Vaš najteži raskid?

Najteži raskid mi je bila jedna osoba o kojoj ne bih da pišem ovde. Zapravo u ono vreme bi mi najdraže bilo da smo oboje ostali mrtvi. To sam i priželjkivao. Samo ne bih da blebećem o tome ovde, jeste forum anoniman ali ne bih da se vraćam na to i rizikujem jer je ta osoba bila upoznata sa mojim ranijim pisanjem po forumu pošto sam joj pokazivao i zanimalo je jer je ukačila istoriju na kompu i još ponešto. Možda i sad prati, možda ne. Pa da ne 'evociram' sve to i ne prizivam ono što ne treba idući u bolne i krindž detalje. A i prošlo je (iako i danas dobijem napad prijatne neuroze kad se setim, obuzme me neka jeza).

Što se tiče drugih teških raskida...

Prva prava ljubav, opsesija klasična, doduše nije dugo trajalo, ali sam dugo nakon toga bio u teškom ponoru depresije. Ne u smislu da nisam izlazio iz sobe, nego u smislu da sam upao u jednu nezdravu spiralu haosa. Društvo mi pomoglo sa parama da se tu i tamo uništim, da sam bar imao resurse tj. cenjeni novac pa da mogu da propijem tu tugu i depru na suvo i lepo se vratim normali i uživam u životu. Nismo ni spavali, tj. nisam penetrirao, bilo je blažih stvari ali nije stiglo do toga, tad sam se baš vezao za tu osobu kao nenormalan. Prenerazilo me kad je to puklo, iako sam i ranije imao iskustva, ali prva ljubav je drugo, ošamuti te kao degenerika. Imao sam žešće tripove povodom toga, u to vreme su svi pisali neke patetične rep pesme tipa Moja jedina od Elitnih odreda i to je bio narativ, i prvo krenuo da upadam u ista društva sa njom na silu, pa kad sam video da se muva sa drugima, da je promenila stil, da je krenula da puši, pije, krenuo da je zaobilazim da ne bih pravio scene. Kasnije sam je ispratio na onom prvom fejsu pred kraj gimnazije, slike iz provoda nekih sa drugaricama iz srednje, drži votku neku, hteo da je dodam pa odustao.

S ove distance mislim da sam grešio, tj. da sam učitavao u tu osobu nešto što nije bila, ali kao prva ljubav, kod većine tako ide. Preozbiljno sam shvatio, a ona klinka jbg, ima i drugačijih ali pamet leti, pikira i druge momke, neće da se veže. Još bili različiti onako. Kasnije kad sam je vidjao tu i tamo smejao sam se tome u sebi, prvo jer je skroz izašla iz tih priča, drugo jer sam ukapirao da sam joj još tada dao osobine koje nije imala, tj. projektovao sam samog sebe u nju iz osećaja prve zaljubljenosti. A imao sam i drugo društvo i već život van toga, nego se zatelebao kao tetreb.

Sećam se da su se mnoge ribe tad ložile na Juice-ovu Naviku i Marčelovu pesmu 1 sa albuma De Facto, a inače slušale sve i svašta, ali kao to im se svidjalo. Pa neke moje ortake pitaju da im puste to na muzičkoj liniji, ili na kompu preko winampa, i to par godina nakon izlaska tih albuma ja mislim jer smo imali diskove, a ne jutjub ko sad. Tad je sve bilo naivno i Basiviti onaj prvi u povoju (Vip, Lud, Struka, Marčelo, producent Oneya...). Oni se ložili da snimaju nešto, a to tad bio underground potpuni ko i pank i metal, zna se šta se slušalo najviše - ex yu rok, pop tipa Aleksandra Radović i folkeri. Sad je obrnuto, svi su reperi, treperi, gaseri, Lana del Rej dominira, druga estetika itd.

