Вредновање теологије Митрополита Јована Зизијуласа

Схоластика приступ Богословљу је уобичајен код паписта.Тако да валидност тог приступа може да буде климава поготову докле год не буде постојао неки Теолошки који неије под контролом и докле има кадар са БФ СПЦ или неког папског БФа.Значи кад буде постојао БФ са смеровима који независно проучавају разне ''теологије'' до тада ништа.

Mислим да контекст у којем ти говориш о схоластицизму (учење богословља у школама) нема везе са оним негативним значењем схоластицизма који му се приписује.

Ако би схоластицизам гледали онако како га ти овде желиш представити (да је свако формално богословско/друго образовање нешто што је лоше per se), онда се слободно можемо поздравити са великим бројем светих отаца, почевши од ап.Павла, св.Јустина Философа, Кападокијаца итд...

А задовољство приче око тога, ко кога контролише, да ли је БФ папски и сл, препустићу теби...
 
Poslednja izmena:
Mислим да контекст у којем ти говориш о схоластицизму (учење богословља у школама) нема везе са оним негативним значењем схоластицизма који му се приписује.

Ако би схоластицизам гледали онако како га ти овде желиш представити (да је свако формално богословско/друго образовање нешто што је лоше per se), онда се слободно можемо поздравити са великим бројем светих отаца, почевши од ап.Павла, св.Јустина Философа, Кападокијаца итд...

А задовољство приче око тога, ко кога контролише, да ли је БФ папски и сл, препустићу теби...

Мој једини коментар који могу да дам је тај да постоје такви факултети који се баве религиозбун учењима који нису под контролом ниједне религијске групације.
 
Да уколико се причешћује код Истински Православних,али најбољи теолози нису они који имају дипломе БФа већ они који су очистили срце од страсти.Јер је по речима Светог Јована Лествичника потребно да човек првенствено очисти срце од страсти,па тек пнда да се бави Богословљем.
Uslovno receno,da.Medjutim da bi se bavio bogoslovljem nije dovoljno da se zamonasis i da budes podviznik.Potrebno je itekako intelektualnog napora da bi neko postao dobar teolog.Pogledaj samo sv.Vasilija koliko je bio ucen covek i ostale Kapadokijce(.Grigorije Bogoslov,Maksim Ispovednik).
 
Taко је, Перо...
Није проблем критика сама по себи, проблем је критика заснована на погрешној интерпретацији, критика заснована на неразумевању (немогућности разумевања) и критика заснована на свесном straw man

Naravno.Svako moze biti kritikovan,pa neka je i svetitelj.
 
Evo ako neko od vas zeli da procita sta Mitropolit Jovan ZAISTA govori.

http://www.***********/file/145432798/b98240bd/ZizioulasIoannisDogmaticsSabranaDelaWorking.html

http://www.***********/document/c6PATJZ0/Jovan_Zizjulas_-_Dogmatske_tem.htm

http://www.***********/document/fX-I3Kvh/Jovan_Zizjulas_-_Eklisioloske_.htm

Ццццц а јадничка фалсификују и сви су се уротили против њега.:sad2:
 
Sta od samsona, ocekivati pametno.:)

Па нпр.да узме и да прочита нешто од Зизјуласа.:D

Довољно је тзв.''крштењско богословље'' које јасно показује да он прихвата екуменистичку хулу звану ''теорија грана''.Да вам нису умови помрачни вама би то било доста да прихватите чињеницу да он није православни теолог.Али џаба.Ви сте слични књижевницима који нису хтели да признају Христа.
 
Довољно је тзв.''крштењско богословље'' које јасно показује да он прихвата екуменистичку хулу звану ''теорија грана''.Да вам нису умови помрачни вама би то било доста да прихватите чињеницу да он није православни теолог.Али џаба.Ви сте слични књижевницима који нису хтели да признају Христа.

Znači,tvojom logikom,pravoslavni teolozi nisu ni Sv.Maksim,Sv.Isak,Sv.Justin Filozof,Sv.Avgustin...??????
 
