Misao Artura Šopenhauera (1788-1860) razvija se polazeći od prerade nekih kantovskih tema i od jasnog stava protiv hegelijanske filozofije, pa se tako spušta u složenu metafizičku viziju stvarnosti koja predstavlja suštinski preduslov za razumijevanje njegove koncepcije umjetnosti. Hegelovskoj viziji istorije kao progresivnog otkrivanja samorazumijevanja duha kroz dijalektičko prevazilaženje spoljašnjosti, Šopenhauer prikazuje svijet koji je u potpunosti pokrenut i kojim dominira iracionalni princip, volja. U svom glavnom djelu, "Svijet kao volja i predstava" (1819), on preuzima i reinterpretira kantovsku razliku između fenomena i noumena, tj. između onoga što se manifestuje u transcendentalnim oblicima sbujekta znanja koji se progresivno kostituiše kao objekat, i stvar po sebi, neiskusne i stoga nespoznatljive. U Šopenhaueru je kantovska razlika radikalizovana i upoređena s platonovskom između natčulnog svijeta ideja i čulnog svijeta postojanja: dimenzija fenomena, shvaćene kao čista pojava i reprezentacija, suprostavljena je osnovnoj dimenziji volje, koja je za Šopenhauera prava "stvar po sebi", metafizički supstrat postojećeg. Sa ove tačke gledišta, Platon i Kant bi bili jedinjeni tako što bi obojica procijenili "osjetni svijet kao pojavu koja sama po sebi nema vrijednost, koja posjeduje značenje i stvarnost izvedenu samo na osnovu onoga što je u njemu izraženo (stvar po sebi za Kanta, ideja za Platona).
Domen reprezentacije je znanje zamišljeno kao odnos između subjekta i objekta koji je vezan za forme prostora i vremena i za princip kauzalnosti, pravi princip dovoljnog razloga za razumijevanje fenomenalnog svijeta. Postoje četiri načina na koje subjekt razumije uzročne odnose između objekata upisanih u svijet predstave, a Šopenhauer ih detaljno izlaže u disertaciji iz 1813. pod naslovom "O četvorostrukom korijenu principa dovoljnog razloga" - a) principium ratonis enoughis fiendi, tj. postojanja, koji ispoljava fizičku kauzalnost u prirodnim stvarima; b) princip rationis enoughis cognoscendi, odnosno znanja, koji reguliše logički odnos između zaključka i premisa; c) principium rationis enoughs essendi, tj. bića, koji, upravljajući odnosima između dijelova prostora i vremena, reguliše spajanje aritmetičkih i geometrijskih entiteta, utemeljujući potrebu za matematičkim znanjem; d) principium rationis sufficis agents, tj. radnje, što je prirodna kauzalnost sagledana ne sa strane objekta, već sa strane subjekta, i koja reguliše odnose među radnjama čineći ih zavisnima od motiva, stimulansa, uzbuđenja, tako da prednjači moralnoj nužnosti.
Ispod svijeta predstave (reprezentacije) - koji je Šopenhauer zamišljao kao svijet fenomena shvaćenog kao pojava i obmana - nalazi se volja, koja je temelj same predstave. Put pristupa svijetu kao volji je, za subjekta, tijelo i vlastito tijelo, konstantan entitet koji prelazi volja za životom koja se pretvara u akciju. Tijelo dakle, koje otkriva, ispod jasnog pluraliteta pojava poznatih prema principima kauzalnosti i individuacije, postojanje volje shvaćenje kao jedinstven u osnovi iracionalan princip, "slijepi imupls" sposoban, međutim, za "objektivizaciju" u svijetu predstave. "Jedinstvena i identična u svim bićima, (volja) uvijek i svuda želi isto, odnosno da se objektivizuje u životu, u postojanju, u beskonačnoj raznolikosti bića i oblika, što nije ništa drugo do čitav niz adaptacija različitim vanjskim zakonima, uporedivim sa višestrukim varijacijama iste teme." Različite načine na koje se volja objektiviziuje u svijetu Šopenhauer naziva "idejama u platonističkom" smislu i moraju se shvatiti kao vječni modeli sposobni da se konkretizuju i individualizuju u mnoštvu pojava. Ovi različiti oblici objektivizacije volje raspoređeni su u sve većoj složenosti.
