Neno
Elita
- Poruka
- 23.169
Utopio se u moru, ćerka mu izgorela živa, a sin nestao: "Ukleti pesnik" prorekao sopstvenu smrt, njegova poslednja poruka ženi lomi i najtvrđa srca

Zbirka "Utopljene duše" bila je prva pesnička zbirka Vladislava Petkovića Disa, objavljena 1910. godine. Od rođenja spremna stoji, mene čeka moja raka, da odnesem sve što imam u dubinu u duboku... - glasili su stihovi objavljeni u ovoj zbirci, koji su se na čudan način obistinili, kao da je pesnik predvideo sopstvenu smrt.
Vladislav Petković Dis bio je srpski pesnik, koji je radio je kao učitelj i carinski službenik. Bio je izveštač sa fronta u Balkanskim ratovima, a stradao je 16. maja 1917. godine u Jonskom moru kod Krfa. Da je voleo Srbiju i neizmerno obožavao svoju porodicu, znaju svi koji su pročitali i samo nekoliko njegovih stihova. Rasejani pesnik čupavih brkova imao je kratak, ali buran život, kao i mnogi drugi pripadnici njegove "izgubljene" generacije.
U životu su ga pratili neuspesi i porazi, te je i tematika njegovih pesama pratila takav život. Nije mario za kritike, već ih stoički podnosio i verovao da će ga pesme nadživeti. Tako je i bilo.
Nadimak
Od rođenja bolešljiv i bled, odrastao je u mnogočlanoj porodici. Učio je škole, ali je malo naučio, čak ni maturu nije položio, ali ga to nije sprečilo da postane učitelj u zabačenim selima. Po prelasku u Beograd dobija posao pisara, a u to vreme nastaje i njegov nadimak po kome je prepoznatljiv i koji predstavlja tri srednja slova njegovog imena - VlaDISlav. Najviše vremena je provodio sa svojim najboljim drugom Simom Pandurovićem.
Hristina
Bio je april 1911. godine kada je na kalemegdanskom šetalištu sreo lepoticu po imenu Hristina, baš onu milu devojku koju je godinama sanjao u svojim pesmama. Vitka devetnaestogodišnjakinja, poštanska službenica, prepoznala je pesnika Disa i već nekoliko dana kasnije pružali su ruku jedno drugome nasred šetališta u Knez Mihailovoj ulici. Mnogo godina kasnije, kada Disa više nije bilo, kada je njegovo telo ležalo negde duboko u Jonskom moru, a duša obitavala uz svoju dragu, Hristina se prisećala tog prvog susreta:
- Nije mi se dopao, ali nisam mogla ni da pobegnem. Uđem kod drugarice, a kad izađem, on čeka preko puta kod 'Čivutske kafane'. Iz kancelarije idem kući zaobilaznim putem, a on se nađe ispred mene - sad vi presudite je li to sudbina ili nešto drugo?
Venčanje
Iako joj se na prvi pogled možda nije dopao, to je nije sprečilo da se zaljubi i šest meseci kasnije stane pred oltar s njim. A venčanje - posve neobično.
Venčanje je trebalo da se održi u crkvi svetog Marka u šest ujutru. Pošto su zaboravili prstenje, kum je predložio da se uzme gumica sa kišobrana. Prota nije prihvatio da se održi venčanje na taj način, pa su morali da sačekaju ispred. Tada je mlada zamolila nepoznatu ženu da joj nakratko pozajmi prsten, samo da se venčanju. Dis je imao 31 godinu, Hristina 19.
Ljubav je cvetala, Dis je svoju Tinku obožavao, a kada su im se rodila deca, Gordana i Mutimir, njihovoj sreći nije bilo kraja.
Ratovi
Porodičnu idilu narušili su dolazeći ratovi. Dis se prvo zatekao na Krfu, a zatim je početkom 1916. godine krenuo za Francusku. Tamo su ga voleli, svima je bio drag i simpatičan, naročito ženama. Neprestano je pisao i mislio na svoje u Srbiji. Stalna briga za porodicu nije ga napuštala ni jednog trenutka. Fotografije dece uvek je nosio sa sobom. Ljudi koji su ga tada izbliza posmatrali, kažu“ da je mnogo pušio one ljute francuske cigarete „kaporal“ i često se izdvajao u hladovitom parku i tamo nešto s vremena na vreme zapisivao“. U jednom pismu prijatelju Zariji Popoviću, Dis se žali „da je imao zloslutni san o nadošloj vodi koja preti da potopi njega i sina Mutimira“.
Moguće je da je za vreme njegovog boravka u Francuskoj nastala ona prelepa pisma u stihovima koja nikada nisu upućena onome kome su namenjena:
- Ne javlja mi se. A ima kad. Sem ako ne spava, ako ne diše. Deset meseci ravno je sad od rastanka nam, otkako ne piše! - govorila je njegova žena.
I dio