То ти кажеш.Овај Јован нема везе са Светим Максимом исповедником ни са којим од наведених и не наведених.

To jasno proizilazi ukoliko primenimo tvoju logiku.Maksim je učio o tri vida spasenja.Treći vid predstavlja spasenje otpalih duševnih sila,tj.apokatastaza.Znači,i on je jeretik?Nemoj samo opet da mi kažeš kako se odrekao tog učenja,pošto za to nemaš nijedan jedini dokaz.Isto to važi i za Grigorija Niskog kao i Sv.Isaka.
 
To jasno proizilazi ukoliko primenimo tvoju logiku.Maksim je učio o tri vida spasenja.Treći vid predstavlja spasenje otpalih duševnih sila,tj.apokatastaza.Znači,i on je jeretik?Nemoj samo opet da mi kažeš kako se odrekao tog učenja,pošto za to nemaš nijedan jedini dokaz.Isto to važi i za Grigorija Niskog kao i Sv.Isaka.

За безбожнике попут тебе Свете мошти ништа не значе.Или можда ти не верујеш да Господ прославља Своје Угоднике кроз Свете моишти?И јел си ти Бог и све видиш и све знаш?Хајде реци ми шта ја сада имам на себи?:lol:
 
За безбожнике попут тебе Свете мошти ништа не значе.Или можда ти не верујеш да Господ прославља Своје Угоднике кроз Свете моишти?И јел си ти Бог и све видиш и све знаш?Хајде реци ми шта ја сада имам на себи?:lol:
To sto je neko Boziji ugodnik ne znacu da je nepogresiv.
 
Али не значи да је исповедао јерес.А имам утисак да то покушаваш да прогураш као тезу којом би оправдао кривоверје екуменистичко.

Da znaci jer za to imamo dokaze.Sami svetitelj nam ih pruzaju.
Ne smatram ekumenizam jeresju,tako da nemam nameru nsta da opravdavam.
 
Da znaci jer za to imamo dokaze.Sami svetitelj nam ih pruzaju.
Ne smatram ekumenizam jeresju,tako da nemam nameru nsta da opravdavam.

Е па за мене јесте јерес.Кога од умрлих представника екуменизма из разних патријаршија је Господ прославио Светим мотима?Колико ја знам ниједног.
 
