"Ćirilica je vrsta pisma. Koriste je Belorusi, Makedonci, Bugari, Ukrajinci, Rusi , Srbi, i još neki narodi u zmljama bivšeg Sovjetskog Saveza, Istočne Evrope, pa čak i Azije. U ćirilici jedno slovo predstavlja jedan glas, i po tome se i razlikuje od većine ostalih pisama.
Kroz vekove, više puta je zabranjivana u raznim delovima Balkana. Kada su Srbi pobegli pred Turcima u Austriju i osnovali svoje zajednice, ćirilicu su prvi put zabranili Marija Terezija i njen sin Franjo Josip I, ali su morali da povuku svoju odluku zbog protesta Srba. Ćirilicu je zabranila i Hrvatska u Prvom ( kao i Bosna i Hercegovina), a kasnije i u Drugom svetskom ratu. Ukidana je i od strane naših vladara. Kako bi izjednačio sve jugoslovenske narode, kralj Aleksandar I Karađorđević je ukinuo na kratko ćirilicu, ali ga je od te odluke odgovorio Aleksandar Belić, veliki intelektualac i profesor. U SFR Jugoslaviji latinica i ćirilica su bile izjednačene, i oba pisma su se učila u svim jugoslovenskim republikama, ali je nisu sve koristile u praksi. Danas je ćirilica u Srbiji veoma ugrožena, s obzirom da mnogi Srbi koriste latinicu u svakodnevnom pisanju a veliki broj preduzeća nosi strane nazive, naravno napisane latinicom."
Ko ne zna ćirilicu nije pismen (važi za srpski rod),.
Imati i znati dva pisma u jeziku je privilegija koju ima nekoliko naroda u svijetu, medju kojima smo i mi. Treba je njegovati, poštovati i čuvati, jer ako je pogledamo kroz istoriju, imamo i te kako razloga da je i dalje pišemo.
Ćirilica je čisto srpsko pismo i kome smeta - široko mu polje.