponovljivi karakter.Stoga,kada je u pitanju licnost,nije moguce nikakvo uporedjivanje niti zamena.Kada prihvatamo licnost,prihvatamo je,ne zato sto poseduje odredjena svojstva,vec zato sto je neponovljiva.Ona je ontoloski nezamenljiv element,jer iz odnosa sa drugim crpimo vlastiti identitet.Ukoliko taj drugi nestane,to se odrazava i na nase postojanje,nas identitet.Ovo ucenje izvorno potice od svetih kapadokijskih Otaca,koji su svoj najveci doprinos dali hriscanskom pojmu licnosti,baveci se trinitarnim bogoslovljem.Za svetog Grigorija,naziv Otac nije prosto naziv jedne Bozanske Ipostasi,vec on svedoci o odnosu koji ta Ipostas ima prema drugim dvema Ipostasima.Isto to se odnosi i na Ipostas Sina i Duha,koji se ostvaruju iskljucivo u zajednici sa Ocem.Otac ne postoji bez zajednice sa Sinom i Duhom.“Jer ako je Jedan od iskoni,onda su Trojica“,kaze sveti Grigorije.Ne mozemo govoriti o jednome Bogu,a da izbegnemo govor o Svetoj Trojici,iz razloga sto za nas jedan Bog nije jedna sustina,vec Ipostas Boga Oca. Bozanske Licnosti se ne radjaju,ne nastaju iz jedne bozanske sustine,vec iz Licnosti.Mi dakle,verujemo u jednoga Oca koji iz slobodne ljubavi,radja Sina i ishodi Duha.
Da bismo poznali licnost,neophodne su tri pretpostavke:sloboda,ljubav i splet odnosa.
Poznanje licnosti je potpuno slobodno.Da bismo poznali nekoga ka licnost,potrebno je da sam zeli da nam se otkrije,da stupi u zajednicu sa nama,a isto tako potrebno je da i mi slobodno zelimo tu zajednicu.Kada je u pitanju poznanje predmeta,tj.analiziranje nekoga na osnovu svojstava koja poseduje,tu je prisutna obostrana nuznost.Niti onaj koji je predmet poznanja ima slobodu da se ne otkrije,niti onaj koji poznaje ima slobodu da ne pozna nekoga na osnovu svojstava koja poseduje.
Poznanje licnosti karakterise i ljubav.Pritom ta ljubav nije potcinjena ni etickoj niti estetskoj nuznosti,kakvu srecemo u platonizmu.Ja bih dodao-i bioloskoj nuznosti,jer je ljubav majke prema detetu bezuslovna,ona se ne zasluzuje.
Na kraju,za poznanje licnosti,neophodan je i splet odnosa koji u hriscanstvu predstavlja evharistijsku zajednicu.Kada bismo nekoga upitali:sta je Bog,najcesci odgovor bi bio da je on svemoguce,sveznajuce bice,sa svim ostalim odlikama savrsenstva.Medjutim,ovakvo poznanje Boga je upravo ono koje Mitropolit Jovan odbacuje.Bozije osobine:svemogucstvo,sveprisustvo,sveznanje idr.,iako nisu nebitni,ne izrazavaju sustinu hriscanskog poimanja Boga-da je Otac.Dakle,kada pristupamo Bogu,pristupamo mu kao licnosti-ne na osnovu njegovih svojstava,vec na osnovu toga sto je neponovljiv i sto na zajednici sa njim zelimo da gradimo vlastito postojanje.No,Boga poznajemo kao Oca samo kroz Sina.“Niko ne moze doci Ocu do kroz mene“,kaze Hristos.Prema svetom Maksimu,Sin je jedini koji istinski poznaje Oca i koji se vecno nalazi u ljubavnom odnosu sa njim.Na taj nacin Maksim shvata pojam „jedinorodni“,koji se odnosi na Hrista.Takvo poznanje postaje realnost i za coveka,zahvaljujuci Hristovoj Bozanskoj Ikonomiji.Uceci svoje ucenike molitvi,on ih je naucio da se Bogu obracaju sa „Oce nas“.Pritom im nije rekao da Boga zovu „Oce moj“,vec „Oce nas“,naglasavajuci da poznanje Boga kao Oca,nije individualni,samostalni cin,vec delo evharistijske zajednice.Poznanje Boga kao Oca,moguce je samo u Telu Hristovom-Crkvi,iz razloga sto je Sin neodvojiv od svoga Tela.Dakle,Evharistija predstavlja nauzviseniji vid bogopoznanja dat coveku.Ona je takodje i Ikona Svete Trojice,jer se u njoj positovecujemo sa Prototipom(=Bogom),i postajemo bogoliki.Ucestvujemo u Bozijoj Ipostasi,a ne u Bozijoj prirodi,koja ostaje izvan nasega domasaja,kao posledica ontoloske razlicitosti Boga i stvorenog sveta.Dakle,u Evharistiji covek postaje bog po blagodati,postoji na nacin na koji postoji Bog.Govoreci o obozenom svetu,sveti Maksim govori kao o stanju u kojem ce sve biti prozimano Bozijim energijama.Sve i u svemu ce biti Bog.Ukoliko covek ostvari sebe kao boga,kroz zajednicu sa Bozanskim Ipostasima(sto je jasno iz svetootackog bogoslovlja)kako je moguce da govorimo o apofatizmu ipostasi,na kojem insistira Marcelos i mnogobrojne njegove pristalice?Zar oni zaista zele da lise coveka ovakvog vida poznanja o kojem Mitropolit Jovan govori?