Pre svega,nije novina da se Mitropolitu pergamskom Jovanu Zizjulasu,pripisuje kako se njegova teologija razvijala pod uticajem egzistencijalne filozofije.Nije takodje ni novina da ga napadaju po pitanju apofatizma,kao sto je to slucaj sa ovom kritikom.Zbog svega toga,trudicu se da budem kratak,i da iznesem samo osnovna nacela teologije licnosti Mitropolita Jovana.Za one koje zanima opsirniji odgovor,predlazem da procitaju Mitropolitovu studiju "Bitije Boga i bitije coveka",gde odgovara na iste optuzbe od strane profesora S.Aguridisa i J.Panagopulosa. http://verujem.org/pdf/zizijulas_bitije_boga.pdf
Pre svega, cinjenica da Mitropolit odbija da primeni gnoseoloski princip,koji koristimo kada su u pitanju predmeti,na poznanje Boga,sama po sebi je dovoljna da zakljucimo da poznanje licnosti o kojem Mitropolit govori,nije intelektualnog ili racionalnog karaktera,sto i sam istice na mnogo mesta.
Da bismo na pravi nacin shvatili Mitropolitovo ucenje,neophodno je da se osvrnemo na ucenje o dogmatima.Dogmati nisu,kao sto se cesto predstavlja,odredjene definicije koje nemaju nikakve posledice po nas zivot,po nase postojanje.Oni nemaju za cilj da nam daju odredjeno znanje o Bogu,vec predstavljaju sam nacin postojanja Crkve kao Tela Hristovog.U skladu sa time,oni imaju pre svega empirijski,dozivljajni karakter.
Na isti nacin Mitropolit shvata i poznanje licnosti,o cemu opsirno govori u drugom poglavlju knjige „Dogmatske teme“.Licnost je slobodno,jedinstveno i neponovljivo bice.Ono sto je takodje bitno jeste da je postojanje licnosti plod zajednice.Svaka licnost ima neponovljivi karakter.Stoga,kada je u pitanju licnost,nije moguce nikakvo uporedjivanje niti zamena.Kada prihvatamo licnost,prihvatamo je,ne zato sto poseduje odredjena svojstva,vec zato sto je neponovljiva.Ona je ontoloski nezamenljiv element,jer iz odnosa sa drugim crpimo vlastiti identitet.Ukoliko taj drugi nestane,to se odrazava i na nase postojanje,nas identitet.Ovo ucenje izvorno potice od svetih kapadokijskih Otaca,koji su svoj najveci doprinos dali hriscanskom pojmu licnosti,baveci se trinitarnim bogoslovljem.Za svetog Grigorija,naziv Otac nije prosto naziv jedne Bozanske Ipostasi,vec on svedoci o odnosu koji ta Ipostas ima prema drugim dvema Ipostasima.Isto to se odnosi i na Ipostas Sina i Duha,koji se ostvaruju iskljucivo u zajednici sa Ocem.Otac ne postoji bez zajednice sa Sinom i Duhom.“Jer ako je Jedan od iskoni,onda su Trojica“,kaze sveti Grigorije.Ne mozemo govoriti o jednome Bogu,a da izbegnemo govor o Svetoj Trojici,iz razloga sto za nas jedan Bog nije jedna sustina,vec Ipostas Boga Oca. Bozanske Licnosti se ne radjaju,ne nastaju iz jedne bozanske sustine,vec iz Licnosti.Mi dakle,verujemo u jednoga Oca koji iz slobodne ljubavi,radja Sina i ishodi Duha.
Da bismo poznali licnost,neophodne su tri pretpostavke:sloboda,ljubav i splet odnosa.
Poznanje licnosti je potpuno slobodno.Da bismo poznali nekoga ka licnost,potrebno je da sam zeli da nam se otkrije,da stupi u zajednicu sa nama,a isto tako potrebno je da i mi slobodno zelimo tu zajednicu.Kada je u pitanju poznanje predmeta,tj.analiziranje nekoga na osnovu svojstava koja poseduje,tu je prisutna obostrana nuznost.Niti onaj koji je predmet poznanja ima slobodu da se ne otkrije,niti onaj koji poznaje ima slobodu da ne pozna nekoga na osnovu svojstava koja poseduje.
Poznanje licnosti karakterise i ljubav.Pritom ta ljubav nije potcinjena ni etickoj niti estetskoj nuznosti,kakvu srecemo u platonizmu.Ja bih dodao-i bioloskoj nuznosti,jer je ljubav majke prema detetu bezuslovna,ona se ne zasluzuje.
Na kraju,za poznanje licnosti,neophodan je i splet odnosa koji u hriscanstvu predstavlja evharistijsku zajednicu.Kada bismo nekoga upitali:sta je Bog,najcesci odgovor bi bio da je on svemoguce,sveznajuce bice,sa svim ostalim odlikama savrsenstva.Medjutim,ovakvo poznanje Boga je upravo ono koje Mitropolit Jovan odbacuje.Bozije osobine:svemogucstvo,sveprisustvo,sveznanje idr.,iako nisu nebitni,ne izrazavaju sustinu hriscanskog poimanja Boga-da je Otac.Dakle,kada pristupamo Bogu,pristupamo mu kao licnosti-ne na osnovu njegovih svojstava,vec na osnovu toga sto je neponovljiv i sto na zajednici sa njim zelimo da gradimo vlastito postojanje.No,Boga poznajemo kao Oca samo kroz Sina.