Koča
Elita
- Poruka
- 15.249
Otvaram ovu temu povodom dana oslobodjenja Loznice, 31. avgusta 1941.
Loznica je bila prvi oslobođen grad u okupiranoj Kraljevini Jugoslaviji i u porobljenoj Evropi za vreme Drugog svetskog rata.
Prema razlicitim izvorima poginulo je 12(17), a zarobljeno 93(96) nemacka vojnika i oni predstavljaju prve nemacke zarobljenike u okupiranoj Evropi.
Četnici (Podrinjski, a kasnije Jadarski odred): 8 poginulih, 4(10) ranjenih
__________________________________________________________________________
Veselin Misita
Rođen u hercegovačkom selu Buni kod Mostara, 19. marta 1904. godine, Misita je bio peto od devetoro dece oca mu Vasilija. Neposredno pre izbijanja Prvog balkanskog rata, porodica Misita se preseljava u Banjaluku. Osnovnu školu i gimnaziju Veselin završava u Banjaluci. U istom gradu uspešno okončava nižu i višu vojnu školu, artiljerijsku školu gađanja i vojnu akademiju u Sarajevu 1934. godine. U toku školovanja završio je i više kurseva, od kojih je i jedan skijaški. Posle završene akademije, školovao se u Francuskoj i Češkoj. Odlično je govorio nemački, francuski u češki jezik. U braku je bio sa Čehinjom Margit Keclikov i sa njom je Veselin želeo zasnovati porodicu. Zatim je veoma brzo napredovao u službi, tako da je bio najmlađi major u Kraljevini Jugoslaviji.
Odlikovan je Zlatnom medaljom za revnosnu službu 1928. godine, Medaljom za vojne vrline 1937, i čehoslovačkim ordenom Belog lava četvrtog stepena 1938. godine. Aprilski slom i kapitulaciju dočekao je u Banjaluci, kao komandant artiljerijskog puka u činu potpukovnika. U maju 1941, sa grupom vojnika i oficira koji se nisu hteli predati okupatoru, ima prvi okršaj kod Doboja. Za vreme svog kratkog boravka na Ravnoj Gori u junu mesecu 1941, Veselin Misita je dobio upustva i naređenje da ide u zapadnu Srbiju (Podrinje) i tu sa svojim zamenikom, kapetanom Dragoslavom Račićem i ostalim saborcima, pripremi ustanak koji je bio planiran. Misita se 15. juna pojavljuje u Loznici i javlja se porodici trgovca Dušana Savića. Sin trgovca Savića, Lazar Savić, pre toga je bio na Ravnoj Gori i dobio instrukcije da sa svojim klasnim drugom Ratkom Martinovićem ode u istočnu Bosnu i pomogne majoru Jezdimiru Dangiću u odbrani srpskog življa od ustaša.
Savići su pomogli Misiti da se smesti na gornjem spratu njihove kuće u kojoj je bila čuvena Ticina kafana. Odavde je Misita uspostavio kontakte po celom Podrinju. Za mesto gde će biti smešten ustanički štab Podrinja Misita je odabrao manastir Tronošu, u kojem je iguman bio Georgije Bojić Džidža. Po tradiciji su srpski duhovnici bili prvi glasnici slobode u srpskom narodu, pa je i otac Džidža nastavio slediti njihov put. On u ustanak polazi sa dva brdska topa koje je sklonio u manastir prilikom aprilske propasti kraljevske vojske. Javlja se u štab Dragoslava Račića, uskoro biva član Gorskog štaba u Loznici, a zatim i četnički komandant Jadarske brigade Cerskog korpusa i zamenik komandanta 3. jurišnog korpusa. U manastir Tronošu su, radi dogovora o ustanku, dolazili i komunisti predvođeni Vladom Zečevićem, koji je bio sveštenik, političar, član Demokratske stranke, a na kraju rata i komunista. Sa komunistima Misita o politici nije hteo da diskutuje, već im je stavio do znanja da je sada najpreče oslobađanje okupiranih teritorija. Misita se komunistima predstavio kao energičan i sposoban oficir i poručio im da će kazniti svaku njihovu izdaju.
