Nikita Kulganov
Buduća legenda
- Poruka
- 27.828
Publicista i književnik Đurica Labović u knjizi pod naslovom „PET HITACA U PAVELIĆA (obaveštajni roman)“, a koju zastupnici Jovovićeve verzije atentata uopšte nisu uzeli u obzir , koja govorii ko je zapravo pucao na Pavelica, a takodje i Marko Lopusina.
Marko Lopušina u knjizi „UBIJ BLIŽNJEG SVOG“. I ona ukratko glasi:
Posle Drugog svjetskog rata, jugoslovenska komunistička vlast, njen državni vrh i tajna služba, pravili su planove ili likvidaciji ili obezbjeđivanju ekstradicija izbeglih u inostranstvo kvislinga, saradnika fašističkih i nacističkih okupatora u ratu, koje je smatrala ratnim zločincima, da bi se obračunali sa njima ili ih priveli pravdi i sudili im u zemlji.
Postojala je u vrhu poratne Jugoslavije namera da se pronađe i uhvati u inostranstvu i poglavnik NDH Ante Pavelić, da se, ako već vlasti Argentine neće da ga legalnim putem izruče, isti kidnapuje, otme i prinudno prebaci i dovede u Jugoslaviju da mu se sudi. Kad je jugoslovenska vlast saznala da se Pavelić s porodicom krije u Argentini, jugoslovenska UDBA poslala je Slobodana Uču Krstića da ispita mogućnosti hvatanja Pavelića i solucije njegovog prebacivanja, odnosno prinudnog dovođenja u Jugoslaviju.
Prema ispitivanjima Krstića postojala je realna šansa da se to može fizički uraditi i kidnapovati Pavelić. Stoga je navedeni Krstić krenuo u akciju i navodno pronašao dva jugoslovenska emigranta koja su za novčanu naknadu pristala da otmu Pavelića. Međutim, u međuvremenu jugoslovenska UDBA je odustala od te namjere, jer je smatrala teško izvodljivom, rizičnom i skupom.
Labovića, koje prenosi i M. Lopušina, neko iz službe donio odluku da se puca na Pavelića, a taj neko bio je „Žarko“ (ne pominje mu se prezime), koji je delovao po uputstvima iz jugoslovenskog diplomatsko-konzularnog predstavništva Jugoslavije u Argentini, te se pominje u tom smislu diplomata Boško Vidaković da je vodio rečenog agenta. Ta akcija atentata na Pavelića šifrofana je pod imenom ovog tajnog agenta „Strela“.
U SDB-u Jugoslavije tu akciju su vodili Edi Brajnik i Milan Vasić. Egzekucija je bila planirana za 10. april 1957, kada Pavelić odlazi na ručak u centar Buenos Ajresa. Đurice Labovića u navedenoj knjizi, atentator UDBA pod imenom „Žarko“ je toga dana nasred ulice ispalio pet hitaca (metaka) na Anta Pavelića i odmah sio u auto i njime pobjegao i zatim napustio Argentinu.
Posle Drugog svjetskog rata, jugoslovenska komunistička vlast, njen državni vrh i tajna služba, pravili su planove ili likvidaciji ili obezbjeđivanju ekstradicija izbeglih u inostranstvo kvislinga, saradnika fašističkih i nacističkih okupatora u ratu, koje
Iskaz Blagoja Jovovića je jedan i jedini navodni „izvor“ o imenu atentatora na Pavelića. Dakle, u pitanju je Jovovićeva lična priča, koju ne prati nijedno istorijsko svjedočanstvo. To je montirana priča bez izvora.
Znači, u modernoj srpskoj istoriografiji dok Blagoje Jovović krajem 1998. nije posjetio Crnu Goru i ispričao vlastitu (i četničku) bajku, odnosno izmišljotinu, da je on pucao na Pavelića, srpska istoriografija, uopšte, nikad i nigde nije pomenula da je četnička emigracija i posebice Blagoje Jovović (rodom iz Kosića, sela u Bjelopavlićima), izvršitelj atentata na Pavelića.
Nema ni aluzije u istorijskim izvorima da to može biti tačno. Nikad ni četnička poratna emigracija u Argentini i SAD i u Evropi nije to tvrdila, niti igde ikad pomenula Jovovića kao atentatora.