“Niko ne moze doci Ocu do kroz mene“,kaze Hristos.Prema svetom Maksimu,Sin je jedini koji istinski poznaje Oca i koji se vecno nalazi u ljubavnom odnosu sa njim.Na taj nacin Maksim shvata pojam „jedinorodni“,koji se odnosi na Hrista.Takvo poznanje postaje realnost i za coveka,zahvaljujuci Hristovoj Bozanskoj Ikonomiji.Uceci svoje ucenike molitvi,on ih je naucio da se Bogu obracaju sa „Oce nas“.Pritom im nije rekao da Boga zovu „Oce moj“,vec „Oce nas“,naglasavajuci da poznanje Boga kao Oca,nije individualni,samostalni cin,vec delo evharistijske zajednice.Poznanje Boga kao Oca,moguce je samo u Telu Hristovom-Crkvi,iz razloga sto je Sin neodvojiv od svoga Tela.Dakle,Evharistija predstavlja nauzviseniji vid bogopoznanja dat coveku.Ona je takodje i Ikona Svete Trojice,jer se u njoj positovecujemo sa Prototipom(=Bogom),i postajemo bogoliki.Ucestvujemo u Bozijoj Ipostasi,a ne u Bozijoj prirodi,koja ostaje izvan nasega domasaja,kao posledica ontoloske razlicitosti Boga i stvorenog sveta.Dakle,u Evharistiji covek postaje bog po blagodati,postoji na nacin na koji postoji Bog.Govoreci o obozenom svetu,sveti Maksim govori kao o stanju u kojem ce sve biti prozimano Bozijim energijama.Sve i u svemu ce biti Bog.Ukoliko covek ostvari sebe kao boga,kroz zajednicu sa Bozanskim Ipostasima(sto je jasno iz svetootackog bogoslovlja)kako je moguce da govorimo o apofatizmu ipostasi,na kojem insistira Marcelos i mnogobrojne njegove pristalice?Zar oni zaista zele da lise coveka ovakvog vida poznanja o kojem Mitropolit Jovan govori?
Dalje,ukoliko prihvatimo stanoviste ovog teologa,koji je onda smisao Bozanskog Otkrovenja?Sta nam je to otkriveno o Bogu u Ikonomiji,ukoliko izvan naseg domasaja ostaju i Ipostas i bozanska priroda?Koji je onda smisao reci iz Jovanovog jevandjelja:“Da poznaju tebe istinitoga Boga i koga si poslao Isusa Hrista“?Ili mozda treba da pribegnemo Savelijevom ucenju prema kojem Bog u Ikonomiji „glumi“,tako da nam ne otkriva nista o sebi?Takav krajnji apofatizam je u potpunoj suprotnosti sa svetootackim bogoslovljem,kao sto je u suprotnosti i druga krajnost,koju zele da pripisu Mitropolitu Jovanu-mogucnost potpunog poznanja Boga.
Pre svega,sveti Oci se jednoglasno slazu da sustina ostaje izvan naseg domasaja.To je,kao sto sam rekao,posledica ontoloske razlicitosti Boga i stvorenog sveta.Za razliku od platonizma,gde Bog i svet oduvek sapostoje i ontoloski su nerazdvojni,hriscanstvo uci o stvaranju „ni iz cega“(ex nihilo).Dakle,svet ne postoji oduvek,vec je bilo vreme kad nije postojao u apsolutnom smislu.Kazem,u apsolutnom smislu,jer stari Grci stvaranje shvataju drugacije od hriscanckih Otaca.Za njih,svet oduvek postoji u obliku prapostojece materije,dok tu materiju Demijurg oblikuje tako da nastaje kosmos-jedinstven i harmonican svet.Dakle,Bog i tvorevina sustinski imaju istu prirodu,zbog cega je u svesti starih Grka,svet dozivljavan kao mesto susreta sa Bogom.Ne postoji nikakav apofatizam sustine,kakav srecemo u svetootackom bogoslovlju(npr.sv.Jovan Damaskin u „Tacno izlozenje pravoslavne vere“,sv.Grigorije Bogoslov,beseda:“O bogoslovlju treca,o Bogu Sinu prva“ itd.).
Ovakav apofatizam,u vreme kapadokijskih Otaca,negirali su evnomijanci.Naime,oni su smatrali da se Bozija sustina moze spoznati,a kao posledica toga moguce je spoznati nacin radjanja Sina i ishodjenja Duha.Da bi odbranili svetootacko bogoslovlje,Vasilije Veliki(koga Marcelos izricito pominje),se sluzio apofatizmom,naglasavajuci da ne mozemo spoznati nacine na koji se Sin rada i Duh ishodi od Oca.Jedino sto mozemo znati jeste da se ta dva nacina stupanja u postojanje medjusobno razlikuju.Isti stav zauzima i Grigorije Bogoslov,kao i Grigorije Niski,koji je nakon smrti svetog Vasilija,morao licno da se obracuna sa evnomijancima i njihovim argumentima.Marcelos posebno istice cinjenicu da za je sv.Vasilija nemoguce poznati nacine radjanja i shodjenja,verovatno zeleci da pokaze kako Mitropolit Jovan zastupa suprotan stav,Medjutim,gde je ikada Zizjulas u svojoj teologiji licnosti spomenuo da mozemo spoznati to kako se Sin rada i Duh ishodi?On,kao i sveti oci istice da je sustina izvan naseg domasaja,izvan nasih mogucnosti.Jedino sto znamo jeste da je Prvo Lice Svete Trojice Otac i da je nerodjen,Da je Hristos Sin i da je rodjen,da Duh Sveti ishodi od Oca i da nije Sin,jer na drugaciji nacin stupa u postojanje i postoji(„Dogmatske teme“,str 221-223).Jedino sto je Marcelos uspeo da pokaze ovom kritikom jeste da ne poznaje ni bogoslovlje Mitropolita Zizjulasa,niti svetotacko bogoslovlje.Nazalost,ovo je jos jedan primer gde se jasno pokazuje da kritika,umesto da bude usmerena na dobrobit hriscanske teologije i uzajamnog teoloskog rada medju teolozima,postaje mesto okrsaja pojedinih teologa,koji ne znaju ni sta ni koga kritikuju.
 