Suočen sa ovim metafizičkim okvirom kojim dominira iracionalnost volje i višegodišnja borba koja se odvija unutar njenih različitih oblika objektivizacije (napetost prema životu, životinjski instinkti, individualna sebičnost), čovjeku je povjeren etičko-spoznajni zadatak da pobjegne od volja za životom koja razdire svijet predstavljanja, odnosno reprezentovanja, a načini tog oslobođenja opisani su u trećoj i četvrtoj knjizi svijeta, koji sačinjavaju estetiku i etiku Šopenhauerove misli. Zadatak umjetnosti je da navede subjekta koji spoznaje da se oslobodi vlastite individualnosti i vlastitog robovanja volji kako bi shvatio ideje u njihovoj čistoti. Reprezentativno znanje, zasnovano na principu dovoljnog razuma i imajući za cilj pluralitet pojedinačnih pojava i njihovih odnosa, mora se prevazići u pravcu znanja koje kontemplira jedan objekat da bi se shvatila ideja, bez ikakve korealcije sa drugim objektima. Jeednom kada se postigne ovaj nivo znanja, "subjekt prestaje da bude čisto individualan, i postaje subjekt koji saznaje čist i slobodan od volje", "jasno ogledalo objekta" koji može biti "izvan bola, izvan volje, van vremena."
Umjetnost je dijelo genija i njen cilj je da shvati vječne ideje da bi ih potom reprodukvao i prenio u različitim oblicima izražavanjam kao što su arhitektura, skulptura, slikarstvo, poezija: "njeno jedinstveno porijeklo je znanje o idejama; njegova jedina svrha, komunikacija tog znanja". Genije, "urođeni dar", je sposobnost da se do najvišeg stepena dovede mogućnost svojstvena svakom čovjeku, da se apstrahuje od određenih stvari i njihovih odnosa da postane "čisti subjekt znanja", subjekt koji se na kraju izgubi u intuiciji, zaboravlja svoju individualnost. Kantovska tema o nezainteresovanosti estetske kontemplacije poprima metafizičku vrijednost istinskog i pravilnog oslobođenja savjesti od njenog potčinjavanja volji.
Polazeći od ove koncepcije umjetnosti, razjašnjava se značenje ljepote i razlika između lijepog i uzvišenog. Lijepo je ono što je predmet estetske kontemplacije, odnosno ono što u svojoj individualnosti otkriva apsolutnost ideje i vodi kontemplirajućeg subjekta da postane čisti subjekt spoznaje, slobodan od svake volje. Ova estetska kontemplacija, međutim, može se izvući na različite načine, i tu dolazi do izražaja razlika između lijepog i uzvišenog: "Sve dok je ovakav stav prirode da se nudi, dokle god su smisao i dokazi njenih oblika, izražavajući ideje koje su u njemu individualizovane, jedini uslovi koji nas uzdižu od znanja o jednostavnim odnosima (znanje da je u službi volje) estetskoj kontemplaciji i dostojanstvu subjekta saznanja slobodnog od svake volje, do tada ono što djeluje u nama nije ništa drugo do lijepo, a ono što vibrira u nama nije ništa drugo do osjećaj lijepog. Ali pretpostavimo da oni predmeti čiji nas značajni oblici pozivaju da ih kontempliramo stoje u neprijateljskom odnosu prema ljudskoj volji uopšte, jer se ona objektivizuje u ljudskom tijelu; pretpostavimo da su ovi objekti pogubni za njega, da mu prijete ogromnom snagom koja pobjeđuje sve opozicije, ili da ga svojom neizmjernom veličinom svode na ništa; ako, uprkos svemu tome, gledalac ne obraća pažnju na ovaj neprijateljski odnos sa svojom voljom; (...) ako se, kao čisti subjekt koji zna, slobodan od bilo kakve volje, ograničava na poimanje njegovih ideja, van bilo kakvog odnosa, ako se dakle gledalac sa zadovoljstvom zadrži u ovoj kontemplaciji i ako se konačno, kao rezultat ovog stava, uzdigne iznad sebe, svoje ličnosti, svoje volje, iznad svake volje, tada će zaista osjećaj koji ga ispunjava biti osjećaj uzvišenog."
Nakon što je razjašnjena priroda i funckija umjetnosti i estetskog užitka koji je u izvoru i poetske aktivnosti genija i plodnosti njegovih djela, Šopenhauer predstavlja opis estetsko-spoznajne specifičnosti umjetničkih žanrova, prema istinita i vlastita gradacija koja ide od najnižeg stepena objektivizacije volje do najvišeg.
