Lyndon LaRouche je poceo kao nezavisni ljevicar s grupom studenata u New Yorku 1967-68. Tada su bili jedina studentska grupa (ukljucujuci i komuniste) koja je odbila sudjelovatu droga-seks-kontrakulturi te su se tim dionizijskim ludorijama suprotstavili upozoravajuci da su mocne fondacije, poput Fordove, iz sfere kontrole CIA-e stajale iza financiranja radikalnoga i kontrakulturnoga pokreta na prijelazu 1960-ih u 1970-e. S vremenom se LaRouche i njegova organizacija National Caucus of Labour Committees profilirali (odbacivsi ljevicarsku etiketu) kao jedina organizacija koja se borila za ocuvanje uloge nacionalne drzave u obrani opcega dobra i zauzimala se za zaustavljanje deindustrijalizacije SAD. Organizacija od 1970-ih obnavlja u SAD i svijetu politicku opciju koja se bori za za "americku politicku ekonomiju" suprotstavljajuci se pritom ekoloskome pokretu i demontiranju pro-tehnoloske i pro-industrijske nacionalne drzave. Americka politicka ekonomija je drzavni intervencionizam i protekcionizam radi opcega dobra nacije - drzava preuzima inicijativu u borbi za napredak i civilizaciju kroz ciljana ulaganja drzavne valute (ili kreditiranja) infrastrukturnih projekata koji ukljucuju skolstvo, ceste, velike tehnoloske science-drivere (poput svemirskoga projekta) itd. i time potice citav gospodarski ciklus. S vremenom je LaRouche zapoceo i kulturnu i obrazovnu djelatnost pokusavajuci obnoviti osnove klasicne kulture europske civilizacije - obnova ideja Solona, atenskih tragicara, Platona, Krista i sv. Pavla, sv. Augustina, Dantea, Petrarce, zlatne renesanse, Leibniza, klasicne glazbe i tehnoloske revolucije itd. sve do Martina Luthera Kinga. Ideja je bila ukazati da se uspjeh europske civilizacije - ostvaren prvenstvenom tehnoloskim razvojem i upostavom nacionalne drzave - temelji na ideji agapea kako ga definiraju Platon i sv. Augustin. Osim na razini osobnoga morala ljubav prema drugome ima reperkusije u drzavnistvu i gospodarstvu. Vec u 15 st. stvorena su prve nacionalne drzave (bolje drzave-nacije) koje su za svoj cilj imale dugorocni uravnotezeni prosperitet cijeloga svoga stanovnistva podjednako na duhovnome kako i na materijalnome polju. Kao sto vidis, Larouche (kao i Platon) vjeruje u to da je covjek dobar i popravljiv tj. u optimisticku sliku covjeka. Kulturno-politicka elita koja je zastupala kroz stoljeca platonicke ideje suprotstavljala se cijelo vrijeme oligarhiji financijskih i feudalnih mocnika koji su podrzavali bitno drugaciju sliku covjeka - zivotinja, ili jos gore, koja je po sebi zla i kojom se moze vladati samo nasiljem. Oligarhija je svoje zamisli o nuznosti da je potrebno da grupa olimpijaca vlada gomilom ljudi-stoke pretocila i u religijsku i filozofijsku misao kojoj se i LaRouche suprotstavlja: to su dionizijki kultovi i njihovi nasljednici, Aristotel i arstotelizam, skolastika, materijalizam, misticizmi svih vrsta, posebno britanski empirizam te kartezijanci i njemacki kalsicni idealizam kao i svi njihovi suhovni epigoni, nabrajanje kojih bi nam oduzelo puno vremena. Njihova je glavna koncepcija da je covjek los i/ili da je puki automat, u svakom slucaju bice nesposobno da otkrije istinu svojim umom i osudjeno da se oslanja iskljucivo na osjetilnu spoznaju i/ili bozansku iluminaciju. LaRoucheov je dakle obnoviti platonicko-krcansku filozofiju u politici i kulturi. Bio je vise puta kandidat za predsjednika kao clan Demokratske stranke kojoj pripada poput svoga velikoga uzora F. D. Roosevelta. Nazalost nikada nije osvojio demokratsku nominaciju kao ni predsjednistvo SAD, no ne odustaje u svojoj 84 godini.
Postignimo besmrtnost i srecu kroz borbu za druge!!!