Poslednja izmena:
Podstaknut pisanjem u "Konaku" oko Zizjulasovog ucenja o (be)smrtnosti duse, odlucio sam da napisem jedan kraci osvrt na tu temu. Na to me je posebno podstaklo ono sto je o tome pisao Jerohinac(inace osoba koju postujem kao korektnog sagovornika), koji ide cak toliko daleko da kaze kako se Zizjulas po ovom pitanju moze svrstati i medju Jehovine svedoke. No, nije mi cilj da kritikujem ni Jerohinca niti bilo koga drugog, vec da pokusam da pojasnim ovu, kako se ispostavilo, veoma spornu temu kada je u pitanju teologija mitropolita pergamskog.

Kao sto to gotovo uvek biva kada je u pitanju bogoslovlje, nemoguce je govoriti o jednoj temi a da se ne dotaknemo i mnogih drugih, jer su sve one zajedno objedinjene i predstavljaju jednu jedinstvenu celinu. Tako je i u ovom slucaju. Da bismo razumeli pravoslavno ucenje o (be)smrtnosti duse(koje Zizjulas, po mom misljenju, verno prikazuje), neophodno je da se vratimo na sami pocetak i da krenemo od hriscanskog ucenja o stvaranju sveta.

Nasuprot platonistickom ucenju o prapostojecoj materiji, hriscanski oci drugog veka zastupaju potpuno drugaciji stav: svet je stvoren ex nihilo, odnosno iz apsolutnog nebica. To nas dalje, dovodi do ucenja o tome da postoje dve kategorije postojanja- nestvoreno i stvoreno(=tvorevina).
Nestvoren je samo Bog, i to njegovo svojstvo se karakterise kao sposobnost da slobodno bira da li zeli da postoji, dok kategoriji stvorenog pripada sve ono sto svoje postojanje duguje Bogu, kao onome koji tvorevinu "privodi iz nebica u bice"(Zlatoustova Liturgija).

