...savremenog čovečanstva...
O ovoj ozbiljnoj pojavi (bolesti) se priča I piše toliko da bi me većina autora tih članaka proglasila usamljenom i osudila što sedim iza ekrana i pišem o tome umesto da držim tribinu..probaću da koliko je to moguće,predstavim srž problematike..
Kažu oni koji se bave proučavanjem ove pojave, da je usamljenost normalna (neverovatne li slučajnosti,vidi prvi text u blogu,prim.aut)… Povremena usamljenost je nezaobilazna posledica modernog načina života I sve dok je povremena, nema mesta za paniku... Hronična usamljenost nešto je sasvim drugo i nema osobe koja zbog nje neće trpeti posledice. Spisak problema,emotivnih, je podugačak I vrlo ozbiljan:nedostaju nam ljudi, javljaju se tuga, osećaj praznine, čežnja za ljudskim kontaktom, ljutnja, bes, nemoć, nedostatak samopouzdanja, samooptuživanje, omalovažavanje samoga sebe... Efekti usamljenosti vidljivi su i na telu, neki deluju polagano, a neki su gotovo odmah vidljivi. Posebnu opasnost za zdravlje predstavlja pojačano lučenje hormona stresa, čije su posledice samo delimično merljive. Usamljenost povećava verovatnost obolevanja od bolesti srca i krvnih sudova, čak i slabljenja pamćenja, sposobnosti učenja i kognitivnih (spoznajnih) sposobnosti uopšte (ako se pronađete u većini simptoma,ne paničite,niste jedini!)
Različite osobe usamljenost mogu doživljavati različito.Isto tako, jedna osoba tokom dužeg perioda svoju usamljenost ne doživljava na isti način.Opet dodjosmo do predloga kako se boriti sa ovim problemom, sa jednim podugačkim spiskom preporučenih knjiga samopomoći..kako da uradite i dostignete ovo ili ono i pomognete sebi….O,ne,nemam ja ništa protiv te vrste knjiga ,naprotiv…
Moram samo da ispričam moju asocijaciju na tu vrstu literature.Naime,jedna moja bivša poznanica,nesređena na emotivnom planu,lutala je dugo i bila usamljena...stalno u začaranom krugu preispitujući se i razmišljajući o svojim pogrešnim izborima...u trenucima očaja i razočaranosti bacila se na čitanje knjiga samopomoći poznate autorke ovog književnog žanra (nećemo da imenujemo,naravno)...kako naći sreću i zadržati pravog...kako ostariti pored voljenog..prepoznajte i zadržite ljubav..toliko je bila predana tome,da je čini mi se počela da uči napamet njene savete..jednog dana srela je nekog...mnogo joj se dopao i ona reši da primeni novostečeno znanje..Kaže ta poznata autorka,reče junakinja ove priče, ne valja odmah se prepustiti osećanjima..moramo se postepeno upoznavati,korak po korak..ništa naglo,ništa na brzinu...Sutradan,na njenom licu videh sreću,radost i sjaj u očima...rekoh,šta bi sa savetima,postepeno i to...kaže ona..(uz gest rukom kao da baca nešto preko ramena)....ma,dođavola sa njima ... i dan-danas je u srećnoj vezi sa njim..
Nemam nameru da obezvredim tu vrstu literature kao što rekoh,samo mislim da,obzirom da se radi o tananim slojevima ličnosti,kao i o tome da je potpuno različit doživljaj usamljenosti kod svake individue,svaka generalizacija bila bi nesvrsishodna a svako nabrajanje saveta besmisleno.
Zato,moj skromni doprinos u obliku predloga,kako bih se ja borila sa ovim problemom,bio bi sledeći:Ne preduzimajte ništa ako pripadate prvoj grupi,sa povremenim simptomima..Ako ste u drugoj,onoj hroničnoj grupi...prvi korak bio bi suočavanje sa problemom,priznanje postojanja istog....sledeći korak-samospoznaja..zavirite u sebe,..upoznajte sebe eksperimentisanjem,pokušajima,makar vam oni bili neuspešni u početku..dok ne nađete pravo rešenje,šta je ono sto vam leči dušu..da li ćete izabrati hobi,priključivanje nekoj grupi,dobrotvorni rad,skupljanje salveta ili tečajeve plesa...potpuno je nebitno..imate mnogo opcija..bitno je da smognete snage da počnete da menjate...i pretvorite poraz u pobedu...