O Petrovdanu, 1941. godine u Božića kolibi na Širokoj ravni, iznad sela Miline na Ceru, održan je sastanak oficira kraljevske vojske na kome je dogovoreno da se izvrše sve pripreme za podizanje ustanka u zapadnoj Srbiji. Sastanku su prisustvovali sledeći oficiri: Dragoslav Račić, Dušan Jeremić. Dragoslav Jeremić, Lazar Savić, Slavko Dikosavić i Bogdan Drljača. Narod Podrinja se u velikom broju odazvao apelu svojih Ravnogorskih komandanata. Na Sveto Hristovo Preobraženje, 19. avgusta 1941. godine, na Širokoj Ravni u prisustvu mnoštvo naroda iz čitavog Podrinja, Dragoslav Račić postrojio je oficire i vojnike i održao im govor. Tada su ustanici dali zakletvu. Činodejstvuje Georgije Bojić Džidža, uz sasluženje Momčila Jeremića Mine, starešine manastira Radovašnica i Mitrofana Matića, igumana manastira Čokešina. Pored navedenih , prisutni su bili još: Dragoslav Jeremić, Miša Đukanović, Milovoje Kovačević. Stanimir Vasić, Miloš Slović, Vojislav Tufegdžić, Nikola Sokić, Lazar Savić, Janko Tufegdžić, Dušan Jeremić, Vlajko Antonić i ostali ustanički oficiri. Krajem avgusta, Račić šalje Jezdimiru Dangiću u Semberiju jedinicu sa kapetanom Bogdanom Drljačom na čelu. Ubrzo sa Ravne Gore stižu naređenja za napade na Loznicu, Bogatić, Banju Koviljaču, Zavlaku, rudnik Zajaču i Krupanj.
Veselin Misita vredno radi i veoma brzo na održanom sastanku u Tronoši 30. avgusta priprema napad na nemačku posadu u Loznici. Preko svoje organizacije četnički ustanici su pripremili narod Podrinja da na dati znak krenu ka Loznici, i da će početak napada oglasiti crkvena zvona. Podeljeni u tri grupe, četnici su, 31. avgusta, napali na sva tri nemačka uporišta, a napadom su rukovodili: Veselin Misita na kafanu Hajdukovića, poručnik Mika Komarčević na Vukov dom i Georgije Bojić Džidža na Gimnaziju.Na znak zvona, oko 7 časova, započeo je napad. Ostaće zabeleženo u istoriji Drugog svetskog rata da je Veselin Misita prvi oficir u zaposednutoj Evropi koji je Nemcima uputio pismeni ultimatum za predaju.
Prvi predlog za predaju garnizona Nemci su odbili, pa je zatim upućen i drugi, koji je glasio: „Aktivni i rezervni oficiri, podoficiri i redovi sa svojim učiteljima i sveštenicima i celim okolnim građanstvom traže predaju grada, pri čemu vam se jemči svaka vojnička čast. Ukoliko ne izvršite predaju grada, mi ćemo vas napasti i grad oteti.U tom slučaju nemate šta da od nas tražite, a rok za ispunjavanje ovog zahteva je 30 minuta.“. Potpukovnik Misita hrabro je jurišao na kafanu. Ubacivao je bombe kroz prozor, a kad su se Nemci počeli povlačiti iz lokala u dvorište, uskočio je kroz prozor u kafanu. Tu je pokošen rafalom iz automata. Kraj njega je pao i Mujaga Zečanović, Lozničanin sa sekirom u ruci. Posle Misitine smrti poručnik Komarčević je kod Vukovog doma započeo pregovore s Nemcima o njihovoj predaji.