Dakle, svet i celokupna tvorevina nije samobitna, odnosno to postojanje dozivljava kao dar a ne kao prirodno stanje. Prirodno stanje stvorenog jeste nistavilo, nepostojanje. Iz tog razloga, tvorevina(ukljucujuci i coveka) je smrtna po svojoj prirodi,kao sto to Zizjulas i istice u odlomku koji Jerohinac citira. Pritom, to nije ucenje koje se pojavljuje tek sa Zizjulasom ili nekim drugim modernim teologom, vec ucenje koje srecemo kod hriscanskih otaca prvog milenijuma.

Teofilo Antiohijski(?-181), iako naginje ka tom stavu, istice da Bog coveka nije stvorio "ni smrtnim ni besmrtnim, nego sposobnim i za jedno i za drugo"(Knjige Avtoliku; 2:27). Ovome znatno vecu paznju posvecuje Atanasije(4.vek), koji se tom temom bavi na pocetku svoga dela O ovaplocenju Boga Logosa. Govoreci o smrtnosti kao o posledici pada, Atanasije kaze da je prve ljude "prestupanje zapovesti dovelo do stanja koje je po prirodi", kao i da je " covek po
svojoj prirodi smrtan, jer je stvoren iz nebica". Dakle, covek kao stvoreno bice takodje nije samobitan, vec je smrt i nistavilo njegovo prirodno stanje.

No, sta je uopste covek? Da li on predstavlja samo dusu, ili samo telo, ili pak oba?

Antropologija prvih hriscanskih teologa kao i kasnijih otaca je veoma jasna: covek je psihofizicko bice, ne samo dusa, ne samo telo, vec zajednica oba.(Istina, neki teolozi poput Irineja tu dodaju i trecu komponentu-duh, ali to nije toliko presudno za ovu pricu). U skladu sa time, potpuno je opravdano dusu i telo nazvati delovima coveka, kao sto to cini Maksim(Ambigua 7), kao i neki drugi teolozi.

Za dalju pricu, iz svega najbitnije su dve stvari:

1. Covek je smrtan po svojoj prirodi;
2. Covek je psihosomatsko bice, dok dusa i telo predstavljaju pojedinacne delove coveka.

Ukoliko prihvatimo,s jedne strane, Atanasijevo misljenje da je "covek smrtan po svojoj prirodi, jer je stvoren iz nebica", dok s druge strane svetootacku antropologiju, jedini logican zakljucak koji iz svega toga sledi jeste da je smrtnost kao posledica stvorenosti svojstvena i dusi i telu, i to je stav koji neguju i ranohriscanski teolozi:

"Ne bi trebalo nazivati dusu besmrtnom. Jer, ako bi ona bila besmrtna, onda bi svakako trebalo da je nazovemo i nerodjenom. Ovo je, naravno, bila teza platonicara. Mi znamo da je, medjutim, samo Bog nerodjen i besmrtan i da je upravo zbog toga on Bog. Svet je nausprot time rodjen, tj. ima pocetak i duse sacinjavaju njegov deo. Moguce je da je postojalo vreme kada nisu postojale. Stoga one nisu besmrtne, jer se nama svet objavio kao da je rodjen. Dusa nije zivot po sebi vec je pricasna zivotu. Samo je Bog zivot(po sebi) dok dusa samo moze da ima zivot. Moc da se zivi ne spada medju svojstva duse. Ova moc spada u Bozije atribute. Stavise, Bog daruje zivot dusama po svom blagovoljenju. Sve stvorene stvari imaju propadljivu prirodu, i kao takve mogu nestati i prestati da postoje. Stvorena bica kao takva, takodje su propadljiva".

-Justin Filozof, Dijalog 5. i 6.

"Dusa nije po sebi besmrtna, o Jelini, nego smrtna. Pa ipak, i za nju je moguce da ne umre".