 
Poslednja izmena:
Ја сам мушка стока и код мене прораде емоције тек кад видим да су моје бивше постале срећне (а можад нису, можда и даље мене сањају).
Имао сам јако тежак раскид дуге везе, много сам је волео и једва некако преболео. И после 2 године возим ја и у саобраћају гужва катастрофа, хоћу да се укључим у главну улицу и видим њеног доброг друга који ме пушта у колону и смеје се као луд. Видим ја њему кола окићена тотално. Зове он мене и ја као код кога идеш на свадбу? Почео је толико да се смеје да није морао да ми објашњава да је она у 3 колима испред и да сам упао у њену свадбену колону. Један од тежих дана у животу опорављао сам се 2 дана. А да не причам што сам видео комплет ужу родбину на сл. семафору...
 
Treba svaki raskid da je isti.Bezbolan i bez tzv. depresije.Jedna epizoda je gotova, život ide dalje, sledi neka sledeća epizoda.Ako nešto ne ide, treba da se prekine što pre.Ko se večito osvrće u neku prošlost, za njega nema budućnosti.Samo napred, nikad unazad.Nije išlo, ćao, dovidžons, idemo dalje sa nekom novom vezom.Bol i depresija su jadne navike i odlike slabića.
 
Ја сам мушка стока и код мене прораде емоције тек кад видим да су моје бивше постале срећне (а можад нису, можда и даље мене сањају).
Имао сам јако тежак раскид дуге везе, много сам је волео и једва некако преболео. И после 2 године возим ја и у саобраћају гужва катастрофа, хоћу да се укључим у главну улицу и видим њеног доброг друга који ме пушта у колону и смеје се као луд. Видим ја њему кола окићена тотално. Зове он мене и ја као код кога идеш на свадбу? Почео је толико да се смеје да није морао да ми објашњава да је она у 3 колима испред и да сам упао у њену свадбену колону. Један од тежих дана у животу опорављао сам се 2 дана. А да не причам што сам видео комплет ужу родбину на сл. семафору...

To je užas mada mene više boli kad se neko ko je bio zanimljiv potpuno izmeni, postane doslovno suprotna verzija sebe. Naravno svi evoluiramo, ali tipa kad vidim ljude koji su pokidali svaku vezu sa sobom iz mladosti, npr. otišli preko (što je pohvalno) i u nekoj kompaniji rade linearno (što je takodje pohvalno), ali ih to obuzme pa zaborave na bezbrižnost i dane slobode i sreće i avanture i rasterećenosti. Zato cenim one tipove kao Jordan Belfort koji nastavljaju i kao stariji da žive neki proaktivan, zabavan život, gde ima mnogo drame, potresa, dešavanja. Naravno ne treba preterivati da se čoveku ne sprže moždani centri za dopamin i da mu se sve ne smuči pa ode da živi ko pustinjak neki, ali generalno znam masu tih što se izmene skroz, sve ono od pre ne važi, oni su nova verzija sebe, sve je od ranije smešno i glupost i 'prolazna moda', sve nešto organizovano, ozbiljno, disciplina, foliranje, ukidanje svežine. U Americi to nije tako jer čovek ima opcije, ima širok dijapazon odnosa, ima gde da se sakrije. Ali u malim korumpiranim državama to malo drugačije ide, kako ćeš ****** da plivaš i opstaneš ako ne udješ u svet protekcija, ulizivanja, napredovanja, šema, preživljavanja. Ima i ljudi koji skroz odustanu kao Venedikt Jerofejev, prezru to i samo pijanče i idu od prvog do prvog. Ali to može u tolerantnijim državama, ovde bi te proglasili za pijanduru i krenuli da ti sole pamet. Poznajem ljude koji masovno beže odavde preko, ne bez razloga, em se odvoje da im niko ne sere ništa, em se stope sa novim sistemom vrednosti, ljudima, nove relacije, život, niko ih ne pritiska.

To što ti se desilo je užas naravno, a užas je zbog narcističke povrede, msm mene ne zanimaju nešto te svadbe i okićene kolone ali da mi se desilo, a da mi dodje žuta minuta ko zna šta bi bilo, verovatno bih nastradao ili se bacio sa nadvožnjaka.
 
Treba svaki raskid da je isti.Bezbolan i bez tzv. depresije.Jedna epizoda je gotova, život ide dalje, sledi neka sledeća epizoda.Ako nešto ne ide, treba da se prekine što pre.Ko se večito osvrće u neku prošlost, za njega nema budućnosti.Samo napred, nikad unazad.Nije išlo, ćao, dovidžons, idemo dalje sa nekom novom vezom.Bol i depresija su jadne navike i odlike slabića.

Ti pričaš kao da su svi ljudi isti. Imaš čoveka kog jedna uvreda grize danima, imaš ljude koji kad im neko lupi šamar gledaju da ga unakaze nožem mesec dana posle. Pa ja znam jednog što je ostao invalid od vrata na dole na Voždovcu jer je pretukao lika zbog ribe. Ovaj se vratio kasnije i propucao ga sa društvom, i sad je lik biljka u sobi, život mu se sveo na netflix, filmove, što je razumno.

Bol i depresije nisu nužno jadne navike, zavisi ka čemu je čovek orijentisan. Više pogadjaju impulsivne i razdražljive i melanholične ljude, prosto on se involvira u nešto, stvara neki mikrokosmos jer mu se svet gadi, a to zavisi i od te druge osobe, i onda kad to pukne vraća se u sivilo, pati, jebe sebi mater, opije se da ne zna gde je tri meseca za redom. Prokurva se, radi šta stigne sa kim stigne, ne gleda, ko šta ponudi pa udri. A treba mu npr. intezitet doživljaja stalno, da ne bude dosadno.

A imaš i stabilne ljude, čvrste, racio ih radi samo tako, kao Mišković, Beko, oni sve gledaju kroz racio i ne pate nego metodično i hladno rade. Ali ne može to da se isfolira, da se od majmuna napravi šarplaninac i obrnuto. To si što si, pa nadogradjuješ da ti se svet ne sruši na glavu.
 
Ti pričaš kao da su svi ljudi isti. Imaš čoveka kog jedna uvreda grize danima, imaš ljude koji kad im neko lupi šamar gledaju da ga unakaze nožem mesec dana posle. Pa ja znam jednog što je ostao invalid od vrata na dole na Voždovcu jer je pretukao lika zbog ribe. Ovaj se vratio kasnije i propucao ga sa društvom, i sad je lik biljka u sobi, život mu se sveo na netflix, filmove, što je razumno.

Bol i depresije nisu nužno jadne navike, zavisi ka čemu je čovek orijentisan. Više pogadjaju impulsivne i razdražljive i melanholične ljude, prosto on se involvira u nešto, stvara neki mikrokosmos jer mu se svet gadi, a to zavisi i od te druge osobe, i onda kad to pukne vraća se u sivilo, pati, jebe sebi mater, opije se da ne zna gde je tri meseca za redom. Prokurva se, radi šta stigne sa kim stigne, ne gleda, ko šta ponudi pa udri. A treba mu npr. intezitet doživljaja stalno, da ne bude dosadno.

A imaš i stabilne ljude, čvrste, racio ih radi samo tako, kao Mišković, Beko, oni sve gledaju kroz racio i ne pate nego metodično i hladno rade. Ali ne može to da se isfolira, da se od majmuna napravi šarplaninac i obrnuto. To si što si, pa nadogradjuješ da ti se svet ne sruši na glavu.
To već spada u mentalne bolesnike kad se neko bije zbog nekog koji to ne zavređuje.Jasno je da nisu svi isti, ali da nema budala, o čemu bi mnogi portali pisali...Uglavnom, poenta svega je da život ide dalje, ako sa jednom ne ide, treba ići napred i probati sa nekom drugom osobom.Raskid treba da ide glatko i bez kajanja i osvrtanja.Ja sam onomad davno jednoj dao drugu šansu, i tada je išlo malo bolje nego prvi put, ali opet nije nešto dugo potrajala ta veza.Od tada, ništa više nemam ni sa jednom bivšom, nikakav kontakt.Nova veza i ćao đaci.Ovi što seku vene i skaču sa mosta su slučajevi za Lazu...
 
Zglobni Skoč, izvini, ali ti baš simplifikuješ stvari sa tim "treba biti iznad situacije" zen sranjima... Jeste, život je baš linearan tako, otreseš sa sebe ovu prethodnu i odmah si u euforiji za narednu... Mislim, možda ti tako i doživljavaš, ali ono, ne nameći hladnokrvnost kao imperativ i ne nipodaštavaj tuđa iskustva, koja su zapravo mnogo prirodnija zdravom emotivnom čoveku naspram te stamenitosti koju propagiraš.
 
To već spada u mentalne bolesnike kad se neko bije zbog nekog koji to ne zavređuje.Jasno je da nisu svi isti, ali da nema budala, o čemu bi mnogi portali pisali...Uglavnom, poenta svega je da život ide dalje, ako sa jednom ne ide, treba ići napred i probati sa nekom drugom osobom.Raskid treba da ide glatko i bez kajanja i osvrtanja.Ja sam onomad davno jednoj dao drugu šansu, i tada je išlo malo bolje nego prvi put, ali opet nije nešto dugo potrajala ta veza.Od tada, ništa više nemam ni sa jednom bivšom, nikakav kontakt.Nova veza i ćao đaci.Ovi što seku vene i skaču sa mosta su slučajevi za Lazu...

Ima i ovih što se režu da se osete živim, ne jer vole krv ili od tuge nego dobar osećaj. Najgore je kad se ništa ne dešava, a dobro je da čovek dodje u kontakt sa bolom malo, zamrači sobu u podne, da pusti krv i recimo uz to na ripit neke sebi bitne pesme, da se regeneriše kao ajkula ili prodje kroz proces najjačih osećanja. To nije 'psiho' priča ni nešto nenormalno, nego ima momenata dosade ili kad hoćeš neki bliss, da osetiš nešto, da doživiš neobično nešto.
 
Pa sta znam, sa svakom sam ostajao prijatelj i nekad se cujemo. Doduse bilo je ovih sto su me iskoriscavale za seks i onda samo skapiram da vise nema smisla da... Ebem li im mamicu, a toliko se utripujem a moze samo da kaze strejt. Al ok, sve je lekcija.
 
Ovo me zanima...

Da li imate i ako da, koji je to bio raskid sa vašim momkom/devojkom koji vam je bio poseban izazov, teži od drugih recimo, koji vam je iziskivao i truda, energije i vremena da ga prebolite...
Kako ste se nosili sa prirodom tog raskida, koliko dugo, da li je ostavio traga...?
Da! Sa bivšim sa kojim sam živela i kog sam ostavila.
Preboliš svakog, čim skontaš da si napravio pogrešan izbor! Onda uglavnom kriviš sebe, kako si bio " slep kod očiju" i te fore.Zapravo,..traje onoliko koliko ti je potrebno da shvatiš prirodu razlaza ( zašto je do toga došlo).
P.S.Nisam tip koji "seče vene", ali se teško nosim sa sopstvenim porazima i pogrešnim procenama.Taj put sam eto, omanula! 😁
 
Sa svakom mojom devojkom raskid je bio za mene težak, i naravno bolan.
Svaku sam jako voleo, pa je to verovatni razlog potonje patnje.
Krivac nije bio niko drugi do ja sam, i moje nezrelo ponašanje.
Nikad ni sa jednom nisam hteo da se pomirim nakon raskida,
kao da su samo one krive za isti. Uprkos svemu, sa nekima sam ostao
u dobrim odnosima, ponekad odemo na kavu. Prorade emocije.
Sa nekima sam ostao u lošim odnosima i dan danas.
 
Ovo me zanima...

Da li imate i ako da, koji je to bio raskid sa vašim momkom/devojkom koji vam je bio poseban izazov, teži od drugih recimo, koji vam je iziskivao i truda, energije i vremena da ga prebolite...
Kako ste se nosili sa prirodom tog raskida, koliko dugo, da li je ostavio traga...?
Kada ljudi (žene) ispadnu ološ i kučke, treba se savladati. Nije to patnja za njima, to je bukvalno bes koji treba iskontrolisati da je ne uhvatiš i prebiješ.
Dve kučke. Težak ološ. Đubrad, izdaja. Ko mi je kriv- moja sopstvena loša procena.
Sa svima ostalima ljudski, nema tu nikakve patnje, ako je veza bila kratka ne stignem da se vežem toliko da bih patio, ako je veza duga, tu odavno nema zaljubljenosti i raskid je nešto što dođe očekivano.

Eto sad paradoksa, ispade da se najviše pati za đubradima i kučkama. Mene je jedna tako zgazila da sam se godinama oporavljao, nož u leđa, jedva sam čini mi se, preživeo. Težak udarac, 7 godina nisam mogao da imam vezu posle nje, eto toliko me je sjebala. Oporavio sam se pre 3 godine sa sadašnjom suprugom.
 
Od kad sam relativno zrela, negde od 20 naovamo, svaki raskid je bio težak.
Ja sam prosto takva osoba, sve je kod mene dugotrajno i duboko, temperament valjda. Mislim da je to i nasledno.
Malo se brinem za sebe, sve se više povlačim. Na kraju ću živeti na ivici života kao i mnogo godina do sad, bez muzike, bez pozitivnih emocija, bez druženja... Čim se malo otvorim, nešto mora da zaboli, pa se opet vraćam. Shvatam da to nije normalno ponašanje, ali ionako na forumu ima puno ludaka pa ne iskačem ;}
 
Od kad sam relativno zrela, negde od 20 naovamo, svaki raskid je bio težak.
Ja sam prosto takva osoba, sve je kod mene dugotrajno i duboko, temperament valjda. Mislim da je to i nasledno.
Malo se brinem za sebe, sve se više povlačim. Na kraju ću živeti na ivici života kao i mnogo godina do sad, bez muzike, bez pozitivnih emocija, bez druženja... Čim se malo otvorim, nešto mora da zaboli, pa se opet vraćam. Shvatam da to nije normalno ponašanje, ali ionako na forumu ima puno ludaka pa ne iskačem ;}
Ne, pa hvala ti u ime svih na komplimentu :lol:
 
Sindrom tipicnog forumasa/ce: tema kako se sto komplikovanije smuvati, pa onda izbegavanje teme o seksu osim ako je neka teska trauma ili neko presecereno vodjenje ljubavi, i onda na kraju teme o teskim raskidanjima, neprezaljenim ljubavima i na kraju se svi nadju u "Ostavite poruku onome ko zna"
 
Možeš i u moje ime da se zahvališ, i sebe sam tu svrstala hehe
Mi u stvari ovde samo pisemo otvorenije o strahovima, depresijama,anksioznosti, sto sve imaju ljudi koje sreces svaki dan ali ti ne govore o tome.
Po ovom poslednjem istrazivanju sto su sad radili svaki sesti stanovnik ima nesto. Drznucu se da napisem da im je istrazivanje sr.anje s obzirom na momenat u kome su ga radili.
Strahovi su normalni. Ludaci su ljudi koji rade drugim ljudima ono sto je nama nepojmljivo.
Ne treba svima nama ista kolicina otvaranja ni interakcije.
 

Back
Top