Umece Ljubavi - Erich Fromm

aeternum

Elita
Poruka
24.072
Iz knjige " The Art of Loving " Erich Fromm


♥ LJUBAV JE

AKTIVNA ZAOKUPLJENOST ŽIVOTOM I RASTOM ONOGA

ŠTO VOLIMO.


Gde te aktivne zaokupljenosti nedostaje,

nema ljubavi.



♥ LJUBAV JE AKTIVNOST a ne pasivni afekat, ona

je »ostajanje« a ne »zaljubljivanje«. Na najopćenitiji

način aktivni karakter ljubavi može se izraziti

tvrdnjom da je ljubav ponajprije davanje,

a ne primanje.



♥ LJUBAV ♥ JE MOĆ KOJA PROIZVODI LJUBAV.



Gotovo i nije potrebno naglašavati činjenicu

da je ljubavna sposobnost kao davanje zavisna

o karakternom razvitku osobe. Ona pretpostavlja

postizavanje dominantno produktivne orijentacije..

U takvoj orijentaciji osoba je prevladala

svoju ovisnost, narcističku svemoćnost, želju

da izrabljuje druge, ili da gomila, i zadobila

je vjeru u svoje vlastite snage, hrabrost da se

osloni na vlastitu moć u postizavanju vlastitih

ciljeva. Ukoliko joj te kvalitete nedostaju, ona

se plaši da se prepusti — a stoga i da voli.



Osim u elementu davanja, aktivni karakter

ljubavi očituje se u činjenici da ona uvijek sadrži

određene osnovne elemente, zajedničke

svim oblicima ljubavi. Ti su: briga, odgovornost,

respekt i znanje.



♥ Suština ljubavi je »truditi se« oko nečega i »pomoći

nečemu da raste«, da su ljubav i trud nerazdvojni.

♥ Čovjek voli ono oko čega se trudi i trudi

se oko onoga što voli.



Briga i zainteresiranost sadrže u sebi još jedan

aspekt ljubavi: odgovornost

♥ Ali ODGOVORNOST u svom pravom značenju, potpuno

je dobrovoljan čin; ona je moj odgovor

na potrebe, izražene ili neizražene, drugog ljudškog

bića. Biti »odgovoran« znači bit sposoban

i spreman »odgovarati«.



♥ Onaj ko voli oseća se odgovornim.




Odgovornost bi se mogla lako izroditi u dominaciju

i želju za posjedovanjem kad ne bi

postojala i treća komponenta ljubavi:

♥ POSTOVANJE - respekt.

Respekt nije strah ni strahopoštovanje, on označava,

u skladu s korijenom riječi (respicere =

= gledati), SPOSOBNOST DA VIDIMO OSOBU

ONAKVU KAKVA JESTE,

da smo svjesni njezine jedinstvene

individualnosti. Respekt znači brigu da bi druga

osoba rasla i razvijala se onakvom kakva jest.

Stoga respekt označava odsustvo izrabljivanja.

Želim da ljubljena osoba raste i da se razvija

radi sebe same, i na svoj vlastiti način, a ne da

bi mene služila. Ako ljubim drugu osobu, ja se

osjećam istovetan s njim, ili s njom, ali s njim

onakvim kakav on jest, a ne s onakvim kakav

bi meni odgovarao kao objekt moga iskorištavanja.

Jasno je da je respekt moguć samo ako sam

ja postigao nezavisnost, ako ja mogu stajati i ho-

dati bez štaka, a da ne moram vladati bilo kim

ili izrabljivati bilo koga drugoga. Respekt postoji

samo na osnovi slobode:



♥ Ljubav je dete slobode, a nikada

dete dominacije.




♥ ♥ ♥ Ne možemo respektirati neku osobu ako je

ne poznajemo; briga i odgovornost bile bi slijepe

kad ih ne bi vodilo POZNAVANJE. Poznavanje bi

bilo prazno kad ne bi bilo motivirano brigom.