-Tatijan Asirac, Oratio ad Graecos 13

"No, kao sto telo duse nije sama dusa, nego je prisajedinjeno dusi dok je to Bogu ugodno, tako i sama dusa nije zivot, nego ucestvuje u zivotu koji joj je dao Bog. Zato i prorocka rec o prvostvorenom kaze: i posta covek dusa ziva (Post 2,7) - uceci nas da je dusa kroz ucesce u zivotu postala ziva, tako da se posebno shvata dusa a posebno zivot koji ona ima. Kada Bog na taj nacin daruje zivot i njegovo neprekinuto trajanje, onda je moguce da i duse, kojih ranije nije bilo nastave svoje postojanje, kad Bog ushte da one postoje i traju".


-Irinej Lionski, Protiv jeresi 2:29

Kao sto se moze zakljuciti iz ovih citata, ucenje o smrtnosti duse "po prirodi" jeste ranohriscansko, i nikako se ne moze okarakterisati kao posledica novotarstva, prisutnog u Crkvi. Medjutim, to sto je prirodno stanje duse da ne postoji, ne znaci da ona prestaje da postoji nakon fizicke smrti, odnosno nakon nestanka jedinstvenog psihofizickog ljudskog bica. Ona i dalje postoji, ali "po blagodati", po daru Bozijem, a ne zato sto to postojanje duguje samoj sebi.

No, kako vreme protice, ovo shvatanje pada u zaborav, dok ga zamenjuje jedno drugo, nastalo pod uticajem platonizma, koje sustinu covekovog bica vidi u postojanju duse, i na taj nacin resava glavni ontoloski problem- problem smrti.

U jednoj ovakvoj ontologiji, telo nema apsolutno nikakav znacaj: ono je osudjeno na propast. Jedino sto je bitno jeste da je covekov identitet sacuvan zahvaljujuci postojanju duse. Ukoliko se svako od nas malo zamisli nad ovim, uvidecemo koliko je danas rasireno glediste o raju kao o mestu gde obitavaju duse. Upravo to je ono sto Zizjulas kritikuje. On nema nista protiv besmrtnosti duse(po blagodati), ali ima protiv stava da je nasa besmrtnost resena zahvaljujuci besmrtnosti duse, buduci da jedno takve ucenje ima stravicne implikacije i podriva samu sustinu hriscanstva.
 
Pre svega, ukoliko je besmrtnost duse garant besmrtnosti coveka, onda automatski otpada otacka antropologija o coveku kao psihofizickom bicu, koju sam u glavnim crtama izlozio iznad. Sveti oci se slazu u jednom: nakon smrti, covek ne postoji. Covek nije dusa. To najbolje oslikavaju reci Justina Filozofa da je "telo bez duse les, a dusa bez tela je utvara".

No, neko ce se mozda zapitati: zar je za pravoslavlje zaista od presudne vaznosti poimanje coveka kao spoja duse i tela?
Na to odgovaram: da, jeste. I na takav zakljucak nas upucuje vise razloga.

Kao prvo, nije slucajno sto se svetootacka antropologija kretala u tom smeru. Od samog pocetka, hriscanstvo posmatra ulogu i postojanje coveka kao presudnu za izvrsenje ikonomije spasenja, odnosno Bozijeg plana o sudbini stvorenog. Stvarajuci svet iz nebica, Bog ga ne stvara da ponovo nestane, vec da zivi vecno u zajednici sa njim. No, Bog ne zeli da ta zajednica bude nametnuta tvorevini od strane njega, vec zeli da predstavlja posledicu sinergije Tvorca i njegove tvorevine, koja ce slobodno izabrati zajednicu sa njim. U svrhu toga, on stvara coveka koji kao dusa i telo u sebi objedinjuje celokupnu tvorevinu, i na taj nacin postaje provosvestenik tvorevine. Covek je, takodje, stvoren po "Bozijem liku" sto oci tumace upravo kao njegovu sposobnost da prihvati zajednicu sa Bogom.

Ukoliko prihvatimo antropologiju prema kojoj se sustina covekovog postojanja svodi na puku egzistenciju i prezivljavanje duse nakon smrti tela, celokupno napred izlozeno svetootacko ucenje, pada u vodu.