Nemci su odbili da se povuku. Onda je i ovde počeo napad. Mase ustanika žestoko su jurišale, te su Nemci ubrzo bili primorani da istaknu belu zastavu. Nemačkoj posadi, koja je brojala 250 ljudi i bila odlično naoružana, nisu mogli pomoći ni nemački garnizon iz Banje Koviljače, ni ustaše iz Bosne, jer su bili onemogućeni da dejstvuju precizno isplaniranom akcijom potpukovnika Misite. Loznica je posle dva časa borbe bila u srpskim rukama. Sedamnaest Nemaca je poginulo u borbi, njih 96 palo je u zarobljeništvo, a ostatak je pobegao. Zarobljenici su sprovedeni u manastir Tronošu, a ranjenici u bolnicu. Previjeni su i prema njima se postupalo vrlo humano. Gubici oslobodilaca Loznice su bili: 8 poginulih i 4 ranjenih. Tako je Loznica postala prvi oslobođeni grad u porobljenoj Evropi i ujedno to je bila i prva pobeda nad silama Osovine u Drugom svetskom ratu i tzv. „saveznici“ su je vešto iskoristili u svoje propagandne svrhe. Ustanici su potom pod komandom Dragoslava Račića nastavili da nižu pobede i uskoro su bili oslobođeni Banja Koviljača, Bogatić i Krupanj.
Preživeli borci koji su pod komandom Veseline Misite učestvovali u oslobađanju Loznice pamte svog komandanta kao inteligentnog, hrabrog i pravičnog oficira koji je svojom pojavom podsećao na mnoge slavne srpske velikane. Potpukovnik Veselin Misita je položio svoj mladi život na oltar otadžbine i tako će njegovo ime zauvek ostati zapisano zlatnim slovima u srpskoj istoriji. Jugoslovenska kraljevska vlada ga je posmrtno unapredila u čin pukovnika i odlikovala ga zlatnom Karađorđevom zvezdom sa mačevima. I pored svih ovih Misitinih nezaboravnih zasluga za slobodu srpskog naroda u Drugom svetskom ratu, narod Podrinja mu se do dana današnjeg nije na pravi način odužio, pa tako u Loznici, taj velikan, i pored nekoliko pokušaja pojedinaca i rodoljubivih organizacija, još nema svoju ulicu. Da bruka ne bude potpuna, na lozničkom groblju je položeno njegovo telo, a u centru grada, gde se odigrala bitka za oslobođenje Loznice, podignuta mu je spomen ploča.
Милан Старчевић
Republička asocijacija za negovanje tekovina Ravnogorskog pokreta, 2008.
Loznica je bila prvi oslobođen grad u okupiranoj Kraljevini Jugoslaviji i u porobljenoj Evropi za vreme Drugog svetskog rata.
Prema razlicitim izvorima poginulo je 12(17), a zarobljeno 93(96) nemacka vojnika i oni predstavljaju prve nemacke zarobljenike u okupiranoj Evropi.
Četnici (Podrinjski, a kasnije Jadarski odred): 8 poginulih, 4(10) ranjenih
__________________________________________________________________________

Veselin Misita
Rođen u hercegovačkom selu Buni kod Mostara, 19. marta 1904. godine, Misita je bio peto od devetoro dece oca mu Vasilija. Neposredno pre izbijanja Prvog balkanskog rata, porodica Misita se preseljava u Banjaluku. Osnovnu školu i gimnaziju Veselin završava u Banjaluci. U istom gradu uspešno okončava nižu i višu vojnu školu, artiljerijsku školu gađanja i vojnu akademiju u Sarajevu 1934. godine. U toku školovanja završio je i više kurseva, od kojih je i jedan skijaški. Posle završene akademije, školovao se u Francuskoj i Češkoj. Odlično je govorio nemački, francuski u češki jezik. U braku je bio sa Čehinjom Margit Keclikov i sa njom je Veselin želeo zasnovati porodicu. Zatim je veoma brzo napredovao u službi, tako da je bio najmlađi major u Kraljevini Jugoslaviji.
