Vladislav Petković Dis, "ukleti pesnik".

  • Začetnik teme Začetnik teme Neno
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Neno

Elita
Poruka
23.169

Utopio se u moru, ćerka mu izgorela živa, a sin nestao: "Ukleti pesnik" prorekao sopstvenu smrt, njegova poslednja poruka ženi lomi i najtvrđa srca​

1737630056404.png

Zbirka "Utopljene duše" bila je prva pesnička zbirka Vladislava Petkovića Disa, objavljena 1910. godine. Od rođenja spremna stoji, mene čeka moja raka, da odnesem sve što imam u dubinu u duboku... - glasili su stihovi objavljeni u ovoj zbirci, koji su se na čudan način obistinili, kao da je pesnik predvideo sopstvenu smrt.

Vladislav Petković Dis bio je srpski pesnik, koji je radio je kao učitelj i carinski službenik. Bio je izveštač sa fronta u Balkanskim ratovima, a stradao je 16. maja 1917. godine u Jonskom moru kod Krfa. Da je voleo Srbiju i neizmerno obožavao svoju porodicu, znaju svi koji su pročitali i samo nekoliko njegovih stihova. Rasejani pesnik čupavih brkova imao je kratak, ali buran život, kao i mnogi drugi pripadnici njegove "izgubljene" generacije.

U životu su ga pratili neuspesi i porazi, te je i tematika njegovih pesama pratila takav život. Nije mario za kritike, već ih stoički podnosio i verovao da će ga pesme nadživeti. Tako je i bilo.

Nadimak
Od rođenja bolešljiv i bled, odrastao je u mnogočlanoj porodici. Učio je škole, ali je malo naučio, čak ni maturu nije položio, ali ga to nije sprečilo da postane učitelj u zabačenim selima. Po prelasku u Beograd dobija posao pisara, a u to vreme nastaje i njegov nadimak po kome je prepoznatljiv i koji predstavlja tri srednja slova njegovog imena - VlaDISlav. Najviše vremena je provodio sa svojim najboljim drugom Simom Pandurovićem.

Hristina
Bio je april 1911. godine kada je na kalemegdanskom šetalištu sreo lepoticu po imenu Hristina, baš onu milu devojku koju je godinama sanjao u svojim pesmama. Vitka devetnaestogodišnjakinja, poštanska službenica, prepoznala je pesnika Disa i već nekoliko dana kasnije pružali su ruku jedno drugome nasred šetališta u Knez Mihailovoj ulici. Mnogo godina kasnije, kada Disa više nije bilo, kada je njegovo telo ležalo negde duboko u Jonskom moru, a duša obitavala uz svoju dragu, Hristina se prisećala tog prvog susreta:
- Nije mi se dopao, ali nisam mogla ni da pobegnem. Uđem kod drugarice, a kad izađem, on čeka preko puta kod 'Čivutske kafane'. Iz kancelarije idem kući zaobilaznim putem, a on se nađe ispred mene - sad vi presudite je li to sudbina ili nešto drugo?

Venčanje
Iako joj se na prvi pogled možda nije dopao, to je nije sprečilo da se zaljubi i šest meseci kasnije stane pred oltar s njim. A venčanje - posve neobično.

Venčanje je trebalo da se održi u crkvi svetog Marka u šest ujutru. Pošto su zaboravili prstenje, kum je predložio da se uzme gumica sa kišobrana. Prota nije prihvatio da se održi venčanje na taj način, pa su morali da sačekaju ispred. Tada je mlada zamolila nepoznatu ženu da joj nakratko pozajmi prsten, samo da se venčanju. Dis je imao 31 godinu, Hristina 19.
Ljubav je cvetala, Dis je svoju Tinku obožavao, a kada su im se rodila deca, Gordana i Mutimir, njihovoj sreći nije bilo kraja.

Ratovi
Porodičnu idilu narušili su dolazeći ratovi. Dis se prvo zatekao na Krfu, a zatim je početkom 1916. godine krenuo za Francusku. Tamo su ga voleli, svima je bio drag i simpatičan, naročito ženama. Neprestano je pisao i mislio na svoje u Srbiji. Stalna briga za porodicu nije ga napuštala ni jednog trenutka. Fotografije dece uvek je nosio sa sobom. Ljudi koji su ga tada izbliza posmatrali, kažu“ da je mnogo pušio one ljute francuske cigarete „kaporal“ i često se izdvajao u hladovitom parku i tamo nešto s vremena na vreme zapisivao“. U jednom pismu prijatelju Zariji Popoviću, Dis se žali „da je imao zloslutni san o nadošloj vodi koja preti da potopi njega i sina Mutimira“.
Moguće je da je za vreme njegovog boravka u Francuskoj nastala ona prelepa pisma u stihovima koja nikada nisu upućena onome kome su namenjena:
- Ne javlja mi se. A ima kad. Sem ako ne spava, ako ne diše. Deset meseci ravno je sad od rastanka nam, otkako ne piše! - govorila je njegova žena.