Najniži nivo je arhitektura: smatra se lijepom umjetnošću i bez obzira na svoje odredište u praktične svrhe, "u tom slučaju je u službi volje, a ne čistog znanja", favorizuje intuiciju nekih srodnih ideja na niže stepene objektivizacije volje, kao što su "težina, kohezija, krutost, tvrdoća". Svaka građevina, zamišljena kao djelo, pokazuje borbu između težine koja bi je vukla prema dolje, čineći je bezobličnom masom, i krutosti koja joj daje oblik i vertikalnost. Drugi umjetnički žanrovi - kao što su baštovanstvo, pejzažno slikarstvo, slikarstvo i skulptura koji reprodukuju životinjske forme, skulpturalni prikaz ljudskog tijela ili istorijsko slikarstvo - omogućavaju nam da shvatimo ideje koje postepeno ispoljavaju složenije oblike objektivizacije volje. Na vrhu ove uzlazne ljestvice nalazimo poeziju, koja se od istorije razlikuje po svojoj sposobnosti da predstavi ljudsku prirodu u raznolikosti njenih težnji i motiva, a posebno tragediju, u kojoj je "zastrašujuća borba volje sa samom sobom" velika slika ljudske patnje: "kako one koje proizilaze iz slučajnosti i zablude koje upravljaju svijetom u obliku kobne sudbine, s perfidnošću koja gotovo da liči na namjerni progon, tako i onih koje imaju izvor u samoj ljudsko prirodi, odnosno u presjeku napora i želja pojedinaca.
Sa tragedijom umjetnost dostiže najviši stepen svoje sposobnosti da vodi dalje od znanja vezanog za oblike predstave. Ono što preuzima je "savršeno poznavanje bića svijeta; znanje koje, djelujući kao tiha volja, proizvodi rezignaciju, odricanje, ne samo od života, već i od same volje za životom". Izvan tragedije, ostaje samo jedna umjetnička forma, koja izleda potpuno izolovana od ostalih; radi se o muzici, koja po prirodi nije kopija ili "ponavljanje neke ideje bića ovog svijeta" već je, kao i deje, pravi oblik objektivizacije volje: "muzika, zapravo ne izražava fenomen, nego samo intimna suština, sama po sebi svake svake pojave, sama volja". U njoj nam melodija govori o impulsima, skokovima, pokretima volje u njenom raspletu svijeta kao predstave, a čovjek stiče spoznaju onoga što je temeljna metafizička istina. "Samo volja postoji; volja, stvar po sebi i izvor svih pojava. Svijest koju volja stiče sama od sebe, samopotvrđivanje ili samoodricanje koje odluči iz nje izvući, to je jedini događaj za sebe." Suočeni s ovom istinom, estetski užitak poprima oblike utjehe, grandioznog spektakla koji nas može osloboditi bola i patnje i povesti dalje, makar u trenutnom i prolaznom obliku, na put rezignacije i negiranja volje za životom.
Domen reprezentacije je znanje zamišljeno kao odnos između subjekta i objekta koji je vezan za forme prostora i vremena i za princip kauzalnosti, pravi princip dovoljnog razloga za razumijevanje fenomenalnog svijeta. Postoje četiri načina na koje subjekt razumije uzročne odnose između objekata upisanih u svijet predstave, a Šopenhauer ih detaljno izlaže u disertaciji iz 1813. pod naslovom "O četvorostrukom korijenu principa dovoljnog razloga" - a) principium ratonis enoughis fiendi, tj. postojanja, koji ispoljava fizičku kauzalnost u prirodnim stvarima; b) princip rationis enoughis cognoscendi, odnosno znanja, koji reguliše logički odnos između zaključka i premisa; c) principium rationis enoughs essendi, tj. bića, koji, upravljajući odnosima između dijelova prostora i vremena, reguliše spajanje aritmetičkih i geometrijskih entiteta, utemeljujući potrebu za matematičkim znanjem; d) principium rationis sufficis agents, tj. radnje, što je prirodna kauzalnost sagledana ne sa strane objekta, već sa strane subjekta, i koja reguliše odnose među radnjama čineći ih zavisnima od motiva, stimulansa, uzbuđenja, tako da prednjači moralnoj nužnosti.