Odlikovan je Zlatnom medaljom za revnosnu službu 1928. godine, Medaljom za vojne vrline 1937, i čehoslovačkim ordenom Belog lava četvrtog stepena 1938. godine. Aprilski slom i kapitulaciju dočekao je u Banjaluci, kao komandant artiljerijskog puka u činu potpukovnika. U maju 1941, sa grupom vojnika i oficira koji se nisu hteli predati okupatoru, ima prvi okršaj kod Doboja. Za vreme svog kratkog boravka na Ravnoj Gori u junu mesecu 1941, Veselin Misita je dobio upustva i naređenje da ide u zapadnu Srbiju (Podrinje) i tu sa svojim zamenikom, kapetanom Dragoslavom Račićem i ostalim saborcima, pripremi ustanak koji je bio planiran. Misita se 15. juna pojavljuje u Loznici i javlja se porodici trgovca Dušana Savića. Sin trgovca Savića, Lazar Savić, pre toga je bio na Ravnoj Gori i dobio instrukcije da sa svojim klasnim drugom Ratkom Martinovićem ode u istočnu Bosnu i pomogne majoru Jezdimiru Dangiću u odbrani srpskog življa od ustaša.
Savići su pomogli Misiti da se smesti na gornjem spratu njihove kuće u kojoj je bila čuvena Ticina kafana. Odavde je Misita uspostavio kontakte po celom Podrinju. Za mesto gde će biti smešten ustanički štab Podrinja Misita je odabrao manastir Tronošu, u kojem je iguman bio Georgije Bojić Džidža. Po tradiciji su srpski duhovnici bili prvi glasnici slobode u srpskom narodu, pa je i otac Džidža nastavio slediti njihov put. On u ustanak polazi sa dva brdska topa koje je sklonio u manastir prilikom aprilske propasti kraljevske vojske. Javlja se u štab Dragoslava Račića, uskoro biva član Gorskog štaba u Loznici, a zatim i četnički komandant Jadarske brigade Cerskog korpusa i zamenik komandanta 3. jurišnog korpusa. U manastir Tronošu su, radi dogovora o ustanku, dolazili i komunisti predvođeni Vladom Zečevićem, koji je bio sveštenik, političar, član Demokratske stranke, a na kraju rata i komunista. Sa komunistima Misita o politici nije hteo da diskutuje, već im je stavio do znanja da je sada najpreče oslobađanje okupiranih teritorija. Misita se komunistima predstavio kao energičan i sposoban oficir i poručio im da će kazniti svaku njihovu izdaju.
O Petrovdanu, 1941. godine u Božića kolibi na Širokoj ravni, iznad sela Miline na Ceru, održan je sastanak oficira kraljevske vojske na kome je dogovoreno da se izvrše sve pripreme za podizanje ustanka u zapadnoj Srbiji. Sastanku su prisustvovali sledeći oficiri: Dragoslav Račić, Dušan Jeremić. Dragoslav Jeremić, Lazar Savić, Slavko Dikosavić i Bogdan Drljača. Narod Podrinja se u velikom broju odazvao apelu svojih Ravnogorskih komandanata. Na Sveto Hristovo Preobraženje, 19. avgusta 1941. godine, na Širokoj Ravni u prisustvu mnoštvo naroda iz čitavog Podrinja, Dragoslav Račić postrojio je oficire i vojnike i održao im govor. Tada su ustanici dali zakletvu. Činodejstvuje Georgije Bojić Džidža, uz sasluženje Momčila Jeremića Mine, starešine manastira Radovašnica i Mitrofana Matića, igumana manastira Čokešina. Pored navedenih , prisutni su bili još: Dragoslav Jeremić, Miša Đukanović, Milovoje Kovačević. Stanimir Vasić, Miloš Slović, Vojislav Tufegdžić, Nikola Sokić, Lazar Savić, Janko Tufegdžić, Dušan Jeremić, Vlajko Antonić i ostali ustanički oficiri. Krajem avgusta, Račić šalje Jezdimiru Dangiću u Semberiju jedinicu sa kapetanom Bogdanom Drljačom na čelu. Ubrzo sa Ravne Gore stižu naređenja za napade na Loznicu, Bogatić, Banju Koviljaču, Zavlaku, rudnik Zajaču i Krupanj.
