Umro Teofil Pančić

On zapravo nije voleo bilo čiji nacionaloizam, ali je mogućnost shvatanja takvih činjenica oduvek našim nacionalistima bila viša matematika.

Problem nije kosmopolitizam. Rundek je kosmopolita koji nema problem ni sa sobom, ali ni sa drugima.
On isijava spokojem. Mir u njemu, mir oko njega.
Nikada nije stajao na strani nacionalizma, sovinizma, antifasizam smatra obavezom koja je sira od strane u nekom ratu. Ljubitelj individualizma.

Teofil je zbog svog porekla bio zadojen. Rodjen negde, odrastao nekud, zamomcio se tamo, porekla od 'amo...i onda sve to nestaje, ali hajde sto nestaje vec se u krvi kupa.
Ja nikada nisam bila sigurna da on mozda nije ljut na...raspad Jugoslavije.
Na odluke tadasnje Srbije pogotovo ljut!

Da bi covek onako pisao, on mora da oseca emotivni naboj. Emocija je potrebna i za ljubav ali i za prezir koji je on cesto namerno pokazivao.

Politicki nisam na istoj strani. Emotivno sam bliza Rundeku kud i kamo, ali Teofil nije lik koji je Srbiji doneo zlo.
Ako je isto nekome doneo, doneo je sebi sto nije shvatao da ljudi nisu zavedeni nacionalizmom vec da jugoslovenski patriotizam nije zaziveo jer je neprirodan i nametnut.
 
Problem nije kosmopolitizam. Rundek je kosmopolita koji nema problem ni sa sobom, ali ni sa drugima.
On isijava spokojem. Mir u njemu, mir oko njega.
Nikada nije stajao na strani nacionalizma, sovinizma, antifasizam smatra obavezom koja je sira od strane u nekom ratu. Ljubitelj individualizma.

Teofil je zbog svog porekla bio zadojen. Rodjen negde, odrastao nekud, zamomcio se tamo, porekla od 'amo...i onda sve to nestaje, ali hajde sto nestaje vec se u krvi kupa.
Ja nikada nisam bila sigurna da on mozda nije ljut na...raspad Jugoslavije.
Na odluke tadasnje Srbije pogotovo ljut!

Da bi covek onako pisao, on mora da oseca emotivni naboj. Emocija je potrebna i za ljubav ali i za prezir koji je on cesto namerno pokazivao.

Politicki nisam na istoj strani. Emotivno sam bliza Rundeku kud i kamo, ali Teofil nije lik koji je Srbiji doneo zlo.
Ako je isto nekome doneo, doneo je sebi sto nije shvatao da ljudi nisu zavedeni nacionalizmom vec da jugoslovenski patriotizam nije zaziveo jer je neprirodan i nametnut.
Daleko od toga da je doneo zlo. Čak se borio protiv zla onako kako je verovao da je najbolje. I ostao je dosledan, nije se prodao (kao Basara, npr.)
Najviše mu zameram nedostatak smelosti i principijelnosti da ošine i po "svojima", čime je sebe svrstao u koš "mi", "naši".
Nisam bila fan njegovih tekstova, vulgarnost ne može da nadomesti manjak ideja.
Ne zameram mu ni Jugoslovenstvo, mada mi je neverovatno to bešnjenje i pojednostavljeno, binarno razumevanje stvari.
 
Problem nije kosmopolitizam. Rundek je kosmopolita koji nema problem ni sa sobom, ali ni sa drugima.
On isijava spokojem. Mir u njemu, mir oko njega.
Nikada nije stajao na strani nacionalizma, sovinizma, antifasizam smatra obavezom koja je sira od strane u nekom ratu. Ljubitelj individualizma.

Teofil je zbog svog porekla bio zadojen. Rodjen negde, odrastao nekud, zamomcio se tamo, porekla od 'amo...i onda sve to nestaje, ali hajde sto nestaje vec se u krvi kupa.
Ja nikada nisam bila sigurna da on mozda nije ljut na...raspad Jugoslavije.
Na odluke tadasnje Srbije pogotovo ljut!

Da bi covek onako pisao, on mora da oseca emotivni naboj. Emocija je potrebna i za ljubav ali i za prezir koji je on cesto namerno pokazivao.