Ispod svijeta predstave (reprezentacije) - koji je Šopenhauer zamišljao kao svijet fenomena shvaćenog kao pojava i obmana - nalazi se volja, koja je temelj same predstave. Put pristupa svijetu kao volji je, za subjekta, tijelo i vlastito tijelo, konstantan entitet koji prelazi volja za životom koja se pretvara u akciju. Tijelo dakle, koje otkriva, ispod jasnog pluraliteta pojava poznatih prema principima kauzalnosti i individuacije, postojanje volje shvaćenje kao jedinstven u osnovi iracionalan princip, "slijepi imupls" sposoban, međutim, za "objektivizaciju" u svijetu predstave. "Jedinstvena i identična u svim bićima, (volja) uvijek i svuda želi isto, odnosno da se objektivizuje u životu, u postojanju, u beskonačnoj raznolikosti bića i oblika, što nije ništa drugo do čitav niz adaptacija različitim vanjskim zakonima, uporedivim sa višestrukim varijacijama iste teme." Različite načine na koje se volja objektiviziuje u svijetu Šopenhauer naziva "idejama u platonističkom" smislu i moraju se shvatiti kao vječni modeli sposobni da se konkretizuju i individualizuju u mnoštvu pojava. Ovi različiti oblici objektivizacije volje raspoređeni su u sve većoj složenosti.
Suočen sa ovim metafizičkim okvirom kojim dominira iracionalnost volje i višegodišnja borba koja se odvija unutar njenih različitih oblika objektivizacije (napetost prema životu, životinjski instinkti, individualna sebičnost), čovjeku je povjeren etičko-spoznajni zadatak da pobjegne od volja za životom koja razdire svijet predstavljanja, odnosno reprezentovanja, a načini tog oslobođenja opisani su u trećoj i četvrtoj knjizi svijeta, koji sačinjavaju estetiku i etiku Šopenhauerove misli. Zadatak umjetnosti je da navede subjekta koji spoznaje da se oslobodi vlastite individualnosti i vlastitog robovanja volji kako bi shvatio ideje u njihovoj čistoti. Reprezentativno znanje, zasnovano na principu dovoljnog razuma i imajući za cilj pluralitet pojedinačnih pojava i njihovih odnosa, mora se prevazići u pravcu znanja koje kontemplira jedan objekat da bi se shvatila ideja, bez ikakve korealcije sa drugim objektima. Jeednom kada se postigne ovaj nivo znanja, "subjekt prestaje da bude čisto individualan, i postaje subjekt koji saznaje čist i slobodan od volje", "jasno ogledalo objekta" koji može biti "izvan bola, izvan volje, van vremena."
Umjetnost je dijelo genija i njen cilj je da shvati vječne ideje da bi ih potom reprodukvao i prenio u različitim oblicima izražavanjam kao što su arhitektura, skulptura, slikarstvo, poezija: "njeno jedinstveno porijeklo je znanje o idejama; njegova jedina svrha, komunikacija tog znanja". Genije, "urođeni dar", je sposobnost da se do najvišeg stepena dovede mogućnost svojstvena svakom čovjeku, da se apstrahuje od određenih stvari i njihovih odnosa da postane "čisti subjekt znanja", subjekt koji se na kraju izgubi u intuiciji, zaboravlja svoju individualnost. Kantovska tema o nezainteresovanosti estetske kontemplacije poprima metafizičku vrijednost istinskog i pravilnog oslobođenja savjesti od njenog potčinjavanja volji.
