Zena iz Anticeve pesme, meni omiljene, "Mali kamerni nokturno"
Nikada te niko nece ovako tesno grliti
Uznemirenu i belu.
Ja sam mornar bez kompasa
Kome uvek polude ladje.
Nikada ti niko nece
Ovako u krvotok uliti
Poslednju neznost celu,
I pronaci u tebi i nadu i beznadje.
Nikada vise neces
Ovako divno truliti
U obicnom hotelu
A ne zeleci ipak odavde da izadjes.
Ti si najukusnija krv sveta
Koju sam upio hlebom
Mog mrkog trbuha.
Ti si so sa oteklih usana
Koje smo oljustili ocnjacima
I prosuli po mojim bedrima
I tvojim dojkama.
Ti si najbeskonacnije
Najubitacnije nebo
Kraj mog rumenog uha.
Najbesramnija devojka
Koju sam sreo medju zenama.
Najstidljivija zena
Koju sam sreo medju devojkama.
Kad ti izgovaram ime
Usta su mi puna krzna.
I tamjana. I cveca. I mesa.
U ocima mi grme grcevi svetlosti.
U temenu se protezu grobovi grbavi.
Kad ti izgovaram ime
Sav sam popljuvan.
I cist. I mek. I gresan. I besan.
I polumrtav od ljubavi.
Vidis koliko mi odjednom
Razrokih zvezda
Zoblje sa dlana
Zubima od zrele zobi?
Cujes kako mi vinogradi
Stucaju u dzigerici
I seme iz mesa
Svetluca kao svitac pod cokocem?
Naucio sam da uz tebe ricem.
I naricem. I milujem. I drobim.
Kad ti izgovaram ime
Sav sam osamucen od sunca
I bezbroj zamorenih reci
U osurenom grlu mi klokoce.
Vidis kako sam ti ovo srce
Od ridjeg cica
Noktima zakovao
Za obnazeni levi rever?
Pod pazuhom sam ti otkrio
Toliko mnogo ptica
Koliko nikad odjednom
Nije video ovaj beskrajni sever.
Hocu da mi zenice pokipe
Izmedju tvojih trepavica!
Da budes ravna od podavanja
I do kostiju prosta od prkosa.
Hocu da sva lica,
Od mrtvackih sanduka
Do decijih kolica
Imaju tvoje prve bore oko usana
I pege oko nosa.
Ovo ti se svetim
U ime svih onih koji su te zeleli
Po vozovima
Po setalistima
Po bioskopima
A nikada ih nisi dotakla.
Ovo sam se nagutao tvoje plave haljine
Za sve prezivele i nedozivele zedji
Za sve sto mi se u temenu klati
I u ramenima visi.
Ti si ono najlepse sto sam uselio
U oci zelene od stakla
U oci zute od gledji.
Ti si sve ono sto jesi
I sve ono sto nisi.
Britvom cu morati
Da te ljustim sa sebe
Da te do krvi kao krljust skidam.
Moracu da te otkidam
Kao ljusturu skoljke
Uraslu u skrapu krecnu.
Jer video sam te svu!
Do stida!
I mnogo dublje od stida.
Jer video sam te vecnu
I isprljanu
I mlecnu.
Zaboravici ti usne na trbuhu
Kao beduin dve preklane kamile
U pustinji bez vode.
Sto vekova cu ostati ukopan korenjem
U bele peskovite bregove
Tvog uzarenog tla.
Sto vekova cu zbog tebe
Noktima da se krstim
I kutnjacima molim.
Mesecinu cu kao razanj
U grkljan da zabodem.
Sto vekova cu ovako da te volim
Uzasno da te volim
Sav od paperja i sav od zla.
Bezi zato dok mozes!
Ja sam vec hiljadu susa
Ovom krvlju nadojio.
Bezi!
Ja sam vec hiljadu potopa
Ovim mesom potopio.
Ja sam Crvenkapa koja vecera vukove.
Spasavaj se!
Silazim ti u utrobu kao nocna smena
U rudnik srebra.
Kad ti izgovaram ime
Ja sam i smesan i velik
Kao Bog
Koji se u jesen neizlecivo opio
Pa skita po vojnockim igrankama
Namiguje na ptice
I deli okolo svoja poslednja rebra.

Zena koja je ovakvoj pesmi inspiracija mora biti posebna, bozanstvena...