Veselin Misita vredno radi i veoma brzo na održanom sastanku u Tronoši 30. avgusta priprema napad na nemačku posadu u Loznici. Preko svoje organizacije četnički ustanici su pripremili narod Podrinja da na dati znak krenu ka Loznici, i da će početak napada oglasiti crkvena zvona. Podeljeni u tri grupe, četnici su, 31. avgusta, napali na sva tri nemačka uporišta, a napadom su rukovodili: Veselin Misita na kafanu Hajdukovića, poručnik Mika Komarčević na Vukov dom i Georgije Bojić Džidža na Gimnaziju.Na znak zvona, oko 7 časova, započeo je napad. Ostaće zabeleženo u istoriji Drugog svetskog rata da je Veselin Misita prvi oficir u zaposednutoj Evropi koji je Nemcima uputio pismeni ultimatum za predaju.
Prvi predlog za predaju garnizona Nemci su odbili, pa je zatim upućen i drugi, koji je glasio: „Aktivni i rezervni oficiri, podoficiri i redovi sa svojim učiteljima i sveštenicima i celim okolnim građanstvom traže predaju grada, pri čemu vam se jemči svaka vojnička čast. Ukoliko ne izvršite predaju grada, mi ćemo vas napasti i grad oteti.U tom slučaju nemate šta da od nas tražite, a rok za ispunjavanje ovog zahteva je 30 minuta.“. Potpukovnik Misita hrabro je jurišao na kafanu. Ubacivao je bombe kroz prozor, a kad su se Nemci počeli povlačiti iz lokala u dvorište, uskočio je kroz prozor u kafanu. Tu je pokošen rafalom iz automata. Kraj njega je pao i Mujaga Zečanović, Lozničanin sa sekirom u ruci. Posle Misitine smrti poručnik Komarčević je kod Vukovog doma započeo pregovore s Nemcima o njihovoj predaji.
Nemci su odbili da se povuku. Onda je i ovde počeo napad. Mase ustanika žestoko su jurišale, te su Nemci ubrzo bili primorani da istaknu belu zastavu. Nemačkoj posadi, koja je brojala 250 ljudi i bila odlično naoružana, nisu mogli pomoći ni nemački garnizon iz Banje Koviljače, ni ustaše iz Bosne, jer su bili onemogućeni da dejstvuju precizno isplaniranom akcijom potpukovnika Misite. Loznica je posle dva časa borbe bila u srpskim rukama. Sedamnaest Nemaca je poginulo u borbi, njih 96 palo je u zarobljeništvo, a ostatak je pobegao. Zarobljenici su sprovedeni u manastir Tronošu, a ranjenici u bolnicu. Previjeni su i prema njima se postupalo vrlo humano. Gubici oslobodilaca Loznice su bili: 8 poginulih i 4 ranjenih. Tako je Loznica postala prvi oslobođeni grad u porobljenoj Evropi i ujedno to je bila i prva pobeda nad silama Osovine u Drugom svetskom ratu i tzv. „saveznici“ su je vešto iskoristili u svoje propagandne svrhe. Ustanici su potom pod komandom Dragoslava Račića nastavili da nižu pobede i uskoro su bili oslobođeni Banja Koviljača, Bogatić i Krupanj.
Preživeli borci koji su pod komandom Veseline Misite učestvovali u oslobađanju Loznice pamte svog komandanta kao inteligentnog, hrabrog i pravičnog oficira koji je svojom pojavom podsećao na mnoge slavne srpske velikane. Potpukovnik Veselin Misita je položio svoj mladi život na oltar otadžbine i tako će njegovo ime zauvek ostati zapisano zlatnim slovima u srpskoj istoriji. Jugoslovenska kraljevska vlada ga je posmrtno unapredila u čin pukovnika i odlikovala ga zlatnom Karađorđevom zvezdom sa mačevima. I pored svih ovih Misitinih nezaboravnih zasluga za slobodu srpskog naroda u Drugom svetskom ratu, narod Podrinja mu se do dana današnjeg nije na pravi način odužio, pa tako u Loznici, taj velikan, i pored nekoliko pokušaja pojedinaca i rodoljubivih organizacija, još nema svoju ulicu. Da bruka ne bude potpuna, na lozničkom groblju je položeno njegovo telo, a u centru grada, gde se odigrala bitka za oslobođenje Loznice, podignuta mu je spomen ploča.
Милан Старчевић
Republička asocijacija za negovanje tekovina Ravnogorskog pokreta, 2008.
Poslednja izmena: