Ribar
Poznat
- Poruka
- 9.185
Učestale su žalbe na „uvoznički lobi“. Prema onima koji se žale, Srbijom bi tekli med i mleko ali to ne dozvoljava nekakav uvoznički lobi.
Ko se i zašto žali?
U vreme Najvećeg Bravara Svih Naših Naroda I Narodnosti, u prodaji se mogla naći samo domaća roba. Uvozna je bila opterećena visokim carinama ako je uopšte i bilo dozvoljeno uvesti nešto. Pored toga, dobijanje raznih uvoznih dozvola i carinski postupak znali su da traju godinama.
Rezultat: roba koja se proizvodila i prodavala u SFRJ bila je uglavnom lošeg kvaliteta i zastarela u svakom pogledu. Kada je zemunski „Teleoptik“ proizveo svoj poslednji stepenišni automat, u inostranstvu su mogli da ga prepoznaju još samo iskusni i dugogodišnji kustosi muzeja! Ostalima je tako nešto bilo sasvim nepoznato – toliko je bio zastareo.
Današnji proizvođači nisu baš mnogo odmakli u razvoju. Još uvek bi da proizvode robu mereći pomoću štapa i kanapa. Da proizvode ono što su bolji majstori znali još pre drugog svetskog rata.
Istina je da su računari prisutni svuda. Pitanje je koliko ko zna da ih koristi.
Evo kako to izgleda u praksi:
Na svakom koraku se nudi sečeni pločasti materijal svih vrsta. Lepo! Međutim ako nekome zatreba ploča koja nije pravougaona, nego recimo u obliku ćiričnog slova „G“ ili „T“, već nastaju problemi! Više nije jednostavan rez i nema ko da ga napravi. Da ne pominjem ako slučajno treba još i neki žleb! To postaje vasionska tehnika i takva ploča može samo da se uveze. Iz Hjustona, naravno.
Kada domaći proizvođači ne mogu da se izbore sa, u suštini jednostavnim, oblicima ploča, šta očekivati kada je u pitanju nešto stvarno složeno?
Uvoz naravno!
I onda je kriv neki fiktivni lobi jer ovde očigledno nema takve pameti koja zna da to napravi.
Ko se i zašto žali?
U vreme Najvećeg Bravara Svih Naših Naroda I Narodnosti, u prodaji se mogla naći samo domaća roba. Uvozna je bila opterećena visokim carinama ako je uopšte i bilo dozvoljeno uvesti nešto. Pored toga, dobijanje raznih uvoznih dozvola i carinski postupak znali su da traju godinama.
Rezultat: roba koja se proizvodila i prodavala u SFRJ bila je uglavnom lošeg kvaliteta i zastarela u svakom pogledu. Kada je zemunski „Teleoptik“ proizveo svoj poslednji stepenišni automat, u inostranstvu su mogli da ga prepoznaju još samo iskusni i dugogodišnji kustosi muzeja! Ostalima je tako nešto bilo sasvim nepoznato – toliko je bio zastareo.
Današnji proizvođači nisu baš mnogo odmakli u razvoju. Još uvek bi da proizvode robu mereći pomoću štapa i kanapa. Da proizvode ono što su bolji majstori znali još pre drugog svetskog rata.
Istina je da su računari prisutni svuda. Pitanje je koliko ko zna da ih koristi.
Evo kako to izgleda u praksi:
Na svakom koraku se nudi sečeni pločasti materijal svih vrsta. Lepo! Međutim ako nekome zatreba ploča koja nije pravougaona, nego recimo u obliku ćiričnog slova „G“ ili „T“, već nastaju problemi! Više nije jednostavan rez i nema ko da ga napravi. Da ne pominjem ako slučajno treba još i neki žleb! To postaje vasionska tehnika i takva ploča može samo da se uveze. Iz Hjustona, naravno.
Kada domaći proizvođači ne mogu da se izbore sa, u suštini jednostavnim, oblicima ploča, šta očekivati kada je u pitanju nešto stvarno složeno?
Uvoz naravno!
I onda je kriv neki fiktivni lobi jer ovde očigledno nema takve pameti koja zna da to napravi.