Politicki nisam na istoj strani. Emotivno sam bliza Rundeku kud i kamo, ali Teofil nije lik koji je Srbiji doneo zlo.
Ako je isto nekome doneo, doneo je sebi sto nije shvatao da ljudi nisu zavedeni nacionalizmom vec da jugoslovenski patriotizam nije zaziveo jer je neprirodan i nametnut.
Poređenje muzičara i političkog komentatora je neumesno. Rundek koliko znam nije politički ni na jednoj strani niti je to bilo ko od njega tražio da bude.
Jedino što spaja njih dvojicu je što je svako od njih bio veoma dobar u onome što je radio. To jest Rundek je još uvek, pošto je još živ i želim mu da tako ostane još dugo.
 
Pančić je bio protivan skoro svemu što držim osobno da je povijesna, kulturna i politička istina, no nisam imao nešto protiv njega. Nisam od njega pročitao ništa, možda koji predgovor i znam ga jedino s YT i pokojega članka.

Po mom sudu, on je bio benigni Jugoslaven s kulturno-identitetskim fantazijama.

Aktivni hrvatski Jugoslaveni su odreda negativci, smeta ih bilo što hrvatsko (tu spada ekipa iz Ferala).

Srpski su miješano društvo, no od oka- možda griješim- imaju dvije struje: jedna je srbocentrična i iako zvuči velikodušno, u biti je neprijateljska prema susjedima; druga je više zbrkana, nije maligna, no živi u apstrakcijama i projekcijama, i smeta ju vulgarno srbovanje. No, kao cjelina, nisu suvislo ništa rekli ni rasčistili u glavi gdje je što, a to i jest razina novinara koji upadnu u književnost.

Muslimani/Bošnjaci jugo refleksa su to jer m je bilo najbolje u SFRJ, a islam po naravi ne teži potpunoj nacionalnoj kristalizaciji. Njima je to odgovaralo, to stanje "ne do kraja"- plus izdašnu potporu ostalih republika. To se vidi i iz današnjih lutanja Bošnjak, Bosanac,Musliman ...

Slovenci su posve emancipirani i ostavili su jugo priču iza sebe, a Makedonci se ni ovdje ni ondje, pa idu kroz razne identitetska faze, mnoge krajnje neobične (antički Makedonci).

Pančić je, koliko sam ga čuo, bio protiv geačkog, balkanskoga srpskog nacionalizma osmansko- urlatorsko- bukačke provenijencije, protiv nasilja i vulgarnosti.... no nije znao ni mogao to analizirati kao kakav sociolog ili objektivniji kulturolog i politolog. Kao novinar, bio je stalno u polemičkim obračunima.

No, nikom ne bih poželio da u 60. umre nakon "duge i teške bolesti".

Stoga- počivao u miru.
 
Daleko od toga da je doneo zlo. Čak se borio protiv zla onako kako je verovao da je najbolje. I ostao je dosledan, nije se prodao (kao Basara, npr.)
Najviše mu zameram nedostatak smelosti i principijelnosti da ošine i po "svojima", čime je sebe svrstao u koš "mi", "naši".
Nisam bila fan njegovih tekstova, vulgarnost ne može da nadomesti manjak ideja.
Ne zameram mu ni Jugoslovenstvo, mada mi je neverovatno to bešnjenje i pojednostavljeno, binarno razumevanje stvari.
Да, добра примедба- бинарно разумевање ствари.
 

Umro Teofil Pančić​


Teofil Pančić preminuo je sinoć u Novom Sadu nakon duge and teške bolesti

Bio je redovni kolumnista i jedan od najpoznatijih autora u nedeljniku "Vreme"

Pogledajte prilog 1680772

Novinar Teofil Pančić preminuo sinoć posle duge i teške bolesti u Novom Sadu.
Bio je redovni kolumnista i jedan od najpoznatijih autora u nedeljniku “Vreme”.

Teofil Pančić bio je književni kritičar i urednik kulturne rubrike "Vremena" do samog kraja.

Rođen je u Skoplju 1965. godine. Kao dete vojnog lica, deo detinjstva proveo je u Pirotu,
a potom se seli u Zagreb, grad koji ga je formirao. Od ranih devedesetih živi na relaciji Beograd
– Novi Sad. Zauvek je ostao Vojvođanin, jer je za svoje beogradsko prebivalište odabrao Zemun.

Dobitnik je brojnih domaćih i regionalnih nagrada, kao što su "Jug Grizelj", "Vitez poziva",
"Srđan Aleksić"…
Većina nagrada koje je Teofil Pančić dobio dodeljuju se za hrabrost, novinarsku ili ljudsku.

