Izbiciklalo me sunce jutros. Ono lenjo, jutros, oko deset. Posle kafe. Vitlam trotoarima. Čekam da se nakupe oni koji bi preko, pa sa njima zbrzim preko ulice. A one tesne. Ne bih da se guram sa bahatošću onih na četiri točka. Dođe mi zgodno da ih nerviram što mogu svud na moja dva. To vitlanje ume da izaziva bol sa unutrašnjih strana kolena, malo iznad. Umeju i mišići butina da se zategnu i kada čekam da se rasčisti ispred kako bi mogao da prođem, pulsiraju. Raduje me to vitlanje.
Mogao bih da čitam novine kod brice preko puta. Mogao bih da igram šah ili da kibicujem ako mi nema protivnika. Mogao bih da sedim u parku i zamišljam da sam gušter. Umesto biciklanja. A onda se setim njenog pogleda u prolazu, setim se kako je lepo raspoređena spreda i otpozadi i kako ume da pokaže da joj je drago što me vidi. Pomislim, neka, valjaće i nastavim da vitlam.
Mogao bih da čitam novine kod brice preko puta. Mogao bih da igram šah ili da kibicujem ako mi nema protivnika. Mogao bih da sedim u parku i zamišljam da sam gušter. Umesto biciklanja. A onda se setim njenog pogleda u prolazu, setim se kako je lepo raspoređena spreda i otpozadi i kako ume da pokaže da joj je drago što me vidi. Pomislim, neka, valjaće i nastavim da vitlam.