Ni jugoslovenski komunisti, odnosno jugoslovenska vlast u FNRJ i SFRJ i njena diplomacija, koji su pokušali da dobiju ekstradiciju Pavelića od vlasti Argentine da mu sude za ratne zločine u zemlji (kao kasnije Andriji Artukoviću što su sudili nakon sto je izručen SFRJ 1986) ni u jednom, istoriografiji poznatom dokumentu, izvoru, zapisu nijesu pomenuli da su četnicki emigranti pucali na Pavelića u Argentini i ranili ga, a još manje da su naveli da je to personalno učinio Blagoje Jovović.
nače, valja navesti da je 1999. preminuli g. Blagoje Jovović bio sporedna i skoro nepoznata osoba u okviru četničkog pokreta i njegovih oružanih formacija u zemlji tokom rata i potom u emigraciji i u njenoj štampi i periodici anonimna ličnost, te da istorijski izvori kazuju da on nije pucao na Pavelića, niti ga ranio, niti postoje dokazi da je on to uradio.
O Paveliću i ustašama je istoričar prof. dr Bogdan Krizman, najveći znalac te problematike napisao hiljade i hiljade stranica i nikad i nigdje ne samo da nije pomenuo Blagoja Jovovića, nego ni to da je četnicka emigracija organizirala i izvela atentat na Pavelića.
Takođe, nijedan izvor ustaške provenijencije (ustaške emigracije) ne spominje Blagoja Jovovića kao atentatora, niti četničke emigrante da su oni pucali i ranili Pavelića.
To ne pominje nigdje u javnim iskazima, ni Pavelićeva ćerka Višnja koja je u emigraciji s njim živjela u Argentini, prije i za vrijeme atentata i potom Španiji.
Ta verzija da je četnička grupa samoinicijativno, na čelu sa Blagojem Jovovićem planirala, organizovala i izvela atentat na ustaškog poglavnika u emigraciji, lansirana je i objavljena krajem 1998. i tokom 1999. godine. Kad je tada ostarjeli Blagoje Jovović došao iz Argentine u Crnu Goru i „ispovijedio“ se, nakon tobože 42 godine „zavjeta ćutanja“ srpskom mitropolitu Amfilohiju Radoviću i ispričao mu priču da je on pucao na Pavelića i ranio ga sa sva metka….
To Jovovićevo kazivanje pretočio je potom u knjigu pod naslovom „DVA METKA ZA PAVELIĆA“ – „novinar“ Tihomir Tiho Burzanović. Tako da je u konačnici ispalo da se Blagoje Jovović nije ispovijedio u crkvi svom mitropolitu Amfilohiju Radoviću, a sveta tajna ispovijedi bi trebala biti strogo čuvana, nego „novinaru“ Tihu Burzanoviću, koji je potom objavljujući knjigu tu „ispovijest“ na sva zvona objavio da je svi čuju i znaju za nju.
Sa ciljem da „stvore“ novog „nacionalnog heroja“, da izgrade novi „mit“ s političkom i ideološkom upotrebom, o Blagoju Jovoviću kao „osvetniku za sva srpska stradanja i patnje“, Vučićeva vlast u Srbiji tu „maštovitu“ naraciju odnosno lažibajku je objeručke prihvatila i na osnovu nje, a budući da veliča četnike, promijenila ime Zagorske ulice u Zemunu i dala joj ime ulica Blagoja Jovovića. Izgleda mi da se u zadnje vrijeme organizuju promocije knjiga o Blagoju Jovoviću u Crnoj Gori sa sličnim pretenzijama.
To govori i o tome da četnička emigracija nije organizovala i izvela atentat na Pavelića, što je i logično budući na mnoge primjere koalicije četnika i ustaša u Drugom svjetskom ratu u borbi protiv NOB-a i partizana i ratne sporazume između Draže Mihailovića i Anta Pavelića, odnosno njihovih poklisara. Iako nije u istom kontekstu, ali je važno reći da ne treba zaboraviti sporazum o podeli Jugoslavije zaključen između dr Anta Pavelića i dr Milana Stojadinovića 1954. godine u Buenos Ajresu (Argentina). Iako Stojadinović nije bio četnik, rado se i brzo dogovorio sa Pavelićem u Argentini o saradnji na razbijanju Jugoslavije.