Vreme i mesto ispraćaja Teofila Pančića objavićemo naknadno.


(Vreme)
:sad2: :sad2: :sad2:
Steta,tek je mogao da pise i da pomogne mladima da krenu pravim putem.Bio je castan covek.
 
Pričam o ljudima koji se na ovom forumu trude da se ne zaboravi šta znači različito mišljenje, empatija kao u ovim slučaju. Ne očekujemo da svi pozitivno pišu o pokojniku, ali ovolika količina zluradih komentara je zabrinjavajuća i na žalost, odlično oslikava današnje "uređeno SNS društvo"
Niko od tebe ne traži da liješ suze, već da iskažeš svoje mišljenje rečnikom primerenom ljudskim bićima. Selektivnu empatiju su usavršili trenutno, imali smo primer odgurnute bake i polomljene studentkinje ,recimo. Zbog bake su sve "bitne medijske kuće" danima lile suze, studentkinja je sama sebe pretukla, tačka. Da je ovo zatvoren forum, ti odavno ne bi ni bio član ovde, zar ne?
Селективна емпатија? Различито мишљење? Двоструки аршини? Отворен форум? Сјајне натукнице да их мало разрадиш на теми која је, додуше, затворена за обичне кориснике, али управо тамо ти можеш написати понеки ред мирно, на затвореној теми ти ионако нико не може одговорити.
 
Селективна емпатија? Различито мишљење? Двоструки аршини? Отворен форум? Сјајне натукнице да их мало разрадиш на теми која је, додуше, затворена за обичне кориснике, али управо тамо ти можеш написати понеки ред мирно, на затвореној теми ти ионако нико не може одговорити.
Dokle god budete lično doživljavali samo vaš problem, nećemo doći do svega navedenog... aj malo šira slika, aj malo suštinu da pogodimo. Da ne misliš da se plašim odgovora pa moram sama da pišem na temi :rotf:
I još nešto, upravo razlika koju treba napraviti: tvoja tema jeste jedna priča koja treba da se ispriča, ali kao što nekome rekoh u realu, nemojmo dozvoliti sebi da se spustimo na nivo onih koji su ubili takvim izražavanjem i vređanjem, pa makar i one roze mukice :(
 
Dokle god budete lično doživljavali samo vaš problem, nećemo doći do svega navedenog... aj malo šira slika, aj malo suštinu da pogodimo. Da ne misliš da se plašim odgovora pa moram sama da pišem na temi :rotf:
I još nešto, upravo razlika koju treba napraviti: tvoja tema jeste jedna priča koja treba da se ispriča, ali kao što nekome rekoh u realu, nemojmo dozvoliti sebi da se spustimo na nivo onih koji su ubili takvim izražavanjem i vređanjem, pa makar i one roze mukice :(
Поставио сам тему на начин којим се спуштам на ниво оних који су убили таквим изражавањем и вријеђањем? Хвала на комплименту и извињавам се на сметњи.
 
Nedostaje profesionalizam i posle 2 decenije.
Vremenom je definisan model oštre polarizacije.
To su uradili namenski mediji. Kažem namenski jer i kod režimskih i kod privatnih prioritet je odbrana svog stava što je sve ređe i napad na tudj stav što je uglavnom podrazumevano iako nekorektno i nevaspitano.

Mudar poštuje protivnika a glup ostaje glup čak i kad misli da je pametan. Nema ništa bolje nego pustiti jednu stranu da radi šta hoće. U svom zanosu I ubedjenju da nema nikog okolo lepo pokaže sve svoje namere kao i slabe tačke.

Jer malo ko se u žalbi bavi sobom uglavnom se bavi drugima a to je glup potez sa poenima na kratke staze. Rešavanjem drugog, najčešćeg modela cela priča brzo pada u zaborav a sa prvim modelom pokazujemo lični trud te tako informišemo one koji o tome nisu znali iz opravdanih ili neopravdanih razloga. A i jedno i drugo ne pomaže kod namenskih struktura koje imaju samo jednu svrhu pa ko kad shvati..

Inače, moram priznati, da se pojedini viši urednici trude da odgovore prostom rečenicom jer bi pisanjem odali koje nickove koriste - način pisanja to smo mi.