Dalje,ukoliko prihvatimo stanoviste ovog teologa,koji je onda smisao Bozanskog Otkrovenja?Sta nam je to otkriveno o Bogu u Ikonomiji,ukoliko izvan naseg domasaja ostaju i Ipostas i bozanska priroda?Koji je onda smisao reci iz Jovanovog jevandjelja:“Da
poznaju tebe istinitoga Boga i koga si poslao Isusa Hrista“?Ili mozda treba da pribegnemo Savelijevom ucenju prema kojem Bog u Ikonomiji „glumi“,tako da nam ne otkriva nista o sebi?Takav krajnji apofatizam je u potpunoj suprotnosti sa svetootackim bogoslovljem,kao sto je u suprotnosti i druga krajnost,koju zele da pripisu Mitropolitu Jovanu-mogucnost potpunog poznanja Boga.
Pre svega,sveti Oci se jednoglasno slazu da sustina ostaje izvan naseg domasaja.To je,kao sto sam rekao,posledica ontoloske razlicitosti Boga i stvorenog sveta.Za razliku od platonizma,gde Bog i svet oduvek sapostoje i ontoloski su nerazdvojni,hriscanstvo uci o stvaranju „ni iz cega“(ex nihilo).Dakle,svet ne postoji oduvek,vec je bilo vreme kad nije postojao u apsolutnom smislu.Kazem,u apsolutnom smislu,jer stari Grci stvaranje shvataju drugacije od hriscanckih Otaca.Za njih,svet oduvek postoji u obliku prapostojece materije,dok tu materiju Demijurg oblikuje tako da nastaje kosmos-jedinstven i harmonican svet.Dakle,Bog i tvorevina sustinski imaju istu prirodu,zbog cega je u svesti starih Grka,svet dozivljavan kao mesto susreta sa Bogom.Ne postoji nikakav apofatizam sustine,kakav srecemo u svetootackom bogoslovlju(npr.sv.Jovan Damaskin u „Tacno izlozenje pravoslavne vere“,sv.Grigorije Bogoslov,beseda:“O bogoslovlju treca,o Bogu Sinu prva“ itd.).
Ovakav apofatizam,u vreme kapadokijskih Otaca,negirali su evnomijanci.Naime,oni su smatrali da se Bozija sustina moze spoznati,a kao posledica toga moguce je spoznati nacin radjanja Sina i ishodjenja Duha.Da bi odbranili svetootacko bogoslovlje,Vasilije Veliki(koga Marcelos izricito pominje),se sluzio apofatizmom,naglasavajuci da ne mozemo spoznati nacine na koji se Sin rada i Duh ishodi od Oca.Jedino sto mozemo znati jeste da se ta dva nacina stupanja u postojanje medjusobno razlikuju.Isti stav zauzima i Grigorije Bogoslov,kao i Grigorije Niski,koji je nakon smrti svetog Vasilija,morao licno da se obracuna sa evnomijancima i njihovim argumentima.Marcelos posebno istice cinjenicu da za je sv.Vasilija nemoguce poznati nacine radjanja i shodjenja,verovatno zeleci da pokaze kako Mitropolit Jovan zastupa suprotan stav,Medjutim,gde je ikada Zizjulas u svojoj teologiji licnosti spomenuo da mozemo spoznati to kako se Sin rada i Duh ishodi?On,kao i sveti oci istice da je sustina izvan naseg domasaja,izvan nasih mogucnosti.Jedino sto znamo jeste da je Prvo Lice Svete Trojice Otac i da je nerodjen,Da je Hristos Sin i da je rodjen,da Duh Sveti ishodi od Oca i da nije Sin,jer na drugaciji nacin stupa u postojanje i postoji(„Dogmatske teme“,str 221-223).Jedino sto je Marcelos uspeo da pokaze ovom kritikom jeste da ne poznaje ni bogoslovlje Mitropolita Zizjulasa,niti svetotacko bogoslovlje.Nazalost,ovo je jos jedan primer gde se jasno pokazuje da kritika,umesto da bude usmerena na dobrobit hriscanske teologije i uzajamnog teoloskog rada medju teolozima,postaje mesto okrsaja pojedinih teologa,koji ne znaju ni sta ni koga kritikuju.