Od meni poznatih naroda nigde nije ovako. Ima jedna stvar kojoj se divim Hrvatima i Albancima. Oni za svoje ginu, slože se kad treba. Kod nas toga sve manje ima. Usput najveći problem je što postoji dobar procenat autošovinista, a nekako mi deluje da to u drugim nacijama nije prisutno toliko.
Vidiš, to je jedan stereotip koji uvek kod svih vlada kad je reč o susedima. Ako pitaš Albance, oni će ti reći da se samo Albanci stalno svađaju i cepaju i da zavide Srbima na njihovoj monolitnosti. Znam, možda zvuči smešno malčice, ali istina je. Kada živiš u nekoj zemlji i 24/7 pratiš dnevnu štampu i upoznaš mentalitet ljudi, onda tek vidiš kako je stvar drastično drugačija u odnosu na to kako deluje iz susedne vizure, spolja.
To važi i za Hrvate. Jasno je da postoji jako nacionalno jedinstvo po nekim pitanja kao što su Srbi zloće, ali ako malčice ozbiljnije pogledaš diskurs o Drugom svetskom ratu, Hrvati su više podeljeni od Srba. Ustaše, partizani; što reče aktuelni predsednik Hrvatske više ti uopšte nije ni jasno ko su negativci, a ko pozitivci od svih silnih prepirki. Nikada oko toga nije bilo ostvareno jedinstvo u Hrvatskoj i tumačenja se drastično razlikuju oko prepirki između antifašizma i antikomunizma i pitanja koje li je bitnije. Onda domobrani i ustaše, pa brkanje preko HOS; totalu je haos to kod Hrvata, koji je naravno po svom karakteru i identitetski.
Samo uporedi to sa Srbima. Kod Srba, čas izuzecima, postoji dosta konzistentna priča:
1) Srbi su imali dva antifašistička pokreta: četnički i partizanski
2) Nedićevci su kolaboratori tj. nužno zlo
3) Ljotićevci su izdajničke smradine
Opet, čast izuzecima, postoji dosta jasan koncenzus oko pogleda na Drugi svetski rat. I to, štaviše, mnogo jasniji nego kod Hrvata, Crnogoraca posebno ili većine drugih naroda u regionu.