Živeli mi!
Pogotovo Veliko JA!
Ako uzmeš u obzir da smo svi ovde volonteri koji se trude da forum funkcioniše na neki prihvatljiv način, onda bi mogao da razmotriš svoj stav o nama, živeli MI :zper:Moje pisanje jednom rečenicom ti ne bih sada obrazlagala, mogu u pp, jer bi to ovde već bio spam :mrgreen:
 
Поставио сам тему на начин којим се спуштам на ниво оних који су убили таквим изражавањем и вријеђањем? Хвала на комплименту и извињавам се на сметњи.
Ne možeš psa nazvati Dona Jovana Jeremić, šta tu nije jasno??
 

Umro Teofil Pančić​


Teofil Pančić preminuo je sinoć u Novom Sadu nakon duge and teške bolesti

Bio je redovni kolumnista i jedan od najpoznatijih autora u nedeljniku "Vreme"

Pogledajte prilog 1680772

Novinar Teofil Pančić preminuo sinoć posle duge i teške bolesti u Novom Sadu.
Bio je redovni kolumnista i jedan od najpoznatijih autora u nedeljniku “Vreme”.

Teofil Pančić bio je književni kritičar i urednik kulturne rubrike "Vremena" do samog kraja.

Rođen je u Skoplju 1965. godine. Kao dete vojnog lica, deo detinjstva proveo je u Pirotu,
a potom se seli u Zagreb, grad koji ga je formirao. Od ranih devedesetih živi na relaciji Beograd
– Novi Sad. Zauvek je ostao Vojvođanin, jer je za svoje beogradsko prebivalište odabrao Zemun.

Dobitnik je brojnih domaćih i regionalnih nagrada, kao što su "Jug Grizelj", "Vitez poziva",
"Srđan Aleksić"…
Većina nagrada koje je Teofil Pančić dobio dodeljuju se za hrabrost, novinarsku ili ljudsku.

Vreme i mesto ispraćaja Teofila Pančića objavićemo naknadno.


(Vreme)
:sad2: :sad2: :sad2:
Kao intelektualac sa ispravne strane u ovakvom drustvu nije ni mogao vise.
Ne zameram mu na ostrini i
nipodastavanju, cak devalviranju.
Kasnije ili pre svi koji se bore za pravednije,zdravije drustvo, upadnu u tu mat poziciju, jer reci nisu dovoljne.
 
Dotični je ostao čovek pre svega,šta god prošao u životu
Није. Уточиште је пронашао у Србији а опходио се према њој као да га је прогнала.
Сва та лажљива писанија падају у воду кроз чињеницу да није смео остати у Загребу
и бити храбар као у 'фашистичкој' неграђанској Србији.
 
Znači ako neko dođe ovamo ne sme da kaže ako je nešto loše u Srbiji?

Uzgred, on je itekako bivao u Srbiji i mnogo pre rata. U njoj je i proveo detinjstvo. Evo jednog njegovog opisa iz tog doba:

Švapska kuća​

11. maj 2006, 13:44Teofil Pančić
Sećam je se kao kroz koprenu, zapravo, najbolje se sećam prednjeg dvorišta, onog do ulice, gde sam se nesmetano igrao i gde sam učio da vozim bicikli, i zadnjeg, onog u kojem je vazda bilo opasno jer te je mogao napasti zlovoljni petao, dok Džonika, sapet lancem, uzalud laje ne bi li te zaštitio. I kapije se sećam odlično, visoke, od nekog tamnog drveta; na njoj sam zamislio koš i besomučno udarao u to mesto – mora da je ceo šor muklo odjekivao od upornih slobodnih bacanja ćutljivog i ćudljivog gradskog derana.

U prednjem je delu kuće, onom što gleda naulicu, deda bio iznajmio jednu sobu seoskom berberinu. Nije to ništa: u susednoj je kući, takođe švapskoj, radnju imao kovač. Zauvek ću se sećati tog neobičnog mirisa, sasvim drugačijeg od bilo čega drugog, kada konja potkivaju, a on nemoćno njišti; takvih mirisa i zvukova više nema, ili su bar dobro sakriveni, sve to pripada nekoj zauvek izgubljenoj epohi. Sećam se nedeljnih ručkova sa žutim supama i ostalim draguljima podneblja, iz sumaglice lagano izranja nejasan, ovlašan obris babe koja ogladnelom unuku prži lukac na masti, pre nego što će u to Miomirisno Božanstvo što se praćaka po tiganju ulupati tri-četiri jajeta, možda i koji režanj slanine, da se dete posle ne žali ocu i materi kako su ga deda i baba izgladnjivali…