Drugi i najvazniji razlog koji nas upucuje na svetootacku antropologiju jeste dogadjaj na kome pociva samo hriscanstvo- Hristovo vaskrsenje iz mrtvih.

Govoreci o ovaplocenju Logosa Bozijeg, oci Cetvrtog sabora isticu da je ovaplocenjem Hristos postao "jednosustan nama po covecanstvu, u svemu podoban nama osim greha". Dakle, Hristovo telo i Hristova ljudska priroda se nimalo ne razlikuje od nase pale prirode. Ovaplocenjem, on postaje jedan od nas, i kao slobodan covek izvrsava obozenje tvorevine, u svemu se pokazujuci pokoran Ocu. Sjedinjena sa bozanstvom, ljudska priroda u Hristu vise ne sadrzi teznju ka grehu, vec svoju slobodu projavljuje potvrdno, kao ljubav.
Ukoliko je problem smrti coveka zaista resen besmrtnoscu duse, onda se postavlja jedno veoma bitno pitanje: cemu vaskrsenje? Cemu ovaplocenje, cemu stradanje i vaskrsenje nakon tri dana, kada ono nema nikakvu ulogu u obozenju tvorevine? Koja je svrha "iscekivanja vaskrsenja mrtvih" kada je covek sveden na dusu? Nadalje, o kakvom obozenju(celokupne) tvorevine mozemo govoriti kada je raj mesto obitavanja ljudskih dusa, odnosno predstavlja odsustvo bilo cega materijalnog?

Hriscanstvo veoma cvrsto stoji na stanovistu da je celokupna tvorevina po svojoj prirodi dobra, i kao takva predodredjena za obozenje, za vecni zivot sa Bogom. Nasuprot tome, antropologija koja coveka vidi kao duhovni entitet ne ostavlja nadu za spasenje materijalnog sveta, sto nas direktno vodi ka drevnoj jeresi origenizma, osudjenoj na Petom saboru. Cak sta vise, ona obesmisljava Boziji plan o svetu, koji je "predzamisljen pre pocetka svih bica", i izvrsen u licnosti Sina Bozijeg. To je i glavni razlog zbog kojeg Zizjulas odbija da prihvati primat duse nad telom, kao i sve ostale posledice koje to ucenje nosi sa sobom.

Najzad, svestan sam da nekima ni sve ovo nece biti dovoljno da se odreknu svojih zabluda o onome sto mitropolit Jovan uci. Za njih ne mogu nista vise da ucinim, osim da im preporucim da procitaju sta Zizjulas o tome zaista govori. Na svu srecu, nije prvi put da Zizjulasa optuzuju da veruje u smrtnost duse. Pre vise godina to je ucinio dr Filip Serard, u grckom casopisu Sinaksi, na sta je mitropolit pergamski, prirodno, odgovorio:

" U poslednjem odeljku svog pisma, dr Serard opet nastavlja sa osobitim tumacenjem mog clanka. On kaze kako ja uporno tvrdim "da je predstava o besmrtnosti duse pogresna predstava zato sto dusa nije vecna, vec stvorena, a sve sto je stvoreno podleze smrti". Tako, on zakljucuje da po mom gledistu: "Bog ne moze stvoriti nista sto je besmrtno". Ali ja u svom clanku ili pismu nigde ne kazem da dusa nije ili da ne može biti besmrtna. Zaista je potrebno dosta maste (fantazije) da bi se u mom clanku pronašla predstava o smrtnosti duse. Ja iznosim nesto prilicno drugacije od toga u ovim tekstovima, i zao mi je sto se umesto onoga sto cini glavnu ideju mog clanka izvlace zakljucci o nekim idejama koje ja ne zagovaram. Iz ovog razloga zahvalan sam dr Serardu sto mi pruza mogucnost da razjasnim sledece segmente jednom zauvek... Besmrtnost duse se ne odbacuje ni od Atanasija Velikog niti od ovih mojih tekstova. Ono sto se odbacuje jeste vera da je, buduci da je dusa besmrtna, time resen problem smrti kao pretnje unistenja coveka".

Toliko od mene.
 

Back
Top