https://docs.google.com/viewer?a=v&...Jrb2JvZ2ljZXZpYzg3fGd4OjRmMGNlOTYwNmNjMDA0ZmU
https://fr.scribd.com/document/406643245/Krizman3-pdf
Marko Lopušina u knjizi „UBIJ BLIŽNJEG SVOG“. I ona ukratko glasi:
Posle Drugog svjetskog rata, jugoslovenska komunistička vlast, njen državni vrh i tajna služba, pravili su planove ili likvidaciji ili obezbjeđivanju ekstradicija izbeglih u inostranstvo kvislinga, saradnika fašističkih i nacističkih okupatora u ratu, koje je smatrala ratnim zločincima, da bi se obračunali sa njima ili ih priveli pravdi i sudili im u zemlji.
Postojala je u vrhu poratne Jugoslavije namera da se pronađe i uhvati u inostranstvu i poglavnik NDH Ante Pavelić, da se, ako već vlasti Argentine neće da ga legalnim putem izruče, isti kidnapuje, otme i prinudno prebaci i dovede u Jugoslaviju da mu se sudi. Kad je jugoslovenska vlast saznala da se Pavelić s porodicom krije u Argentini, jugoslovenska UDBA poslala je Slobodana Uču Krstića da ispita mogućnosti hvatanja Pavelića i solucije njegovog prebacivanja, odnosno prinudnog dovođenja u Jugoslaviju.
Prema ispitivanjima Krstića postojala je realna šansa da se to može fizički uraditi i kidnapovati Pavelić. Stoga je navedeni Krstić krenuo u akciju i navodno pronašao dva jugoslovenska emigranta koja su za novčanu naknadu pristala da otmu Pavelića. Međutim, u međuvremenu jugoslovenska UDBA je odustala od te namjere, jer je smatrala teško izvodljivom, rizičnom i skupom.
Labovića, koje prenosi i M. Lopušina, neko iz službe donio odluku da se puca na Pavelića, a taj neko bio je „Žarko“ (ne pominje mu se prezime), koji je delovao po uputstvima iz jugoslovenskog diplomatsko-konzularnog predstavništva Jugoslavije u Argentini, te se pominje u tom smislu diplomata Boško Vidaković da je vodio rečenog agenta. Ta akcija atentata na Pavelića šifrofana je pod imenom ovog tajnog agenta „Strela“.
U SDB-u Jugoslavije tu akciju su vodili Edi Brajnik i Milan Vasić. Egzekucija je bila planirana za 10. april 1957, kada Pavelić odlazi na ručak u centar Buenos Ajresa. Đurice Labovića u navedenoj knjizi, atentator UDBA pod imenom „Žarko“ je toga dana nasred ulice ispalio pet hitaca (metaka) na Anta Pavelića i odmah sio u auto i njime pobjegao i zatim napustio Argentinu.
Posle Drugog svjetskog rata, jugoslovenska komunistička vlast, njen državni vrh i tajna služba, pravili su planove ili likvidaciji ili obezbjeđivanju ekstradicija izbeglih u inostranstvo kvislinga, saradnika fašističkih i nacističkih okupatora u ratu, koje
Iskaz Blagoja Jovovića je jedan i jedini navodni „izvor“ o imenu atentatora na Pavelića. Dakle, u pitanju je Jovovićeva lična priča, koju ne prati nijedno istorijsko svjedočanstvo. To je montirana priča bez izvora.
Znači, u modernoj srpskoj istoriografiji dok Blagoje Jovović krajem 1998. nije posjetio Crnu Goru i ispričao vlastitu (i četničku) bajku, odnosno izmišljotinu, da je on pucao na Pavelića, srpska istoriografija, uopšte, nikad i nigde nije pomenula da je četnička emigracija i posebice Blagoje Jovović (rodom iz Kosića, sela u Bjelopavlićima), izvršitelj atentata na Pavelića.
Nema ni aluzije u istorijskim izvorima da to može biti tačno. Nikad ni četnička poratna emigracija u Argentini i SAD i u Evropi nije to tvrdila, niti igde ikad pomenula Jovovića kao atentatora.