Kuća je bila prizemna, „ni velika ni mala“, po zidovima su – u toj predtapetnoj epohi – bile nanesene kojekakve šare psihodeličnih oblika, pomoću nekog specijalnog valjka kakav je imao svaki moler dostojan svog zlatnog zanata. Na trpezarijskom zidu baškarilo se nešto-kao-tapiserija sa nekakvim bukoličkim pejzažom, malo desno odatle u nebo se bio uperio par plastičnih jelenskih rogova (sto mu gromova!), tu je bio i tiktakavi zidni sat i kalendar Apatinske pivare za 1970… ili 71… 2… 3… I nekakva snajka na traktoru, da l’ iz „RTV Revije“ ili iz „Poljoprivrednika“… U spavaćoj sobi, leti prijatno prohladnoj, nije bilo mesta za moderne frivolnosti: sa zida vas je gledao klasični venčani foto-portret dede i babe; zimi bi pod one debele perine stavili skoro usijanu ciglu umotanu u peškir, da se postelja zagreje pre nego što mali Princ Od Radijatora izvoli stupiti u nju. Na dugačkom se tremu leti tako božanstveno sedelo, protezalo i dangubilo uz sok od višanja i umirujući zov gugutki sa krovova, ali i uz predvečernji mehanički bruj dedine crvene krupare, kao i uz nesnosne i tuste bačke zunzare, tek da te Stvoritelj blago podseti da ti ne može baš sve biti potaman; o da, sećam se i table sa lepkom za muve koji je slatkasto vonjao, a po kojoj su ulovljeni insekti sve slabije zujuckali u agoniji. I tavana se sećam, golubova, prašine, odbačenih stvari, i mog najvrednijeg tavanskog otkrića – zastarelog Autobuskog reda vožnje za SFRJ u sezoni, recimo, 1967/68. Uz njegovu sam pomoć sa tavana, trema ili iz ušuškane, poluzamračene sobe, projezdio i mora i planine. Tek mnogo godina kasnije ću saznati za Eduarda Sama, pisca „Reda vožnje autobuskog, brodskog, železničkog i avionskog saobraćaja“, i odmah ću znati da mi je taj po nekom višem načelu svojta, baš kao i svi njegovi.

Sredinom sedamdesetih, Stariji su rešili da sruše švapsku kuću i na njenom mestu sagrade novu, samo našu, zauvek… Svi smo bili tamo, bauljao sam bez svrhe po jednom nestajućem pejzažu, a onda je jedan već potkopani zid (debeo, uf, onoliko: kad Švaba nešto napravi…) naprasno pao i na mestu ubio moju babu i povredio moju majku. I baba i kuća nestadoše jakože dim, kao i moja detinja Iluzija (svoje i tuđe) Večnosti.

Švapska kuća za mene je naprosto bila dedina kuća; nisam pamtio preistorijsko vreme kada je bilo drugačije. A opet, znao sam da je to švapska kuća, da su u njoj nekada davno živeli neki drugi ljudi, oni koji su je i sagradili za sebe i za svoje, dok je sveta i veka. I znao sam da su ti ljudi otišli. Kako? Zašto? Znao sam da to ima neke veze sa Hitlerom, onim zlikovcem kojeg su Mirko i Slavko isprašili iz naše zemlje, i znao sam da je Hitler bio Nemac, baš kao i ti ljudi što su tu živeli nekad, mada su njih svi zvali samo Švabe. I onda su Mirko, Slavko & Drug Tito na njihovo mesto vozovima doveli moje dedu i babu – ljutu pirotsku sirotinju – i još mnoge, njima slične.

Da li se o njima, o nekadašnjima, ikada govorilo? Nikada ništa ružno nisam čuo, uglavnom su „pred detetom“ tretirani kao nepostojeći, mada mi je bliska rođaka jednom ipak sve ispričala, čak i da neke žene iz naše kuće povremeno dolaze ovamo, i da ih mi onda poslužimo i da ih puštamo da do mile volje razgledaju prostore svog detinjstva. Ali ja ih nisam sreo, nikada, ne znam ni kako se zovu, a sada je već kasno da ponovo pitam.

Kako god, naše švapske kuće odavno nema, a ni ona nova više nije naša. Jednom-dvaput godišnje provezem se pored nje kao onaj dežurni Iguman pored turskog groblja, ne zagledam je, samo je okrznem pogledom kao da će me opeći, jer ne želim da gledam njene promene, njene nove ljude.