Postoje mnogi slojevi poznavanja; poznavanje

koje je aspekt ljubavi ne zaustavlja se na periferiji,

već prodire do srži. Ono je moguće samo

ako uspijevam nadići brigu za sebe i vidjeti

drugu osobu na njezin vlastiti način. Mogu znati,

na primjer, da je osoba ljutita, čak ako to i ne

pokazuje otvoreno. Ali, ja je mogu poznavati i

dublje: tada ću znati da je tjeskobna i zabrinuta,

da osjeća osamljenost i krivnju. Tada ću znati

da je njezina ljutnja samo manifestacija nečeg

dubljeg i vidjet ću je kao nemirnu i zbunjenu,

to jest kao osobu koja pati, a ne kao ljutitu

osobu.



Međutim, misaono ZNANJE, to jest psihološko

znanje nužan je uvjet za potpuno spoznavanje

u činu ljubavi. Ja moram poznavati

drugoga i sebe objektivno, da bih mogao vidjeti

realno, ili bolje, da bih prevladao iluzije, iracionalno

iskrivljenu sliku koju imam o njemu.

Jedino ako neko ljudsko biće poznajem objektivno.



U sferi ljudskih odnosa

♥ VERA je prijeko potrebna kvaliteta

svakog značajnog prijateljstva ili ljubavi.

»Verovati« u drugu osobu, znači biti siguran

u pouzdanost i nepromjenjivost njezinih osnovnih

stanovišta, srži njezine ličnosti, njezine

ljubavi. Pod tim ne mislim da neka osoba ne

smije mijenjati svoja mišljenja, već da njezine

osnovne motivacije ostaju iste; da je, na primjer,

njezina sposobnost ili poštivanje ljudskog

dostojanstva dio njezine ličnosti i da nije podložna

promjeni.

U istom smislu mi vjerujemo u sebe.

Mi smo svjesni postojanja svojeg »-ja-«, jezgre naše ličnosti

koja je nepromjenljiva i koja traje čitav

naš život, usprkos promjenljivim uvjetima i bez

obzira na izvjesne promjene u mišljenjima i

osjećanjima. Upravo je ta jezgra ona realnost

što se nalazi iza riječi »ja-« i na kojoj se zasniva

naše uvjerenje o vlastitom identitetu. Ako ne

vjerujemo u trajanje našeg »ja-«, naše je osjećanje

identiteta ugroženo i mi postajemo zavisni

o drugim ljudima čije odobravanje tada postaje

osnovom osjećanja našeg vlastitog identiteta.

Samo je osoba koja vjeruje u sebe sposobna da

bude vjerna drugima, jer jedino ona može biti

sigurna da će u budućnosti biti ista kao i danas

i da će zato osjećati i djelovati kako se sada

očekuje od nje. Vjera u sebe uvjet je naše sposobnosti

da nešto obećamo, a budući da se čovjek,

kao što je Nietzsche istaknuo, može definirati

s pomoću njegove sposobnosti da obećava,

to je jedan od uvjeta ljudskog postojanja. Za

ljubav je važna vjera u vlastitu ljubav, u njezinu

sposobnost da proizvede ljubav u drugih,

u njezinu pouzdanost.


Verovanje zahtijeva hrabrost, sposobnost da

se preuzme rizik, spremnost čak da se prihvati

bol i razočaranje. Tko god inzistira na sigurnosti

i zbrinutosti kao osnovnim uvjetima života,

ne može vjerovati. Tko god se zatvori u sistem

obrane, služeći se suzdržijivošću i posjedovanjem

kao sredstvima za svoju sigurnost, stvara

od sebe zatvorenika. Biti voljen i voljeti tako-

đer zahtijeva hrabrost, hrabrost da se procijene

izvjesne vrijednosti kao najviša vrijednost —

i da se učini skok i stavi sve na te vrijednosti.


Covjek treba da spozna i

to da se, iako u svijesti nosi strah da neće biti

voljen, zapravo, iako obično nesvjesno, boji da

ne bi volio.

♥ VOLETI znači obvezati se bez garancije,

prepustiti se potpuno nadi da će naša ljubav

proizvesti ljubav ljubljene osobe. Ljubav je

čin vjere, i tko god slabo vjeruje, slabo i voli.


♥ ♥ ♥
 
Poslednja izmena od moderatora:
Ljubav je obostrano davanje. Pružamo je i dobijamo je. Tako je u svim emotivnim vezama.

Veze i ljubav u kojima nema međusobnog razumevanja, međusobnog poštovanja, nežnosti koja se daje i koja se vraća...te veze su osuđene na propast i ne treba ih obnavljati.

