- Poruka
- 368.450
Britanija je 1900. godine sklopila istorijski ugovor sa persijskom vladom o koncesiji za naftu, koja je kod Engleza izazvala pohlepu i utabala put za Prvi svetski rat.
Prva te vrste u regionu Zaliva, koncesija za naftu dala je D'Arsiju posebnu i ekskluzivnu privilegiju da traži i okupira, eksploatiše, razvija, čini pogodnim za trgovinu,
odvoz i prodaju prirodnog gasa, nafte, asfalta i ozokerita na celom prostoru Persijskog carstva u trajanju od šezdeset godina.
Početkom 20. veka, Persijom je vladao Mozafar ad-Din Šah, koji je, kao i cela njegova porodica, bila poznata po tome što su bili veliki uživaoci opijuma.
Šah je angažovao britansko-australijskog inženjera i arheologa Vilijama d’Arsija, koji je dobro poznavao teritoriju Persije, zahvaljujući iskopavanjima
koja je vršio godinama unazad, za modernizaciju zemlje. On je iskoristo svoje odnose sa porodicom Šah i sa njima sklopio istorijski dogovor.
Naime, dogovor je bio sledeći: U slučaju da pronađe naftu, Šah bi dobio nadoknadu u današnjem iznosu od otprilike 2,5 miliona dolara i 16% koncesije.
To je značilo da će na svakih 100 dolara koje Britanija dobije od nafte, 16 dolara ići Persiji, a 84 dolara Britaniji.
Obično bi za ovakvu vrstu poslova "dobar ugovor" značio podelu 50-50, iranska nafta-britanska eksploatacija, te je podela 84-16 koju je postigao D'Arsi postala istorijska.
Kasnije se zbog ovog dogovora šaljivo preporučivalo "uvek pregovarajte s ljudima kada su nadrogirani opijumom".
Međutim, potraga za naftom nije bila laka. D'Arsi je nailazio na mnoge preobleme, što ga je dovelo do ivice bankrota, a što je naposletku rezultiralo stvaranju "Anglo-Persian Oil Company" kada je nafta i pronađena. I to ne malo. Pronađene su ogromne rezerve nafte, što je Britance naprasno učinilo "bezobrazno bogatim" samo od ovog ugovora.
Prva te vrste u regionu Zaliva, koncesija za naftu dala je D'Arsiju posebnu i ekskluzivnu privilegiju da traži i okupira, eksploatiše, razvija, čini pogodnim za trgovinu,
odvoz i prodaju prirodnog gasa, nafte, asfalta i ozokerita na celom prostoru Persijskog carstva u trajanju od šezdeset godina.
Početkom 20. veka, Persijom je vladao Mozafar ad-Din Šah, koji je, kao i cela njegova porodica, bila poznata po tome što su bili veliki uživaoci opijuma.
Šah je angažovao britansko-australijskog inženjera i arheologa Vilijama d’Arsija, koji je dobro poznavao teritoriju Persije, zahvaljujući iskopavanjima
koja je vršio godinama unazad, za modernizaciju zemlje. On je iskoristo svoje odnose sa porodicom Šah i sa njima sklopio istorijski dogovor.
Naime, dogovor je bio sledeći: U slučaju da pronađe naftu, Šah bi dobio nadoknadu u današnjem iznosu od otprilike 2,5 miliona dolara i 16% koncesije.
To je značilo da će na svakih 100 dolara koje Britanija dobije od nafte, 16 dolara ići Persiji, a 84 dolara Britaniji.
Obično bi za ovakvu vrstu poslova "dobar ugovor" značio podelu 50-50, iranska nafta-britanska eksploatacija, te je podela 84-16 koju je postigao D'Arsi postala istorijska.
Kasnije se zbog ovog dogovora šaljivo preporučivalo "uvek pregovarajte s ljudima kada su nadrogirani opijumom".
Međutim, potraga za naftom nije bila laka. D'Arsi je nailazio na mnoge preobleme, što ga je dovelo do ivice bankrota, a što je naposletku rezultiralo stvaranju "Anglo-Persian Oil Company" kada je nafta i pronađena. I to ne malo. Pronađene su ogromne rezerve nafte, što je Britance naprasno učinilo "bezobrazno bogatim" samo od ovog ugovora.