Do prvih posleratnih godina, polovinu stanovništva sela D. činili su podunavski Nemci; danas nema nijednog. Njihovo je groblje zaraslo u korov, i jedino ga takvog i pamtim – kao šikaru i drač – još otkad smo sahranili babu na seoskom groblju. Švapske kuće – koje su naprosto panonske kuće – polako izumiru. U centru sela nekada je bio bioskop: tu sam, u prašnjava leta, gledao krimiće i kaubojce sa seoskim klipanima, a posle bismo išli na sladoled kod Ljatifija, tu odmah pored. Ni Ljatifija – ako se tako zvao – više nema tu, a nema ni bioskopa, odavno, bioskopa u kojem su „bela“ deca sedela na jednoj strani, a romska na drugoj, i svi su se držali kao da je to nešto najnormalnije na svetu celom. No, samo ako još malo uzdigneš pogled iznad odavno zabravljenih bioskopskih vrata, videćeš da, evo do dan-danas, crnim, velikim slovima na žućkastoj podlozi, piše Gasthaus. Verujem da je tamo kadgod zalazio i onaj zauvek nepoznati čovek koji nije moj deda, a koji je ljubazno sagradio dedinu kuću. Da li je ikada, dok se spremao belaj, sa svojim komšijama u gasthausu raspravljao o tome kakvo će im zlo doneti onaj besomučnik s brčićima, što se bio uskopistio da „vrati dostojanstvo nemačkom narodu“? Ili mu je i sam verovao, dok nije bilo prekasno za sve? Ni to nikada neću znati.

Eno gde leže tamo, na onom groblju, svi moji najbliži, tamo preko puta grobovi s latiničnim i gotskim natpisima lagano se glibe u bačku crnicu, i samo vanvremenska i vanistorijska vetruština još svejednako produvava panonske ledine, prosvirava kosti živih i mrtvih i prekriva sve živo i neživo, kaogod onaj sneg u Mrtvima, sneg pod kojim ćemo i mi svi nestati, ako je za tugu ili pak za utehu.

https://vreme.com/vreme-uzivanja/sv...HhN_tLOYpu8k7et6Ew_aem_sJPAka6wgOVel77HFbaNmA
 
Poslednja izmena:
МИ Срби избегавамо да говоримо ружно о онима који су нетом умрли. А ничег доброг, заиста, уз велики труд, не би могао да се сетим. Паклено је мрзео нас Србе. Ми смо ми били криви што су га хрвати протерали. Вечити југословен, заљубљен у хрватство, кога су хрвати протерали и који је силом прилика дошао овде да нас због тога мрзи до гроба. Хрвате није мрзео. Сматрао је да је сасвим нормално да га претерају због његовог српског порекла, које је носио као некакву тешку наследну болест, за кју није крив. Ништа није разумео. Ништа му није било јасно, баш зато што је тамо живео. Пошто је тамо постојако концензус, он је у њега поверовао, и дошашвши овде, почео је да се бори против српског идентиета, српске културе, српске традиције, српског начина размишљања. Свега српског. Многи протерани Срби мрзе Србију и хрватску сматрају за домовину, несвесни да би могли да имаују и отаџбину, само ако хоће. Није му било довољно што Србијом, мање више и сад владају југословени, малохрвати и псеудо-крижари. Требало му је да тога уопште нема. Тамо, одакле је протеран, није видео ништа спорно, попут толиких српских непријтеља који на жалост са нама живе. Никад ми није било јасно, шта га је препоруило да баш он буде на челу комисије за Нинову награду. За било коју књижевну награду уопште. Тешко је о шовинистима рећи неку лепу реч. Но, хајде. Имао је дара да направи новински чланак, и ако је у Загребу био само разносач новина. Дакле више је волео Загреб, који му је дозволио да стигне само до разносача новина, него Србију, која га је га је пригрлила онако несланог, и шовенски расположеног.
 
Znači ako neko dođe ovamo ne sme da kaže ako je nešto loše u Srbiji?
Побећи '37-е из Берлина у Лондон и упорно прозивати Енглезе за нацифађизам може се тумачити као држање стране Хитлеру.
Данашњим речником то зову спиновање а у ствари је непријатељска делатност са циљем скретања пажње јавности са суштине проблема.
Можда и није протеран, можда је послан, са задатком да помогне Павелићу у антисрпској агитацији.
 
Poslednja izmena:

Back
Top