Ja ne mogu da tražim od partnera nežnost, razumevanje a da to ne pružam i njemu.

Ljubav zna i da boli..beskrajno mnogo da boli...kada je više nema, kada nestane, ne zbog neslaganja, već zbog teške bolesti...
 
pa sad, baš.. :think: nekada majke budu zahtevnije od očeva..

Najbliža toj ljubavi je dečija ljubav. Ljubav sasvim male dece, nikakve
zahteve nema.
from kaze da majke koje nemaju tu bezuslovnu ljubav prema deci,
da dete nikad kod nje nece moci "zaraditi" ljubav,
znaci bukvalno, majka ili voli, kakvo god da je dete, ili nema sanse da ikad zavoli,
pa da je dete i zlatno,
istina ziva, znam iz iskustva
 
from kaze da majke koje nemaju tu bezuslovnu ljubav prema deci,
da dete nikad kod nje nece moci "zaraditi" ljubav,
znaci bukvalno, majka ili voli, kakvo god da je dete, ili nema sanse da ikad zavoli,
pa da je dete i zlatno,
istina ziva, znam iz iskustva
ima istine, ali zavisi od snage deteta kada prodje adolscenciju na koji nacin ce da se izbori... neke zene odu u mentalni kurslus dok neke ne, neke zive sa mackama , a trece se mozda rasturaju svaki dan... sve naravno duboko u sebi osecaju bas to sto kazes i ogradjuju zidom da niko ne moze unutra...ali borba je jedini lek, jer ako se predas negativi, ebes telo koje ti mozda ode u q, kada ode glava nema nista gore.
 
ima istine, ali zavisi od snage deteta kada prodje adolscenciju na koji nacin ce da se izbori... neke zene odu u mentalni kurslus dok neke ne, neke zive sa mackama , a trece se mozda rasturaju svaki dan... sve naravno duboko u sebi osecaju bas to sto kazes i ogradjuju zidom da niko ne moze unutra...ali borba je jedini lek, jer ako se predas negativi, ebes telo koje ti mozda ode u q, kada ode glava nema nista gore.
ja sam umesto nje imala neke druge ljude oko sebe, koji su me voleli,
koji su joj bili zamena, i to bolja,
zato mi ta njena "ljubav" nikad nije nedostajala,
niti sam zbog toga patila,
u stvari, sreca, sto rano detinjstvo nisam provela s njom
 
from kaze da majke koje nemaju tu bezuslovnu ljubav prema deci,
da dete nikad kod nje nece moci "zaraditi" ljubav,
znaci bukvalno, majka ili voli, kakvo god da je dete, ili nema sanse da ikad zavoli,
pa da je dete i zlatno,
istina ziva, znam iz iskustva
Bezuslovna ljubav ne dolazi iz ega. Ego zna samo šta mu se sviđa i šta mu
se ne sviđa. I onda kaže ovo volim, ovo ne volim, a to veze sa ljubavlju
nema. Tako da, mogu da kažem da je mene majka volela. Život bi dala za
mene. Ali se njenom egu nisam sviđala. Sva sam bila pogrešna i sve sam
radila pogrešno. Da je umela da izađe iz toga i samo da voli.. ali nije..
Mislim, bilo je ljudi koji su joj se više sviđali nego ja, ali za njih ne bi
dala život.

ko sad razume šta sam tela reći.. :think:
 
Zato mala deca vole neuslovljeno, jer još uvek nemaju izgrađen ego.
Što više vremena prolazi, sve se više na ego oslanjaju i na sviđanja
i nesviđanja, pa i oni zaborave da vole.
Odrasla osoba može da napravi suprotan proces. Ne da uništi ego,
da ga se oslobodi, nego samo da prestane slepo da ga sluša.
 
Zato mala deca vole neuslovljeno, jer još uvek nemaju izgrađen ego.
Što više vremena prolazi, sve se više na ego oslanjaju i na sviđanja
i nesviđanja, pa i oni zaborave da vole.
Odrasla osoba može da napravi suprotan proces. Ne da uništi ego,
da ga se oslobodi, nego samo da prestane slepo da ga sluša.
hmmm...:think:

znas kako se kaze za detinjstvo...najlepse je diviti se autoritetu i prodavati se za bombonu il cokoladu
 

Back
Top