I dio
 
II dio

Poslednje putovanje
U to vreme do njega dođe vest da njegova Tinka sa decom gladuje, jer osam meseci već ne prima novčanu pomoć. Prijatelj koga je zadužio na Krfu da podiže njegovu platu trošio je novac po kafanama, a u Srbiju ni dinara nije slao. Povređen takvim ponašanjem bliskog prijatelja pošao je za Grčku da raščisti tu nepriliku. Pre nego što se ukrcao na brod sa koga nikada nije izašao, javio se Tinki i tom prilikom rekao:
- Putujem danas. Da se oprostimo… Ja bih sebe kaznio smrću što sam u ovim prilikama poverovao drugima.
Ukrcava se na parobrod „Italija“ 16. maja 1917. godine u devet sati uveče. Sledećeg jutra oko pet sati parobrod je kod Krfa torpedovala nemačka podmornica. Svedočanstva govore kako je Dis bio pribran i ravnodušan, i jedan od prvih koji se ukrcao u čamac za spasavanje.
1737630305681.png


Čamac, zapisali su očevici,“ nije čak ni bio pretrpan putnicima, ali se nalazio blizu pogođenog parobroda koji je tonuo. Vrtlog je odvukao čamac u morske dubine. Pesnikovo telo, koje je par dana kasnije izbacilo more, našli su francuski mornari... i u njegovom odelu nerazdvojne naočari... i jednu drahmu i pedeset lepti... Kao da se za života prema pesniku škrta sudbina pobrinula da takva ostane i u času smrti...“ Telo je vraćeno nazad, u "Plavu grobnicu".

Tužna sudbina porodice
Kada se rat završio, njegova žena Hristina smatrala je da kao žena srpskog pesnika i kurira Ministarstva prosvete ima pravo na penziju. I dok je čekala da se molbi udovolji, zadesila ju je nova tragedija. Njihova kćerka Gordana umrla je od opekotina u požaru izazvanom nesrećnim okolnostima. Novi udarac sudbine usledio je godinama kasnije.
Njihov sin Mutimir nestao je bez traga kao pripadnik jedinica Draže Mihailovića.

Zbirka pesama

Zbirka "Utopljene duše" bila je prva pesnička zbirka Vladislava Petkovića Disa, objavljena 1910. godine. Od rođenja spremna stoji, mene čeka moja raka, da odnesem sve što imam u dubinu u duboku... - glasili su stihovi objavljeni u ovoj zbirci, koji su se na čudan način obistinili, kao da je pesnik predvideo sopstvenu smrt.

1737630401453.png


Srpska istorija pamti ga kao "ukletog pesnika" zbog toga što je imao nesrećan, tragičan život, kao i njegova braća i sestre, ali i deca koja nisu doživela odraslo doba. Umro je u 38. godini.

(Kurir.rs M.F.)
 
Možda spava

Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.
Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao:
Da je čujem uzalud sam danas kušao,
Kao da je pesma bila sreća moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.

U snu svome nisam znao za buđenja moć,
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se kreće u umrlu noć.
U snu svome nisam znao za buđenja moć.

Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.
I u njemu oči neke, nebo nečije,
Neko lice ne znam kakvo,možda dečije,
Staru pesmu,stare zvezde, neki stari dan,
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.

Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il’ te oči da su moja duša van mene;
Ni arije, ni sveg drugog, što ja noćas snih:
Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih.

Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
Ja sad slutim za te oči da su baš one
Što me čudno po životu vode i gone:
U snu dođu da me vide šta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.

Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad
I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće;
Njene oči, njeno lice, njeno proleće
U snu vidim, ali ne znam što ne vidim sad.
Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad;

Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled što me gleda kao iz cveća,
Što me gleda, što mi kaže da me oseća,
Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom živi ili počiva;
Ne znam zašto nju i san mi java pokriva;
Možda spava, i grob tužno neguje joj stas,
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

Možda spava sa očima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan života,
I s njom spava, neviđena, njena lepota;
Možda živi i doći će posle ovog sna.
Možda spava sa očima izvan svakog zla.

Vladislav Petković Dis
 
Uteha

Misao se gubi, nestaje i tone
u dolini plača, gde se nada kupa,
gde stradanja žive, gde se suze rone
i gde točak patnji klopara i lupa.

I dok miso spava, klonula, u miru,
izvija se ljubav na krilima noći,
i sa sobom nosi razlupanu liru,
i kreće se, čebdi po mojoj samoći.

Kao eho sreće, bez šuma i glasa,
preko tajnih snova visinama stremi,
kao zora nebom zračno se talasa,
kao veče u noć gubi se i nemi.

I trag joj ostaje, i slika se stvara:
Nebo plavo, vedro, kao njeno oko,
pogled koji priča, teši, razgovara,
pojima i voli i gleda duboko.

Ja osećam dušu i svoju i njenu:
Obe, večne, stoje na jednom osmehu,
na jednom prostoru, u dalekom vremenu,
koje katkad stupa i šapće utehu.

Vladislav Petković Dis
 
Na Kalemegdanu

Dan julski i vreo, umoran odlazi,
Uz šuštanje lišća razdragano, glasno,
Javljaju lahori da veče dolazi.
S njim i suton ide, i šaptanje strasno
Srećnog nešto sveta.
Ti parkom prošeta.

Tvoj kostim je bio lak k’o mesečina,
Na tvom nežnom licu osmeh vedar, smeo,
U bujnoj ti kosi spava pomračina,
A na glavi šešir pomodan i beo:
Kraj mene, kroz graju
Prošla si u sjaju.

Pogledom te gledah za tebe umrlim.
Ti si divna bila. Ne osetih tada
Želju da te volim, potrebu da grlim
Dan mojih očiju. Nit’ osetih jada,
Il` pesme jeseni,
Il` bola u meni.

Dan julski i vreo umoran odlazi.
I dok šušti lišće sve više i više
Tame, mraka, mira po parku dolazi.
To noć u spokojstvu tišinom miriše
A bol širi krila…
Ti si divna bila.

Vladislav Petković Dis
 

Back
Top