Ni jugoslovenski komunisti, odnosno jugoslovenska vlast u FNRJ i SFRJ i njena diplomacija, koji su pokušali da dobiju ekstradiciju Pavelića od vlasti Argentine da mu sude za ratne zločine u zemlji (kao kasnije Andriji Artukoviću što su sudili nakon sto je izručen SFRJ 1986) ni u jednom, istoriografiji poznatom dokumentu, izvoru, zapisu nijesu pomenuli da su četnicki emigranti pucali na Pavelića u Argentini i ranili ga, a još manje da su naveli da je to personalno učinio Blagoje Jovović.
nače, valja navesti da je 1999. preminuli g. Blagoje Jovović bio sporedna i skoro nepoznata osoba u okviru četničkog pokreta i njegovih oružanih formacija u zemlji tokom rata i potom u emigraciji i u njenoj štampi i periodici anonimna ličnost, te da istorijski izvori kazuju da on nije pucao na Pavelića, niti ga ranio, niti postoje dokazi da je on to uradio.
O Paveliću i ustašama je istoričar prof. dr Bogdan Krizman, najveći znalac te problematike napisao hiljade i hiljade stranica i nikad i nigdje ne samo da nije pomenuo Blagoja Jovovića, nego ni to da je četnicka emigracija organizirala i izvela atentat na Pavelića.
Takođe, nijedan izvor ustaške provenijencije (ustaške emigracije) ne spominje Blagoja Jovovića kao atentatora, niti četničke emigrante da su oni pucali i ranili Pavelića.
To ne pominje nigdje u javnim iskazima, ni Pavelićeva ćerka Višnja koja je u emigraciji s njim živjela u Argentini, prije i za vrijeme atentata i potom Španiji.
Ta verzija da je četnička grupa samoinicijativno, na čelu sa Blagojem Jovovićem planirala, organizovala i izvela atentat na ustaškog poglavnika u emigraciji, lansirana je i objavljena krajem 1998. i tokom 1999. godine. Kad je tada ostarjeli Blagoje Jovović došao iz Argentine u Crnu Goru i „ispovijedio“ se, nakon tobože 42 godine „zavjeta ćutanja“ srpskom mitropolitu Amfilohiju Radoviću i ispričao mu priču da je on pucao na Pavelića i ranio ga sa sva metka….
To Jovovićevo kazivanje pretočio je potom u knjigu pod naslovom „DVA METKA ZA PAVELIĆA“ – „novinar“ Tihomir Tiho Burzanović. Tako da je u konačnici ispalo da se Blagoje Jovović nije ispovijedio u crkvi svom mitropolitu Amfilohiju Radoviću, a sveta tajna ispovijedi bi trebala biti strogo čuvana, nego „novinaru“ Tihu Burzanoviću, koji je potom objavljujući knjigu tu „ispovijest“ na sva zvona objavio da je svi čuju i znaju za nju.
Sa ciljem da „stvore“ novog „nacionalnog heroja“, da izgrade novi „mit“ s političkom i ideološkom upotrebom, o Blagoju Jovoviću kao „osvetniku za sva srpska stradanja i patnje“, Vučićeva vlast u Srbiji tu „maštovitu“ naraciju odnosno lažibajku je objeručke prihvatila i na osnovu nje, a budući da veliča četnike, promijenila ime Zagorske ulice u Zemunu i dala joj ime ulica Blagoja Jovovića. Izgleda mi da se u zadnje vrijeme organizuju promocije knjiga o Blagoju Jovoviću u Crnoj Gori sa sličnim pretenzijama.
To govori i o tome da četnička emigracija nije organizovala i izvela atentat na Pavelića, što je i logično budući na mnoge primjere koalicije četnika i ustaša u Drugom svjetskom ratu u borbi protiv NOB-a i partizana i ratne sporazume između Draže Mihailovića i Anta Pavelića, odnosno njihovih poklisara. Iako nije u istom kontekstu, ali je važno reći da ne treba zaboraviti sporazum o podeli Jugoslavije zaključen između dr Anta Pavelića i dr Milana Stojadinovića 1954. godine u Buenos Ajresu (Argentina). Iako Stojadinović nije bio četnik, rado se i brzo dogovorio sa Pavelićem u Argentini o saradnji na razbijanju Jugoslavije.
https://docs.google.com/viewer?a=v&...Jrb2JvZ2ljZXZpYzg3fGd4OjRmMGNlOTYwNmNjMDA0ZmU
https://fr.scribd.com/document/406643245/Krizman3-pdf
Ko je ubio Pavelića
Poslednja izmena od moderatora:
