Evo ja da vam se pridruzim na ovoj temi sa svojim iskustvom. Ja sam prvu vantelesnu oplodnju imala u aprilu 2010 godine u Narodnom frontu o trosku drzave. Bila sam prilicno razocarana pristupom i nacinom na koji mi je vantelesna uradjena. Isla sam na kraci postupak, izvadili su mi 5 jajnih celija od cega se samo jedna oplodila posto su ih pustili pet dana da dodju do blastociste. Na internetu sam nasla da se na blastociste ide sa minimum sest jajnih celija, ispod tog broja nikako. I osecala sam se kao deo nekog njihovog eskperimenta. Bas mi je bilo tesko posle tog pokusaja.
Sledeca VTO je bila u ordinaciji Ivanovic o nasem trosku. Totalno druga prica kad vi placate, naravno. Tu sam imala cak 11 jajnih celija od kojih se samo jedna nije oplodila. Ubacene su mi tri a ostale su pustene do blastociste i prezivele su jos tri, koje su zamrznute. Ni taj pokusaj nije uspeo, razlog se ne zna. Pustili su me mesec dana pa je trebalo da uradimo sa smrznutim medjutim, one nisu prezivele odmrzavanje, tako da od tog pokusaja nije bilo nista. Sve to je bilo u maju 2011.
Inace razlog sto sam ja morala na VTO je jako mali broj spermatozoida kod mog supruga koji je isao od 2.5 do 9miliona (sto je bio maksimum). Kad sam pitala dodktore da li postoji mogucnost da se radi nesto na mom suprugu, kako ja ne bih primala te silne hormone, nego da nekim lekovima ili bilo cime uspemo njemu malo da poboljsamo spermogram, rekli su mi da je nemoguce, posto on stvarno ima mali broj. Doduse bili su izuzetno pokretljivi, sto meni i nije znacilo mnogo. A sto se mene tice i mog zdravlja sa mnom je bilo sve savrseno, nikada nikakav problem nisam imala.
Kad se sve to zavrsilo ja sam krenula da cackam po netu i da razmisljam sta da radimo do sledece VTO, nisam mogla da mirujem, bas sam se bila zainatila, a sledeci pokusaj je bio planiran za novembar 2011. U medjuvremenu smo imali i dva smrtna slucaja u porodici, koji su bas uticali na nas i nekako nas poremetili. A onda sam ja zajedno sa svojim dragim, a na predlog drugarice odlucila da odemo na Ostrog. Nikad nisam bila u tom manastiru, ali me je nesto vuklo i rekla sam idemo pa neka sve puca. Inace nisam bila neki veliki vernik, verujem da nesto postoji ali...
U septembru sam uzela godisnji, spustili smo se kolima do CG, stigli smo uvece i prespavali. Ja vam ne mogu opisati kako sam se osecala tamo. Jednostavno se mora doziveti. Posle toga smo otisli par dana do mora i ja sam bila preporodjena. Vratili smo se u Beograd krajem septembra.
Sledeci ciklus je trebalo da mi bude 27. oktobra ali sam se potajno nadala da necu dobiti, sto je bilo nemoguce, jer kazem vam po doktorima verovatnoca da ja prirodno ostanem trudna je bila ravna cudu. Dobila sam 27 i malo se razocarala, ali samo malo posto je bilo ocekivano da dobijem.
U novemru se dogovaram sa doktorkom iz klinike Ivanovic da pocnemo u novembru sa stimulacijom i da joj se javim za sledeci ciklus. Ja tacno u dan kad treba da dobijem, kao dobijam. Krene mi onako braonkast iscedak jer je meni uvek tako prvi dan i ja joj se javim. Odem posle tri dana odradim hormone koje je trazila, ali meni ta tri dana ide samo braonkasto ali odbacujem mogucnost da sam trudna. Posle podne me zove doktorka sa pitanjem da li mi je u medjuvremenu krenulo normalno, ja reko ne nego mi je prestalo. I ona mi kaze dodji danas da vidimo sta je, moguce je da si trudna posto je progesteron bio jako visok. Ne mozete da verujete kako sam se osecala tog momenta. Ne znam kako sam otisla do ordinacije. Ona me pogledala na UZ ali nista se nije videlo. I onda mi je rekla da odem da mi urade betu i da vidimo, ukoliko nije trudnoca, da krecemo sa postupkom.
Posle posla sam otisla u laboratoriju da uzmem betu, posto je vec bila gotova jer su je uzeli iz krvi koju sam dala tog jutra, BETA 500 i ja ne mogu da verujem. Zovu me iz klinike da mi saopste vest posto je i kod njih stigao rezultat i cestitaju a ja sokirana.
Dosla sam kuci saopstila svom dragom, oboje smo bili u cudu i verujte mi da nismo znali da li smemo da se radujemo uopste. Ja sam do prvog ultrazvuka bila u strahu kao i on, ali kad sam cula srce nasoj sreci nije bilo kraja.
Danas sam u 23 nedelji trudnoce i cekamo naseg Vasila

Zato drage buduce mame nemojte gubiti nadu, probajte ovako kao i mi nista vas ne kosta. Verujte u cuda jer se ona stvarno desavaju a ja sam zivi dokaz za to.
Mom suprugu je umro otac tri meseca pre toga, sto znaci da taj stres jedino moze negativno da utice na njegov vec dovoljno los spermogram, ali eto bilo je suprotno. Tako da ja vam drzim pesnice da uspete, ne gubite nadu i verujte u nesto, jer ja sam pocela da verujem.
Pozdrav od nas :*