O ovoj ozbiljnoj pojavi (bolesti) se priča I piše toliko da bi me većina autora tih članaka proglasila usamljenom i osudila što sedim iza ekrana i pišem o tome umesto da držim tribinu..probaću da koliko je to moguće,predstavim srž problematike..
Kažu oni koji se bave proučavanjem ove pojave, da je usamljenost normalna (neverovatne li slučajnosti,vidi prvi text u blogu,prim.aut)… Povremena usamljenost je nezaobilazna posledica modernog načina života I sve dok je povremena, nema mesta za paniku... Hronična usamljenost nešto je sasvim drugo i nema osobe koja zbog nje neće trpeti posledice. Spisak problema,emotivnih, je podugačak I vrlo ozbiljan:nedostaju nam ljudi, javljaju se tuga, osećaj praznine, čežnja za ljudskim kontaktom, ljutnja, bes, nemoć, nedostatak samopouzdanja, samooptuživanje, omalovažavanje samoga sebe... Efekti usamljenosti vidljivi su i na telu, neki deluju polagano, a neki su gotovo odmah vidljivi. Posebnu opasnost za zdravlje predstavlja pojačano lučenje hormona stresa, čije su posledice samo delimično merljive. Usamljenost povećava verovatnost obolevanja od bolesti srca i krvnih sudova, čak i slabljenja pamćenja, sposobnosti učenja i kognitivnih (spoznajnih) sposobnosti uopšte (ako se pronađete u većini simptoma,ne paničite,niste jedini!)
Različite osobe usamljenost mogu doživljavati različito.Isto tako, jedna osoba tokom dužeg perioda svoju usamljenost ne doživljava na isti način.Opet dodjosmo do predloga kako se boriti sa ovim problemom, sa jednim podugačkim spiskom preporučenih knjiga samopomoći..kako da uradite i dostignete ovo ili ono i pomognete sebi….O,ne,nemam ja ništa protiv te vrste knjiga ,naprotiv…
Moram samo da ispričam moju asocijaciju na tu vrstu literature.Naime,jedna moja bivša poznanica,nesređena na emotivnom planu,lutala je dugo i bila usamljena...stalno u začaranom krugu preispitujući se i razmišljajući o svojim pogrešnim izborima...u trenucima očaja i razočaranosti bacila se na čitanje knjiga samopomoći poznate autorke ovog književnog žanra (nećemo da imenujemo,naravno)...kako naći sreću i zadržati pravog...kako ostariti pored voljenog..prepoznajte i zadržite ljubav..toliko je bila predana tome,da je čini mi se počela da uči napamet njene savete..jednog dana srela je nekog...mnogo joj se dopao i ona reši da primeni novostečeno znanje..Kaže ta poznata autorka,reče junakinja ove priče, ne valja odmah se prepustiti osećanjima..moramo se postepeno upoznavati,korak po korak..ništa naglo,ništa na brzinu...Sutradan,na njenom licu videh sreću,radost i sjaj u očima...rekoh,šta bi sa savetima,postepeno i to...kaže ona..(uz gest rukom kao da baca nešto preko ramena)....ma,dođavola sa njima ... i dan-danas je u srećnoj vezi sa njim..
Nemam nameru da obezvredim tu vrstu literature kao što rekoh,samo mislim da,obzirom da se radi o tananim slojevima ličnosti,kao i o tome da je potpuno različit doživljaj usamljenosti kod svake individue,svaka generalizacija bila bi nesvrsishodna a svako nabrajanje saveta besmisleno.
Zato,moj skromni doprinos u obliku predloga,kako bih se ja borila sa ovim problemom,bio bi sledeći:Ne preduzimajte ništa ako pripadate prvoj grupi,sa povremenim simptomima..Ako ste u drugoj,onoj hroničnoj grupi...prvi korak bio bi suočavanje sa problemom,priznanje postojanja istog....sledeći korak-samospoznaja..zavirite u sebe,..upoznajte sebe eksperimentisanjem,pokušajima,makar vam oni bili neuspešni u početku..dok ne nađete pravo rešenje,šta je ono sto vam leči dušu..da li ćete izabrati hobi,priključivanje nekoj grupi,dobrotvorni rad,skupljanje salveta ili tečajeve plesa...potpuno je nebitno..imate mnogo opcija..bitno je da smognete snage da počnete da menjate...i pretvorite poraz u pobedu...