Polazeći od ove koncepcije umjetnosti, razjašnjava se značenje ljepote i razlika između lijepog i uzvišenog. Lijepo je ono što je predmet estetske kontemplacije, odnosno ono što u svojoj individualnosti otkriva apsolutnost ideje i vodi kontemplirajućeg subjekta da postane čisti subjekt spoznaje, slobodan od svake volje. Ova estetska kontemplacija, međutim, može se izvući na različite načine, i tu dolazi do izražaja razlika između lijepog i uzvišenog: "Sve dok je ovakav stav prirode da se nudi, dokle god su smisao i dokazi njenih oblika, izražavajući ideje koje su u njemu individualizovane, jedini uslovi koji nas uzdižu od znanja o jednostavnim odnosima (znanje da je u službi volje) estetskoj kontemplaciji i dostojanstvu subjekta saznanja slobodnog od svake volje, do tada ono što djeluje u nama nije ništa drugo do lijepo, a ono što vibrira u nama nije ništa drugo do osjećaj lijepog. Ali pretpostavimo da oni predmeti čiji nas značajni oblici pozivaju da ih kontempliramo stoje u neprijateljskom odnosu prema ljudskoj volji uopšte, jer se ona objektivizuje u ljudskom tijelu; pretpostavimo da su ovi objekti pogubni za njega, da mu prijete ogromnom snagom koja pobjeđuje sve opozicije, ili da ga svojom neizmjernom veličinom svode na ništa; ako, uprkos svemu tome, gledalac ne obraća pažnju na ovaj neprijateljski odnos sa svojom voljom; (...) ako se, kao čisti subjekt koji zna, slobodan od bilo kakve volje, ograničava na poimanje njegovih ideja, van bilo kakvog odnosa, ako se dakle gledalac sa zadovoljstvom zadrži u ovoj kontemplaciji i ako se konačno, kao rezultat ovog stava, uzdigne iznad sebe, svoje ličnosti, svoje volje, iznad svake volje, tada će zaista osjećaj koji ga ispunjava biti osjećaj uzvišenog."
Nakon što je razjašnjena priroda i funckija umjetnosti i estetskog užitka koji je u izvoru i poetske aktivnosti genija i plodnosti njegovih djela, Šopenhauer predstavlja opis estetsko-spoznajne specifičnosti umjetničkih žanrova, prema istinita i vlastita gradacija koja ide od najnižeg stepena objektivizacije volje do najvišeg.
Najniži nivo je arhitektura: smatra se lijepom umjetnošću i bez obzira na svoje odredište u praktične svrhe, "u tom slučaju je u službi volje, a ne čistog znanja", favorizuje intuiciju nekih srodnih ideja na niže stepene objektivizacije volje, kao što su "težina, kohezija, krutost, tvrdoća". Svaka građevina, zamišljena kao djelo, pokazuje borbu između težine koja bi je vukla prema dolje, čineći je bezobličnom masom, i krutosti koja joj daje oblik i vertikalnost. Drugi umjetnički žanrovi - kao što su baštovanstvo, pejzažno slikarstvo, slikarstvo i skulptura koji reprodukuju životinjske forme, skulpturalni prikaz ljudskog tijela ili istorijsko slikarstvo - omogućavaju nam da shvatimo ideje koje postepeno ispoljavaju složenije oblike objektivizacije volje. Na vrhu ove uzlazne ljestvice nalazimo poeziju, koja se od istorije razlikuje po svojoj sposobnosti da predstavi ljudsku prirodu u raznolikosti njenih težnji i motiva, a posebno tragediju, u kojoj je "zastrašujuća borba volje sa samom sobom" velika slika ljudske patnje: "kako one koje proizilaze iz slučajnosti i zablude koje upravljaju svijetom u obliku kobne sudbine, s perfidnošću koja gotovo da liči na namjerni progon, tako i onih koje imaju izvor u samoj ljudsko prirodi, odnosno u presjeku napora i želja pojedinaca.
Sa tragedijom umjetnost dostiže najviši stepen svoje sposobnosti da vodi dalje od znanja vezanog za oblike predstave. Ono što preuzima je "savršeno poznavanje bića svijeta; znanje koje, djelujući kao tiha volja, proizvodi rezignaciju, odricanje, ne samo od života, već i od same volje za životom". Izvan tragedije, ostaje samo jedna umjetnička forma, koja izleda potpuno izolovana od ostalih; radi se o muzici, koja po prirodi nije kopija ili "ponavljanje neke ideje bića ovog svijeta" već je, kao i deje, pravi oblik objektivizacije volje: "muzika, zapravo ne izražava fenomen, nego samo intimna suština, sama po sebi svake svake pojave, sama volja". U njoj nam melodija govori o impulsima, skokovima, pokretima volje u njenom raspletu svijeta kao predstave, a čovjek stiče spoznaju onoga što je temeljna metafizička istina. "Samo volja postoji; volja, stvar po sebi i izvor svih pojava. Svijest koju volja stiče sama od sebe, samopotvrđivanje ili samoodricanje koje odluči iz nje izvući, to je jedini događaj za sebe." Suočeni s ovom istinom, estetski užitak poprima oblike utjehe, grandioznog spektakla koji nas može osloboditi bola i patnje i povesti dalje, makar u trenutnom i prolaznom obliku, na put rezignacije i negiranja volje za životom.
Poslednja izmena: